Razgovor sa s. Marinom Piljić, provincijalnom glavaricom sestara služavki Malog Isusa

Nedavno je održan Kapitul sestara Služavki Malog Isusa. Možete li nam ukratko reći nešto o tome i zaključcima koji su na njemu doneseni?

Izvanrednu najvišu vlast u Provinciji ima provincijski kapitul. Saziva se redovito svake treće godine. Na njemu se raspravlja o životu i poslanju zajednice te se izabire vodstvo, koje sačinjava provincijalna glavarica i četiri savjetnice. Mandat im traje tri godine. Na Kapitulu se sagledavaju rezultati prijeđenog razdoblja, traže se rješenja važnijih pitanja i postavljaju se programi za slijedeće trogodište koji trebaju dati cjelokupni smjer duhovno-pastoralnom radu Provincije. Na kraju se donose Zaključci, koji su na ovom XII. Provincijskom kapitulu sročeni u tri glavne poruke:
- na obnovljenu zauzetost u duhovnom životu;
- na snagu sestrinstva;
- na karizmatsko poslanje i apostolat .

Jedna od tema na Kapitulu bila je i kriza duhovnih zvanja. Možete li nam reći osjeća li se i u Vašem redu ta kriza i koje konkretno korake činite da to ublažite?

Dakako da se osjeća. I upravo iz tog razloga jedna od tema na Kapitulu bila je posvećena duhovnim zvanjima. Pomno smo preispitale naš dosadašnji način rada i tražile nove iskorake na tom području. Poseban naglasak stavile smo na pastoral mladih, njihovih obitelji i promicanja duhovnih zvanja. U mnoštvu inicijativa koje su predložene, uočile smo kao najhitniji zahtjev, pomagati obiteljima da stvaraju ozračje vjere u kućnoj crkvi, gdje bi djeca i mladi mogli slobodno, podržavani od svojih obitelji, izabirati životni poziv i imati sigurnu podršku i pomoć.

Što Vi osobno mislite o tome koji su razlozi te krize?

Na prvom mjestu rekla bih da se radi o krizi vjere. Premalo se posvješćuje da je temelj postojanja svakog kršćanina u Bogu, u kojemu mu je darovano udioništvo u ljubavi. Snagom krsne milosti kršćanin je pozvan živjeti iskustvo blizine Očeve i to životom svjedočiti. U svakom bi kršteniku Božja ljubav trebala biti vidljiva i znakovita, kako bi kao takav mogao biti živi znak onih vječnih, neprolaznih vrjednota. Mnogo je negativnih utjecaja u društvenim, gospodarskim i političkim ponudama, što mladima zamagljuje vidike i vodi ih krivim putem.

Na Kapitulu ste se odlučili na hrabar korak pozvavši mlade da otvoreno kažu što misle o redovnicama i što očekuju od njih. Odakle ideja za to i kakva je bila reakcija ostalih sestara nakon što su čule mlade?

Sama sam često razmišljala, kao i mnoge sestre moje zajednice o toj činjenici: Kako to da u Gromiljaku, našem duhovnom Centru gdje se okupljaju mladi i gdje rado borave sa sestrama, nikada se nijedna djevojka nije javila za naš poziv? Također imamo i društvo Prijatelja Maloga Isusa, koje se prilično proširilo i gdje je uključen veliki broj mladih i djece. U tom vidu uložen je veliki napor, kako na duhovnom tako i na materijalnom području, ali, gledajući s ljudskog stajališta, bez većeg uspjeha s obzirom na zvanja. Problem zvanja stavlja pred našu zajednicu veliki upitnik. Zato sam odlučila pozvati mlade na naš Kapitul, da bi nam oni izravno mogli reći što misle o časnim sestrama i kako nas doživljavaju. Njihov nastup na ovakvom skupu bio je zaista velika novost, a pokazao se jako pozitivnim, prihvatljivim, zanimljivim, korisnim i konstruktivnim. Mladi su nam, kroz provedenu anketu, jasno i otvoreno rekli što misle o redovničkom pozivu i što za njih znači časna sestra. Ohrabrujuće je da manje više svi doživljavaju pozitivno naše poslanje, a za mlade je teško to prihvatiti jer žele biti slobodni. Sve sestre su se, nakon njihova izlaganja, aktivno i živo uključile u diskusiju.

Šta za Vaš red znači završetak kauze za proglašenje Stadlera blaženim?

Za cijelu Družbu kao i za svaku sestru to je bio milosni dan. Završetak biskupijskog procesa kauze za proglašenje blaženim našeg oca Utemeljitelja dogodio se u godini značajnih sjećanja na 165. obljetnicu njegova rođenja i 90. obljetnicu njegove smrti. Kad se osvrnemo na minula razdoblja, različite društvene i političke poretke, to bûdi u nama, posebno kod starijih sestara, mnoga sjećanja. Društvena ustrojstva često su bila takva da su ga, i nakon njegove smrti, htjeli još dublje pokopati i izbrisati iz sjećanja. Ali, njegov spomen i njegovo djelo ostali su živi, te i danas snažno govore po mnogim događajima, zdanjima i po nama sestrama Služavkama Maloga Isusa koje je on ustanovio. Stoga je za cijelu Družbu i za svaku sestru ovo novi i jaki poticaj, da očuvamo svijest pamćenja, da nam bude sveta naša povijest, da se uvijek vraćamo na naše korijene i nadahnjujemo na prebogatoj Utemeljiteljevoj baštini u našem poslanju i djelovanju.

Koliko ste već godina redovnica?

Tridesettri godine.

Ispunjava li Vas to i jeste li se ikada pokajali što ste krenuli tim putem?

Sretna sam, radosna i zadovoljna u svome pozivu. Svakako da je na samom početku bilo puno pitanja i razmišljanja. No, tijekom formacije puno se toga pročisti i dođe se do jasnijih spoznaja. Od dana kada sam čvrsto odlučila postati redovnicom, više nije bilo dilema i nikada se nisam pokajala što sam krenula ovim putem. Da bi čovjek bio sretan mora biti opredijeljen. Svojim životom želim posvjedočiti da je služiti Bogu lijepo i osobno takovo služenje ispunja moj život.

Kako izgleda jedan dan u samostanu?

Svaka kuća u Provinciji ima svoje specifično poslanje. Da bi ono bilo učinkovito i kvalitetno življeno potreban je dnevni red. Glavne točke dana u životu svake naše zajednice su: molitva, zajedništvo kod euharistijskog i obiteljskog stola i rekreacija. Dakako Bogu pripada prvo mjesto i stoga svaki novi dan najprije započinje Jutarnjom molitvom časoslova i razmatranja Božje riječi. Potom je doručak i dnevne obaveze. U podne je molitva Malom Isusu i Srednji čas. Zatim odmor, dnevne dužnosti, a navečer je sveta Misa i Večernja, molitva Crkve, te krunica. Nakon večere sestre se okupe na rekreativni susret u kojem izmjenjuju svoje dojmove cijeloga dana. Dan završi molitvom Povečerja i ide se na počinak.

Kako biste mladima predstavili Vaš Red?

Poslužila bih se Isusovim pozivom: „Dođite i vidjet ćete“ (Iv 1,39). Mislim da je to najbolji put kako se može otkriti ljepota Isusa Krista i upoznati karizma zajednice. U spremnosti dijeljenja životnog ideala i zajedničkog hoda mislim da je najbolji način predstavljanja zajednice.

Koji su „uvjeti“ da bi se postalo redovnica?

Djevojka koja želi postati redovnica pri ulasku u zajednicu treba napisati molbu i priložiti dokument o krštenju, sv. potvrdi, slobodni list, preporuku župnika, te liječničko uvjerenje o psihičkom i fizičkom zdravlju. U našu zajednicu može ući nakon završene osnovne škole pa do tridesete godine života.
Uvođenje u naš život ima tri razdoblja: kandidaturu, koja obuhvaća pripravništvo i postulaturu, novicijat i juniorat. Prolazeći ove odgojne faze osoba se razvija u naravnoj i kršćanskoj zrelosti, raste u duhovnom životu i postupno otkriva i usvaja način života i djelovanja koje odgovara svrsi naše Družbe.

Za kraj, što biste rekli mladima koji možda razmišljaju o duhovnom Pozivu?

Rekla bih da budu hrabri i odvažni. Neka si ne postavljaju visoke, nedostižne ideale. U svemu je potrebna postupnost i poštivanje procesa rasta. Posvećeni život ima svoj čar. Poslanje posvećene osobe je poslanje običnog čovjeka. A ono se odvija Božjom snagom. Samo Mu treba vjerovati i prepustiti se Njegovu vodstvu.

Razgovarala: Bojana Đukić