Vinko kard. Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru

Na ispraćaju zemnih ostataka pape Benedikta XVI. hrvatski je narod, kao i kod izbora prethodne dvojice rimskih prvosvećenika, bio prisutan na tom činu kroz osobe dvaju kardinala: zagrebačkog Josipa Bozanića i sarajevskog Vinka Puljića. Upravo nam je vrhbosanski nadbiskup u miru dao svoj osvrt na taj događaj.

Razgovarao: Josip Vajdner

Za razliku od poznanstva i veza sa svetim papom Ivanom Pavlom II., kojega je kardinal Vinko, kao i Crkva u Hrvata, smatrao ocem, povezanost s Benediktom XVI. bila je bratska. Iako je kardinal Joseph Ratzinger, kroz svoja teološka djela, bio mnogima učitelj i već „poznato lice“, ipak se – prema svjedočenju onih koji su ga bolje poznavali – nije „uzdizao“, nego u poniznosti živio svoju vjeru i izvršavao zadaće u Katoličkoj Crkvi. Kao ponizni sluga Božji i svjedok Isusa iz Nazareta kojega je tako volio, i ispraćen je s ovoga svijeta. O svemu je iz prve ruke svjedočio i 77-godišnji vrhbosanski nadbiskup u miru koji je rado s nama podijelio svoje iskustvo.

Uzoriti, po drugi ste put u svojstvu kardinala Katoličke Crkve mogli stajati i moliti uz odar Rimskog prvosvećenika. Kakav je to osjećaj i postoji li nešto što biste rekli da je poruka koju katolici mogu iščitati u trenutku kada jedan papa odlazi s ovoga svijeta?

Život u Crkvi je vezan uz njezina poglavara, nasljednika Svetog Petra. Kada jedan papa umre, čovjek osjeća da jedno razdoblje završava, ali nije kraj. Crkva živi jer je Krist živ i započinjemo novo razdoblje s novim papom. Oproštaj od jednog pape uvijek je vezan i osobnim doživljajima. Oproštaj od Sv. Ivana Pavla II. uz sve druge dimenzije bila je i osobna dimenzija jer me on zaredio za biskupa i kreirao u kardinala te posjetio BiH dva puta. Oproštaj od Benedikta XVI. je oproštaj od poglavara Crkve koji je ostavio svijetli trag svojim naučavanjem i životnim stavom. Oba trenutka dok sam stajao uz njihove zemne ostatke, bili su trenutci zahvalnosti Bogu da sam imao prilike živjeti u njihovo doba i zahvalnosti njima za sve što su nam ostavili u baštinu.

Kakvo je bilo ozračje u Rimu povodom smrti Benedikta XVI.? Sve prognoze o broju onih koji će doći iskazati mu poštovanje su nadiđene. Je li to bio omiljen Papa među pukom?

To je samo pokazatelj kako je duboki trag ostavio u javnosti: i u crkvenoj, kulturnoj i znanstvenoj, pa i političkoj. Sve su strukture bile kod oproštaja s papom Benediktom. Ne samo da broj odražava taj stav: više od 120 kardinala, oko 400 biskupa i oko 4 000 svećenika, toliki diplomati, državnici i toliki narod na trgu. Dirljivo je bilo doživjeti kulturu sudjelovanja na svetoj misi i ispraćaju, kada su ga pljeskom ispratili, a za vrijeme mise osjećala se uistinu vjernička pobožnost.

Stječe se dojam da su ga najmanje voljeli njegovi sunarodnjaci Nijemci, odnosno njemački biskupi. Je li to tako i ako jest, zašto?

Moglo bi se to tvrditi na početku njegova papinstva, a sada na kraju kod ispraćaja sasvim je druga klima. Mediji liberalnoga usmjerenja nametnuli su u javnosti negativno mnijenje zbog njegovih jasnih vjerničkih stavova u naučavanju. Papa Benedikt nije „očijukao“ s bilo kime, niti išao u sinkretizam, nego je odisao teološkom jasnoćom. Kod oproštaja su imali jasniji pristup posebno Bavarci.

Kada biste mogli kazati u ime cijele Crkve, što biste pokojnoga Papu zamolili za oproštenje i što biste mu oprostili?

Govorim u svoje ime da prvo molim za oproštenje što odmah nisam razumio njegov stav odricanja od službe. Bila je to šokantna vijest. Kasnije sam dozrijevao u razumijevanju, posebno kada sam proživljavao trenutke da se čovjek pita kako dalje. Ipak je to hrabri potez koji je u Crkvu unio jedno novo razdoblje i razmišljanje. Više toga imam zahvaliti, nego oprostiti.

Kada je preminuo papa Wojtyla, mnoštvo vjernika na Trgu Sv. Petra je uzvikivalo „Santo subito“ – „Svetac odmah“. Slično se moglo u određenoj mjeri vidjeti i sada nakon Benediktove smrti. Koje je Vaše mišljenje?

Poznavajući njegovu osobu i čitajući njegova djela, mogu reći da ima temelja za tu poruku koju prepuštam redovitu procesu Crkve. Ako se mene bude pitalo, rado podupirem tu poruku. On je sav život proživio u proučavanju, naučavanju Krista i umro je s riječima: „Isuse, volim te!“

Obrede ukopa Ivana Pavla II. predvodio je 8. travnja 2005. tadašnji dekan Kardinalskog zbora pok. Joseph kard. Ratzinger. Sada je to činio papa Franjo. Možete li usporediti ta dva događaja?

Velika je razlika kod ovih dvaju sprovoda. Nakon smrti svetog pape Ivana Pavla II. svi smo kardinali bili okupljeni u molitvi za pokojnog Papu, ali smo molili i da nas Duh Sveti uputi koga izabrati za novog poglavara Katoličke Crkve. Ovoga puta smo se usredotočili na ispraćaj Benedikta XVI., a postojećem papi Franji da mu dadne hrabrost i izdržljivost do Božje volje da vodi Crkvu.

U Vašem su životnom vijeku preminula šestorica rimskih prvosvećenika: Pio XII. (1958.), Sv. Ivan XXIII. (1963.), Sv. Pavao VI. (1978.), Bl. Ivan Pavao I. (1978.), Sv. Ivan Pavao II. (2005.) i Benedikt XVI. (2022.). Osobno ste mogli stajati uz odar dvojice njih. Sjećate li se i ostalih?

Da sjećam se kada je umro Pio XII., bio sam sedmoškolac osnovne škole. Tada su izvanredno zvona zvonila i roditelji su nam rekli da je umro Papa. Nisam puno znao što to znači, ali po stavu roditelja vidio sam da se nešto važno dogodilo. Kada je preminuo Ivan XXIII., bio sam sjemeništarac i tada smo kudikamo više znali što se događa, te smo posebno molili.

Kada je umro Pavao VI., koga sam osobno susreo kao mladi svećenik na jednoj općoj audijenciji, više sam znao, posebno pamteći njegov pohod Svetoj zemlji i čuvenu besjedu u nazaretskoj crkvi.

Kao duhovnik u Zadru molili smo za izbor novog pape. Kada je izabran Ivan Pavao I., oduševio nas je svojim smiješkom na licu i blagim pogledom. Silno smo bili iznenađeni kada je došla vijest da je naglo preminuo. Sa sjemeništarcima smo organizirali molitvu za izbor novog pape. Tada smo se silno radovali što je za nasljednika Sv. Petra izabran jedan Slaven, a još više nas je osvojio svojom pojavom u javnosti.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju