S. Amata Anđelić, Centar Marjanovac u Bosanskom Aleksandrovcu

Sestra Amata rođena je 1960. u župi Prozor. U samostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove ušla je 1976., a vječne zavjete položila 1981. Završila je Katehetski institut pri KBF-u u Zagrebu 1988. te 15-ak godina radila u nekoliko škola u Hrvatskoj. Godine 2003. otišla je u Rim u terapijsku zajednicu San Carlo Talijanskog centra solidarnosti Don Mario Picchi, koja je smještena u Castel Gandolfu gdje je osposobljena za rad u terapijskoj zajednici po filozofiji i metodologiji programa Projekt Čovjek. Nakon povratka radi u Centru Marjanovac nepunih 20 godina te je zahvalna Bogu za prigodu što može pomagati mladima i njihovim obiteljima pronaći put povratka iz pakla ovisnosti... S njom smo razgovarali o alkoholizmu, razlozima započinjanja pretjerana konzumiranja alkohola te društvenoj štetnosti ove pojave...

Poštovana, 1. travnja obilježava se Svjetski dan borbe protiv alkoholizma. Recite nam na početku što nam poručuje ovaj nadnevak?

Obilježavanjem određenih nadnevaka u nizu kalendarske godine želi se svratiti pozornost na neko činjenično stanje s namjerom da nam se naglasi određeni problem u društvu. Istodobno obilježavanje tih nadnevaka ima i svoju edukativno-preventivnu ulogu. Na taj se način poziva društvo i pojedince (npr. Dan voda, Međunarodni dan žena, Dani mimoze, Međunarodni dan borbe protiv ovisnosti i sl.) razmisliti i vrjednovati stavove s obzirom na tematiku dana koji se obilježava.

Vjerujem kad bismo ljude pitali što obilježavamo 1. travnja, da bi malo tko znao da je to i Svjetski dan borbe protiv alkoholizma. Ovim danom, barem jednom u godini, želi nam se skrenuti pozornost na sveprisutnu razornu moć alkohola koji ima, ne samo organske, nego i socijalno-društvene posljedice.

Možete li nam reći, iz svojeg izravna iskustva rada u komuni, što je to alkoholizam?

Krenemo li od definicije kako ga definira Svjetska zdravstvena organizacija, alkoholizam je teška bolest ovisnosti koja zahtijeva dugotrajno liječenje i oporavak. Krenemo li od našeg iskustva koje proizlazi iz rada s ovisnicima alkoholičarima u terapijskoj zajednici: alkoholizam je poput drugih ovisnosti – pokrivač pod kojim osobe traže sklonište od svojih životnih negativnih iskustava. A u konačnom smislu konzumacija alkohola najčešće ima štetne posljedice po zdravlje, ali i uzrokuje porast nasilja, razaranje obitelji i druge društvene probleme.

Prema onomu što ste čuli od samih korisnika u zajednici za liječenje ovisnosti, recite nam zašto ljudi počinju piti alkohol?

Različiti su motivi pijenja i stresori kojima su uvjetovani: (ne)mogućnost uklapanja u društvo, prilagođavanje društvenim statusima, spolna određenost – drugačije je kod muškaraca, nego kod žena, način za preživljavanje određenih životnih trauma, kompleksa...

Alkoholizmu najčešće prethodi tzv. „predalkoholičarsko uživanje alkohola“, to jest prekomjerno pijenje alkoholnih pića kroz duže ili povremeno vremensko razdoblje, pogotovo kod mladih osoba koje postupno dovodi do stvaranja ovisnosti o alkoholu, a u kasnijim fazama i preraste u alkoholizam kao bolest.

Gledano u cjelini, vrlo često je ovo predalkohočarsko uživanje alkohola ujedno i ulaznica u druge oblike ovisnosti.

Je li u današnjem vremenu konzumiranje alkohola svojevrsna „pozitivna“ ovisnost jer onaj tko ne pije, nije u modi?

Ne bih to odmah nazvala ovisnošću, ali jedan rizičan stil življenja, zabave definitivno da. Ovdje je više razlika između umjerena pijenja i predalkoholičarskog pijenja alkohola.

Limit, prema nekim agencijama u SAD-u koje definiraju umjereno pijenje, otprilike je kao jedno piće dnevno za žene i ne više od dva konzumirana pića za muškarce – približno 12 grama. Nažalost, često je probijen, osobito kod mladih. Ako ćemo pak govoriti o umjerenu „pijenju alkohola“, on općenito ne uzrokuje probleme. Ali treba imati na umu da ima osoba koje nisu u stanju postaviti ni prihvatiti granice umjerena i prag tolerancije nije isti za sve.

Razgovarao: Željko Ivković

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba