Razgovor s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem

Uzoriti gosp. Kardinale, Svećenička godina koju je papa Benedikt XVI. proglasio na svetkovinu Srca Isusova prošle godine, na isti će dan biti završena ove godine. Kada pogledate unatrag, kako biste ocijenili ovo razdoblje?

Sveti Otac je htio Svećeničkom godinom pokrenuti duhovnu obnovu svećenika, potaknuti na revnost i vjernost u identitetu, ali i probuditi svijest cijele zajednice da se moli za svećenička zvanja, jer je to Isusova zapovijed - moliti Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju. Nažalost, liberalnoj javnosti je zasmetala ova aktivnost Svetog Oca, zato je išla okrivljivati cijelu Crkvu radi slabosti pojedinih svećenika. Te slabosti su bile i prije, ali sada je važno: ne ukazati na slabosti, nego napadati cijelu Crkvu i obeshrabriti svećenike.

Kakvi su Vaši utisci, je li ova godina imala odjeka među svećenicima?

Svećenici su istinski prihvatili poziv Svetog Oca i u brojnim nastojanjima se osjetila svećenička ljubav prema zvanju, ali i pokrenut je duh molitve za svećenička zvanja. Također i ovi napadi će neke kolebljive slomiti, ali će većinu istinski pročistiti, da budu vjerodostojni i još vjerniji u svom zvanju i poslanju. Očekujem pozitivan učinak Svećeničke godine.

Dakle, usporedo s obilježavanjem Svećeničke godine, svjetski mediji su izvještavali o seksualnim i drugim skandalima među svećenicima. Mnogi će kazati kako je sve to smišljena taktika iz određenih središta moći. Kako Vi to komentirate?

Upravo sam rekao da je liberalnoj struji u svijetu zasmetalo takvo duhovno učvršćivanje svećenika, te su, navodno slučajno, ove godine otkrili te slabosti. Oni imaju moć medijske djelatnosti te su ovim udarom u biti pomogli da se Crkva iznutra pročisti. Potrebno je koji put „udariti glavom o zid“, da se uozbiljimo i da se ne uljuljamo. Perfidija je da se dobro učinjeno uvijek osobi pripisuje, a zlo učinjeno se pripisuje cijelom staležu ili cijeloj Crkvi. Tu leži zloba ove taktike.

Kada već govorimo o problemima s kojima se susreću svećenici u suvremenom društvu, možete li nam kazati koji su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi za svećenike danas?

Mi svećenici, moramo biti svjesni da radimo Božje djelo. On nas je pozvao, posvetio i poslao. Njega i Njegovu Riječ naviještamo i Njega uskrsloga svjedočimo. On nam je rekao da se ne bojimo svijeta, da je Isus pobijedio svijet. Zato je važan naš nutarnji stav, uvjerenje i povjerenje u Isusa. Tu je najveći problem, ako u nama nema žara i poleta. Mi živimo u svijetu relativizma koji je urušio osjećaj grijeha i svetoga, urušio interes za život i smisao života. Glavna mjerila su: imati, uživati, trošiti. Sve bih to nazvao: trka za životom bez Boga. U tu stvarnost nama valja donijeti nadu i smisao življenja koje daje Isus Krist.

Na Zapadu su sve glasniji oni koji govore o "pogubnosti" celibata. Štoviše, ističe se da je Crkva duže vremena funkcionirala sasvim normalno bez celibata nego što je s njim. Što mislite, u kojem će pravcu ići ova rasprava? U čemu je, zapravo, vrijednost celibata u današnjem vremenu?

Uvijek, kada god je naglašeniji materijalizam i hedonizam, dolazi kriza celibata. Najčešće pokreću pitanje celibata oni izvan Crkve ili liberalizam u crkvi, kojima smeta ova evanđeoska vrednota. Celibat nije uvjet svećeničkog ređenja. To vidimo i kod katolika Istočnog obreda i u Pravoslavnoj crkvi. Ali i kod njih nakon ređenja nema ženidbe. Ipak će celibat ostati karizma, vrednota evanđelja i uvjeren sam da će unatoč svim krizama opstati. Vjerujem da će se neke stvari promišljati i premišljati, pa ne znam kako se prilagođavali, ali evanđeoska vrednota će ostati. Hrabrost je ići za Kristom nepodvojena srca.

Osim celibata, svećenički se kandidat prije primanja sv. reda, obvezuje na poslušnost. Kako se ona danas poštuje? Kako ovo spojiti sa zasadama demokracije na koje se mnogi pozivaju u društvu, pa i u obitelji?

Poslušnost je također evanđeoska vrednota, koja se temelji na vjeri i prihvaćanju evanđeoskih vrijednosti. Raspoloživosti za Božju stvar treba biti u temeljima poslušnosti. Dozrijevat će se u shvaćanju i prihvaćanju evanđeoskih načela i u onih koji su odgovorni i zapovijedaju, kao i u oni koji trebaju slušati. Sama krepost poslušnosti zrači iz vjernosti zvanju i poslanju. Ona ipak mnogo ovisi od temeljnog odgoja za suradnju.

