Razgovor s vukovarskim ratnim gvardijanom fra Branimirom Kosecom

Fra Branimire, možete li se prisjetiti, barem djelomično, događaja koji su prethodili agresiji na Republiku Hrvatsku? Znamo da je agresija započela u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine kad je ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika!

Ljeta Gospodnjeg 1990. braća su me izabrala za definitora, narodski bi se reklo savjetnika, u upravi naše Franjevačke provincije sa sjedištem u Zagrebu na Kaptolu. Uz definitorsku službu Uprava me još zadužila i da obnašam dužnost vukovarskog gvardijana. U zajednici smo bili četvorica braće: fra Ante Perković, župnik u župi sv. Josipa Radnika na Trpinjskoj cesti, fra Ivan Mikić, fra Slavko Antunović i fra Smiljan Berišić. Demokratske promjene koje su se dogodile upravo te 1990. godine u Vukovaru itekako su se vidljivo osjećale. Hrvati se nisu više bojali svjedočiti svoju vjeru, slobodno su dolazili u crkvu i primali sakramente. Ova se blagodat demokratskih promjena posebno osjetila u predbožićno vrijeme. Za polnoćku u Badnjoj noći naša inače velika samostanska i župna crkva u Vukovaru nije mogla primiti sve one koji su željeli sudjelovati u božićnom slavlju. Jednako je bilo i kroz božićno vrijeme. Prema običaju, u tom smo vremenu obilazili i naše vjernike po njihovim kućama i stanovima noseći im Božji blagoslov. Ta vjernička idila nije dugo potrajala. Već u travnju 1991. godine netko je pucao u naš samostan iz vatrenog oružja. Bio je to pokušaj zastrašivanja. Već 2. svibnja, kao što ste spomenuli, dogodilo se strašnom ubojstvo 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu selu. Bio je to zločinački pothvat na pravnu državu! Vojska je, nakon toga, izašla iz vojarne u Vukovaru na ulice tenkovima i drugim oklopnim vozilima. Bio je to početak rata. Branitelji su gotovo puna tri mjeseca hrabro odolijevali daleko nadmoćnijem agresoru.

Kad je započeo stvarni rat u Vukovaru?

Rekoh da se početkom rata može smatrati onaj dan kad je Jugo-vojska, potpomognuta svojim „bradatim istomišljenicima“, izašla na ulice i postavila barikade. Od Velike Gospe nismo bez velikog i opravdanog razloga napuštali samostanski podrum. I dogodio se 18. studenog 1991. godine! Hrvatski branitelji u potpunom okruženju nakon 87 ratnih dana napustili su crte obrane grada i grad je pao.

Koji je bio uzrok pada grada?

Grad je bio gotovo u potpunom okruženju. Nakon presijecanja crta obrane kod Lušca, na središnjem dijelu bojišnice, pad grada bio je neminovan! Siniša Glavašević, ratni izvjestitelj Hrvatskog radija „Vukovar“, napisao je u svojim "PRIČAMA IZ VUKOVARA" sljedeće: "Niti jedan grad u Hrvatskoj nije dao više za nezavisnost Hrvatske, niti jedan grad nije s manjom vojnom silom obranio veću koricu hrvatskog kruha, a opet to kao da nije dosta!" Drugim riječima, Vukovar je podnio žrtvu za čitavu Hrvatsku. U Vukovaru se branila Hrvatska! Već 20. studenog dogodila se Ovčara, prva masovna grobnica u Hrvatskoj! Pred očima međunarodne javnosti, 267 ranjenika i civila, te bolničkog osoblja, mučki je ubijeno i pokopano u blizini jednog šumarka na Vupikovom poljoprivrednom dobru s namjerom da se sakrije svaki trag. Među ubijenima bio je i legendarni Siniša Glavašević!

Vi ste zajedno s ostalom subraćom, već 23. studenoga bili na montiranom ročištu u Sremskoj Mitrovici. Iskustvo svjedoči da svi zločinci govore istim jezikom. Možete li se prisjetiti kako je tekao proces?

Već kod prvog sučeljavanja žrtve i agresora pitao me neki oficir zloglasne JNA: "Koliko ste pokrstili srpske dece? Znate li koliko je ubijeno srpske nejači? Zašto nisam spriječio te pokolje? Poznam li ustašu koji je od prstiju srpske dece napravio ogrlicu i nosio oko vrata kao ukras? Koliko je bilo topova u crkvenom dvorištu? Zašto sam dozvolio da na tornju bude mitraljesko gnezdo?" Na sve ovo branio sam se šutnjom!

Vaša stradanja i stradanja Vaše redovničke subraće u srbijanski koncentracijskim logorima opisao je fra Emanuel Hošk u knjizi "Vukovarski franjevci u domovinskom ratu . Ratne i uzničke zabilježbe!" (Zagreb 1997.) Nas i naše čitatelje zanima više onaj sretni završetak. Kad i kako je došao dan izlaska na slobodu?

Mnogi su Hrvati ubijeni u srbijsnski koncentracijskim logorima. Mnogi se još vode kao nestali. U domovinskom ratu u Vukovaru je ubijeno 1.642 osobe, 1.219 bilo je ranjenih, a oko 350 ih se još uvijek vodi kao nestali! U logorima je bilo je oko 7.000 tisuća nesrba, oko 22.000 bilo je prognanih! Kad se znaju ove činjenice onda mogu reći za sebe i svoju subraću: Hvala Bogu, još smo dobro i prošli! Mi smo 10. prosinca 1991. godine razmijenjeni. Prebacili su nas zrakoplovom iz Beograda za Zagreb. Kad je zrakoplov dodirnuo hrvatsko tlo bilo mi je kao da sam se po drugi put rodio!

Danas se posvuda gdje je vladao rat govori o suživotu. Ta je tema veoma česta u razgovorima i u Vukovaru. Što Vi kažete o tome?

U Vukovaru je to posebno bolno pitanje. U gradu žrtva i mučitelj žive jedni pored drugih prividno, kao da se ništa nije dogodilo, a u Vukovaru se dogodio strašan rat! Danas, 18 godina nakon rata, u gradu su odvojene škole, dječji vrtići, kafići, svaki narod ima svoju radiopostaju… Na srpskom konzulatu na Dan hrvatske državnosti samo se vijori srpska zastava, na spomen-obilježju poginulim hrvatskim redarstvenicima nema nikakvih obilježja: tko ih je ubio, kad ih je ubio i zašto ih je ubio? Zato se u Vukovaru još uvijek može govoriti o životu jednih pored drugih, a o suživotu je još prerano govoriti!

Ovih dana je izašla vaša druga knjiga. Možete li nešto reći o njoj?

Knjiga se zove: «Kronika franjevačkog samostana u Vukovaru, godine progonstva o povratku». U knjizi je opisano sve što se dogodilo u vrijeme progonstva i povratka, ilustrirano fotografijama, te početak obnove zgarišta i duhovne revitalizacije svakog pojedinca.

Kako vam je bilo vratiti se u Vukovar poslije rata? Kako se danas živi u tom gradu na Dunavu?

Svakako da je bilo teško nakon povratka. Rijetko tko je imao čitav dom, ili bar dio doma koji bi bio useljiv. Čekajući obnovu, mnogi su se nastanili u garažama koje su bile čitave ili kod poznanika koji je imao kakav-takav smještaj.
I danas je težak život u Vukovaru, cijene su previsoke, a malo sredstava za život. Dovoljno ima isključivo za životarenje. Zaposlenja nema jer su tvornice uništene. Tu i tamo se nešto radi, ali to je doista premalo. Upravo takva situacija navodi ljude da sa svojim obiteljima potraže bolje mjesto za život. Za sada se ne naziru bolji uvjeti za život u budućnosti.
Potrebno je učiniti mnogo da bi grad bio bar približno onakav kakav je bio prije rata. Ipak, bez obzira na loše uvjete i tešku društveno-ekonomsku situaciju, mnogi žele živjeti u Vukovaru i graditi svoju budućnost u svome gradu.
Crkva radi na tome da pomogne organizirajući zajedno sa franjevačkom zajednicom Caritasovu pomoć svima kojima je potrebna. Tako se redovito hranom snabdijevalo oko 700 obitelji uz svesrdnu pomoć inozemstva, a ta pomoć se dijeli i danas. Međutim, kao kršćani i ljudi nade vjerujemo da će budućnost biti bolja, sretnija i zadovoljnija.

fra Tunjo Janjić
Katolički tjednik