Razgovor sa s. Marijom Gracijom, članicom Družbe Misionarki ljubavi

Kako bismo bolje upoznali život i rad „Sestara Majke Terezije“ razgovarali smo sa sestrom Marijom Gracijom koja se nedavno vratila iz svoje rodne Indije ponovno u Banja Luku gdje je već nekoliko godina u službi siromašnih i napuštenih. Štićenici za koje svakodnevno skrbe ove redovnice jesu najsiromašniji među najsiromašnijima, koje su sestre doslovno pokupile s ulice i dale im dom. Ove redovnice Družbe Misionarki ljubavi u Banjoj Luci, od kojih su dvije Indijke, jedna Poljakinja i jedna Hrvatica, neumorno skrbe za mnoge beskućnike po banjolučkim ulicama, a prihvatilište za takve koje se nalazi uz njihovu kuću redovito je puno. U jednom od svojih govora banjolučki biskup mons. Franjo Komarica o ovoj redovničkoj zajednici je kazao: „Sestre Misionarke ljubavi su izvanredni Božji dar cijeloj Crkvi i čovječanstvu po osobi nezaboravne bl. Majke Terezije, ali su i dragocjeni dar Banjolučkoj biskupiji i cijeloj našoj Domovini u osobama četiri redovnice njezine Družbe Misionarki ljubavi.“

Kako svoju vjeru i vjerodostojnost Isusovog poziva u konkretnom životu ostvaruju časne sestre „Misionarke ljubavi – Majke Terezije“ pokušali smo saznati iz prve ruke.

Bog svakoga poziva na poseban način. Sestro Marija Gracija, kako je tekao vaš poziv tj. kako ste vi postali časna sestra?

Već kao mlada djevojka školovala sam se kod časnih sestara Milosrdnica. U početku nisam znala skoro ništa o životu i radu sestara „Majke Terezije“ niti o njihovoj karizmi, nisam čak niti razmišljala postati sestra „Majke Terezije“. Za mene su postojale jedino sestre Milosrdnice i u njima sam gledala lijep i uzoran život pa sam često pomišljala postati časna sestra po uzoru na njih, ali kad sam se već odlučila otići u samostan i postati časna sestra tada je na moj životni pravac utjecao moj ujak svećenik koji mi je kazao da izaberem sestre Misionarke ljubavi tj. sestre Majke Terezije jer su one po njegovu mišljenju najbliže Isusu. Eto, tako sam postala sestra „Majke Terezije“.

Gdje ste sve bili na službi i koja mjesta su vam se najviše svidjela?

Formaciju sam prošla u Calcuti, novicijat i prve zavjete u Poljskoj, a u Njemačkoj u Zapadnom Berlinu provela sam pet godina, vječne zavjete dala sam u Rimu, zatim sam jedno vrijeme provela u Manheimu, onda u Zagrebu pet godina, a zadnje tri godine živim u Banja Luci. Za mene su sva ta mjesta skoro ista jer siromašni i na istoku i na zapadu su siromašni, samo na svoj poseban način, a naš rad uglavnom se sastoji od pomaganja i brige za beskućnike.

Kao časna sestra „Majke Terezije“ jeste li sretni u svom pozivu, tj. da li bi se možda u drugoj redovničkoj družbi bolje ostvario vaš životni put?

Dok sam bila mlada nisam poznavala mnogo različitih redova i svih drugih poziva u Crkvi. Za mene su sve časne sestre bile jednake, također i svi svećenici. Bila sam potaknuta primjerom časnih sestara i htjela sam postati jedna od njih. Danas kada razmišljam o svom životu i o svom putu sve više uviđam kako Bog sa mnom ima poseban plan kao i sa svakim onim koji se odaziva njegovu pozivu. Sve mi je jasnije kako me Bog čini sve više sretnom i zadovoljnom upravo u ovoj redovničkoj zajednici sestara „Majke Terezije“. Sad kad bih mogla opet izabrati, isto bih odlučila postati časna sestra ove družbe.

Što je to po čemu su časne sestre „Majke Terezije“ posebnije od drugih?

Mi sebe ne smatramo ničim posebnim. Slične smo svim drugim časnim sestrama. Možda nas ljudi doživljavaju više nego druge zbog naše odjeće u kojoj su upamtili našu utemeljiteljicu, blaženu Majku Tereziju jer se svi još dobro sjećaju njezinog svetog života te brige za siromašne, bolesne, napuštene i beskućnike i znaju da mi nastojimo nasljedovati bl. Majku Tereziju u onome što je ona činila. Možda smo mi posebni po tome što vrlo često mnogi siromašni bolesnici ne mogu ozdraviti pomoću lijekova niti u bolnicama, jer ih tamo ne žele primiti zato što su prljavi, neuredni, ovisni o drogama itd, ali kad dođu k nama odnosno kad mi k njima dođemo i počnemo se o njima brinuti tek onda ozdrave jer osjete brigu, njegu i ljubav koju im pružamo.

Ali, činjenica jest da je vaš svakodnevni život ipak malo drukčiji i zahtjevniji od života drugih časnih sestara, zar ne?

Kada nas ljudi pitaju kako živimo i kako teče naš jedan obični dan, onda se malo iznenade kada čuju kako ustajemo rano, prije pet sati, koliko vremena dnevno provedemo u meditaciji i molitvi, osobito molitvi klanjanja pred Presvetim. Zatim se iznenade kada čuju kako mi ne gledamo televiziju tj. nemamo televizor u kući uopće, ne slušamo radio niti čitamo novine, kako rublje peremo ručno itd. Nastojimo izbjegavati mnoge stvari koje nas udaljuju od našeg izvornog apostolata – pomaganja najsiromašnijima od siromašnih. Pa čak i sada dok mi razgovaramo ja sam mogla moliti ili ići pomagati siromašnima. Uglavnom, nas smo četiri u kući pa se mijenjamo dvije po dvije. Kada dvije od nas rade u kući izvršavajući svakodnevne obveze kuhanja, čišćenja, spremanja i ostalog tada druge dvije idu izvan samostana tražeći sve one koji su potrebni naše pomoći, a takvih je, nažalost, i u Banjoj Luci mnogo. Nastojimo se svakoga dana izmjenjivati dvije po dvije, kad su dvije na radu u kući onda su druge dvije na radu vani s ljudima.

Najsigurniji put za ispunjen život na zemlji jest put djela milosrđa i ljubavi. To je svojim jedinstvenim primjerom pokazala i članovima Crkve i nekršćanima „najveća misionarka ljubavi 20. stoljeća“ kako ju je nazvao Sluga Božji Ivan Pavao II. Sestro Marija Gracija, nadam se da ovaj naš razgovor neće biti uzaludno trošenje vremena, nego da će obradovati mnoge čitatelje Katoličkog tjednika koje zasigurno impresionira vaš način života. Njih sigurno zanima da li biste izabrali nešto drugo u životu osim redovničkog poziva i da li biste se u laičkom životu bolje ostvarili?

Mislim da je Bog od početka vodio moje korake tako da mi je bilo skoro nemoguće izbjeći njegov poziv. Još od djetinjstva sjećam se kako smo u obitelji zajednički molili, kako smo živjeli našu vjeru iskreno i kako smo bili povezani s Crkvom, osobito sa svećenicima i časnim sestrama tako da se moj poziv počeo vrlo rano rađati i prije nego sam pošla u samostan. Bog na poseban način utječe na svaku obitelj i poziv počinje u obitelji kao što je i moj započeo. Ako u našim obiteljima nema odgoja u vjeri i molitvi mlada osoba se teško može odlučiti nasljedovati Isusa.

Kada spominjete vašu obitelj, a ona se trenutno nalazi u Indiji, jer vas dvije sestre koje trenutno živite u Banjoj Luci potječete iz Indije i imate i dalje svoje obitelji u tamo. Možete li nam kazati kako ljudi u Indiji žive, osobito kako žive naši vjernici katolici?

Ja dolazim iz pokrajine koja se zove Orissa. To je jedna regija veličine Bosne i Hercegovne, ali ima mnogo više stanovnika. U zadnje vrijeme započeli su veliki progoni i ubijanja kršćana jer su kršćani krivo optuženi za ubojstvo jednog lokalnog vođe, zatim za širenje jednakosti među kastama, za nepoštivanje svetih krava itd. tako da su u mojoj rodnoj pokrajini Orissi ozloglašeni skoro poput državnog neprijatelja. Započeli su žestoki progoni, ubijanje kršćana, paljenje njihovih kuća i imovine, protjerivanje svih onih koji su kršćani i ne žele se odreći kršćanstva i postati hinduisti. Jednom riječju proširila se opasna mržnja na kršćane cijelom regijom tako da je na desetke tisuća kršćana protjerano iz svojih domova, a pedesetak ih je već ubijeno. U mom rodnom mjestu progoni nisu toliko žestoki, ali se kršćani moraju skrivati po šumama. Ubijeno je i nekoliko svećenika i časnih sestara. Nije mi jasno kako se ovakav progon mogao dogoditi jer smo mi stoljećima živjeli u miru zajedno s hinduistima.

Koja je onda budućnost kršćana u vašoj rodnoj Indiji?

Pored svih nevolja koje su sada zadesile kršćane u mojoj rodnoj zemlji i premda progoni izgledaju surovo, ja se nadam da će svjetlo ljubavi pobijediti tamu mržnje i nerezumijevanja. Za to molim i duboko vjerujem da će se situacija smiriti. Naša nada je utemeljena u Kristu i ako njegovom poticaju odgovorimo svim srcem zasigurno ne ćemo ostati bez podrške. Kršćani u Indiji su svojim životom davali primjer ljubavi prema bližnjemu. Naša Majka Terezija je ostavila svijetli trag u mojoj rodnoj zemlji pa vjerujem da će njena ljubav i svjedočanstvo za Krista pomoći u rješavanju nastalih problema.

Sestro Marija Gracija, vi ste, Bogu hvala, posjetili vašu Indiju i opet se vratili živi i zdravi unatoč nesigurnosti koja tamo vlada. Možete li uputiti kratku poruku čitateljima Katoličkog tjednika?

Mi sestre „Majke Terezije“ svakodnevno čitamo duhovno čitanje o životu naše utemeljiteljice bl. Majke Terezije te poslušamo neku od njenih poruka. Za svakoga vjernika važno je imati svakodnevnu povezanost s Bogom bilo da je to kroz čitanje Svetoga pisma, životopisa svetaca ili duhovne lektire. Ja bih preporučila svima da svakoga dana pronađu malo vremena sa sebe i svoju povezanost s Bogom.
 

Iz Katoličkog tjednika - www.katolicki-tjednik.com