Nije nikakva tajna da Katolička crkva na Zapadu muku muči s brojem duhovnih zvanja. To su uglavnom nekoć većinski kršćanske zemlje. Gdje leži problem? U Crkvi ili društvenom kontekstu, ili pak negdje drugdje?

Ovo pitanje je široko i složeno. Osnovno, počinjem od obitelji. Gdje u obitelji nema potomstva, nema ni zvanja. Ujedno, obitelj je prvi odgojitelj vjere. Iz vjere roditelja i obiteljske molitve rađaju se duhovna zvanja. Nadalje, primjer svećenika i rad s ministrantima je važan čimbenik za buđenje duhovnih zvanja. Ovo je samo letimično nabrojeno. Ipak, veliki utjecaj ima i javno mnijenje koje nameće sve druge, a ne duhovne vrednote.

Kakvo je stanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji? Može li se kazati da je trend opadanja duhovnih zvanja zahvatio i naše podneblje?

Samim opadanjem mladih obitelji u nadbiskupiji smanjen je broj svećeničkih kandidata. Mnoge su obitelji u ratu prognane, a u poraću pošle tražiti bolji život. No, ipak se javljaju kandidati. Oni nose formaciju sadašnjih obitelji, gdje se roditelji premalo posvećuju cjelovitom odgoju. Više odgajaju TV i ulica, nego roditeljska srca. Radujem se tim mladima, koji unatoč svemu Isusu kažu: „Evo me!“ Nije to dostatan broj prema potrebama, ali smo zahvalni da se ipak odazivaju unatoč klimi koja vlada. U posljednje vrijeme više ih sahranjujem nego zaređujem, to mi teško pada. Zato potičem na molitvu, jer ona je naš zadatak koji nam je dao sam naš Gospodin Isus: moliti za duhovna zvanja.

Kao uzor svećeničkog zvanja Papa je kroz proteklu godinu stavio sv. Ivana Mariju Vianneya - možemo kazati jednoga običnog župnika, svećenika "opće prakse", a ne nekog "veleučenoga". Zbog čega? Neki će reći da je time omalovažio svećenike današnjice. Kako Vi na to gledate?

Svećeničko zvanje je dar Božji. Suradnja s tim darom je ostvareno zvanje. Sv. Ivan Marija Vianney je istinski surađivao i postao ostvaren svećenik i uzor svima kako se Boga ljubi i radi za spas duša. Potrebna je ljudska formacija, intelektualno znanje, ali i duhovna zrelost. Gdje je ljubav prema Bogu i dušama, tada se ima dovoljno snage i sposobnosti da se ostvari zvanje.

Na Petrovo ove godine slavite 40 godina misništva, a 19. studenoga i dvadeset godina imenovanja za biskupa. Čestitajući Vam unaprijed ove jubileje, molim Vas da nam kažete – ako nije previše osobno – koji su bili najradosniji, a koji najtužniji dani u ovom razdoblju Vašega života?

Kardinal: Bilo je mnogo radosnih dana, ali i bolnih, nije lako odvojiti. Sigurno, jedan od sretnijih dana je i samo svećeničko ređenje i slavlje mlade mise. Posebno sretni dani su bili moje raspolaganje za ispovijed, gdje sam satima iskustveno doživio što znači biti u službi milosrđa Božjeg. Također su posebni utješni trenuci bili pohod bolesnicima i donošenje utjehe svetim sakramentima. Radosni su trenuci bili kada sam uspijevao u nemirne obitelji donijeti mir i slogu. Posebna mi je radost bila kada sam služio svete mise, koje su izvor snage vjere. Tužni su trenuci bili kada sam bio nemoćan pomoći ljudima koji su izgubili nadu. O tim teškim trenucima ne bih mnogo govorio, nego bih rekao da je strašno izgubiti vjeru i nadu u Boga. Strašno bolno mi je bilo susresti sljepilo nutarnje, gdje nisam mogao pomoći. To su mi najteži trenuci mog poslanja.

Nije mali broj svećenika koji kažu kako bi, da se ponovno rode, bili opet to što su sada. Kako to izgleda iz Vašeg gledišta? Je li svećeničko zvanja i danas atraktivno za mlade?

Tako često dobijem od mladih pitanje zašto sam postao svećenik i jesam li sretan? Uvijek sam im iskreno odgovarao da sam sretan svećenik, jer sam mnogo prepatio, a ostao ovo što jesam. Zahvalan sam Bogu da sam primio dar svećeništva i ponovo bih to bio. Tko otkrije smisao života u Božjoj ljubavi, onda će uvijek naći odgovor na Vaše pitanje. Nitko tko nije iskusio Božju ljubav nije spsoban voljeti. Zato treba znati biti zahvalan za taj dar vjere i spoznaju Božje ljubavi.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik