S. Ida Zdravčević, djelatnica ratne vukovarske bolnice

Uz spomenuti znanstveni skup otkriveno je u bolničkom krugu i poprsje legendarnom zapovjedniku i kirurgu vukovarske bolnice dr. Juraju Njavri, koji je preminuo prošle godine.

Otkrivanjem spomenika obznanjeno je kako vukovarska opća bolnica ima novi naziv: Ratna bolnica Vukovar 1991. – Dr. Juraj Njavro.

Simpozij, koji se održava već petu godinu uzastopno, organizirali su Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca Domovinskog rata i vukovarska Opća bolnica. Cilj simpozija je razmjena znanja i iskustva u liječenju bolesnika u potpunom ratnom okruženju. Na skupu se moglo čuti kako je kroz vukovarsku bolnicu prošlo 3.470 ranjenika nad kojima je obavljeno više od 2.500 operacija. To u prosjeku iznosi 20 na dan i to u ratnim uvjetima. Najmlađi ranjenik imao je šest i pol mjeseci, a najstariji 88 godina. Između 80 i 90 bombi bacano je svakodnevno na grad iz neprijateljskih zrakoplova. U listopadu 1991. jedna je zračna bomba probila krov i sve katove te završila u krevetu jednog bolesnika koji je ležao u podrumu, a nije eksplodirala!

Sve je to na svojoj koži osjetila s. Ida Zdravčević, članica Milosrdnih sestara svetog Križa iz Đakova. Ona već 42 godine živi i radi u vukovarskoj Općoj bolnici kao medicinska sestra. Kad je grad pao u neprijateljske ruke među zadnjima je, 21. studenoga 1991., napustila okupirani grad da bi se u nj vratila 28. veljače 1998., nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.

Prije rata radila je na Dječjem odjelu, zajedno s dr. Vesnom Bosanac, sadašnjom ravnateljicom bolnice, a u vihoru rata bila je prebačena na kirurški odjel. Nerado daje intervjue, ali je na uporno nagovaranje novinara iz Katoličkog tjednika ipak pristala progovoriti nekoliko riječi.

Sestro Ido, našu vukovarsku ratnu priču započnimo od kraja, od pada grada u srpske ruke. Sami ste rekli da ste među zadnjima napustili grad.

Svima je poznato da je grad pao u neprijateljske ruke 17. studenoga 1991. Nas nekolicina ostala je u bolnici do 20. studenoga. Ujutro toga dana na naš odjel, gdje su ležali najteži bolesnici i ranjenici, došao je zapovjednik srpske vojske Veselin Šljivančanin i držao nam je lekciju o humanom postupanju s bolesnicima. Za to vrijeme srpski su vojnici iznosili u kamione upravo te najteže ranjenike. Druge, koji su mogli hodati i manje pokretne, ugurali su u autobuse. Sve se radilo krišom, jer su oko bolnice bili predstavnici međunarodnom Crvenog križa koji su bespomoćno gledali što srpska vojska čini. Ako je suditi prema tim događanjima, Crveni križ može djelovati jedino u vremenu mira. Šljivančanin je neprestano ponavljao: “Ovo je rat!“

Što je onda bilo s vama?

Nas dvije sestre i jednog vašeg bogoslova fra Smiljana Berišića, koji je radio u bolnici kao dragovoljac, također su strpali s najtežim ranjenicima i odvezli u Brčko. Bilo je to 21. studenoga 1991. Mi smo na kraju završile u našem samostanu u Đakovu, a fra Smiljan u Zagrebu. Oni najteži bolesnici i ranjenici smješteni su u Našicama u tamošnjoj bolnici.


Kako je izgledao jedan ratni dan u bolnici?

Radili smo od sedam ujutro do sedam navečer. Ni noću nismo mogli spavati jer se u gradu neprekidno pucalo. U bolnicu je stizalo i do 80 ranjenika dnevno.
A ono što me posebno žalostilo bila je činjenica da su nam ljudi umirali i od najmanje rane jer nije bilo lijekova. Od najobičnije rane nastale od krhotina granate ljudi su dobivali plinsku gangrenu i umirali.

Vukovar nastavlja živjeti unatoč strahotama koje je proživio u posljednjem ratu. No, ima li danas u ovom gradu vidljivih rana?

Ako me pitate o poratnim ranama one mogu biti u doslovnom i prenesenom smislu te riječi. Grad svakim danom vida svoje rane. Ljudi pomalo obnavljaju kuće i poslovne objekte. Rupe na ulicama se prekrivaju. Grad polagano dobiva onu prijeratnu ljepotu baroknog izgleda. Rane na duhu i duši čovjekovoj, koji je proživio Golgotu Vukovara, sve su očitije. Puno ljudi boluje od PTSP-a. Sve su učestalije rastave brakova. Ipak, hvala Bogu, u gradu nema suicida!

Kako se onda ovdje živi?

O suživotu u gradu se ne može govoriti jer su dječji vrtići, škole, kafići još uvijek podijeljeni na srpske i hrvatske. Ljudi žive jedni pored drugih. Ipak, u bolnici se ne osjeća nikakva napetost. S nama na odjelu radi jedna medicinska sestra pravoslavne vjere, radila je i prije rata, i među nama nema nikakvih podjela. Oni kojima smo mi kao Hrvati smetali otišli su 2. svibnja 1991. i više se ne vraćaju.

Kakve se pouke mogu iz svega toga izvući?

Često čujem da je povijest učiteljica života! Iz svakidašnjeg života se to još uvijek ne iščitava ni kod jednih ni kod drugih! Svima nam je darovan samo ovaj jedan život i trebamo ga pametno iskoristiti. Ako mene pitate za neku životnu odluku onda mogu reći da bi ovo isto što sam i kako sam do sada radila nastavila raditi i u drugom životu. Čovjek je mjerilo svega. Postupala sam humano i sa srpskim ranjenicima koje sam liječila kao i s hrvatskim. Nije bilo razlike. Od svega je najvažniji čovjek!

Razgovarao: Tunjo Janjić
Katolički tjednik