Razgovor s vlč. Josipom Lebom, duhovnikom bogoslova

Prema nekom ustaljenom narodnom mišljenju svaki svećenik je duhovnik. Možete li to iz svoje pozicije potvrditi i obrazložiti?

Ne ulazeći u šire razlaganje pojma, za svećenika se može kazati da je on onaj koji smije „stupiti“ pred Božje lice, predati mu sebe i svoj život, pozivati se na Isusovu žrtvu i prikazivati je kao onaj koji je posvećen za tu službu i ima sudioništvo u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i pastirskoj službi. Iz toga trostrukog poziva proizlaze i svećeničke zadaće, koje se sastoje u tome da potiču i usklađuju mnoštvo darova i služenja što ih za dobro zajednice nadahnjuje Duh Sveti. Ako tako promatrano poslanje svećenika, može reći da je svaki i duhovnik, jer se on, kako veli sv. Petar u svojoj poslanici „kao živo kamenje ugrađuje u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosi žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu“. Svećenik se brine za duhovno, prakticira krjeposti, vjeruje i moli za zajednicu i sa zajednicom, propovijeda i dijeli sakramente, te upravlja narodom Božjim. U užem smislu riječi svećenik duhovnik je onaj koji pomaže čovjeku „odjenuti se duhom i srcem“ Isusa Krista, pod vodstvom Duha Svetoga. To je onaj koji i sam produbljuje osobni odnos s Bogom u vjeri, nadi i ljubavi i drugima pomaže to ostvarivati. Svećenikova uloga duhovnika se naziva duhovnim vodstvom. Ono obuhvaća mnoge dimenzije, ali se uglavnom svodi na potpuniji život kršćanina u vjeri, nadi i ljubavi. Posebne uloge duhovnika i duhovnog vodstva su uočljive u duhovnim zajednicama, sjemeništima i redovničkim zajednicama koje redovito odabiru osobu duhovnika koja se brine za njihov duhovni život.

Kao i na fizičkom planu i u duhovnom je za dobar razvitak potrebna njega i vježba. U čemu bi se ona konkretno sastojala kad je, dakle, riječ o duhovnom životu?

Duhovni se život sastoji u tome da kršćanin sav svoj život usmjeri na Boga. Duhovni su pisci razlikovali početnike u duhovnom životu, napredne i savršene. Drugi vatikanski sabor je otklonio ovakav elitistički pristup i naglasio da je izvor duhovnog života u sakramentalnom životu. To znači da se svaki vjernik vježba i duhovno raste ako svjesno i djelatno sudjeluje i prima svete sakramente. Čovjek duhovno raste ako svakodnevno raste i njegova ljubav i ako se vježba u toj ljubavi ljubeći Boga i bližnjega. Sabor je naglasio da su svi kršćani pozvani na svetost. Svatko u svom poslanju. Svećenik, kao onaj koji „moli i prinosi za narod“ izgrađuje i posvećuje sebe i narod služenjem Božje riječi (slušanje, razmišljanje, razmatranje i propovijedanje), služenjem sakramenata (dijeljenjem i primanjem svetih sakramenata, osobito Euharistije), osobnom molitvom i molitvom liturgije časova. On je onaj koji moli u ime Crkve i s Crkvom, uči i prednjači drugima u molitvi i vrši djela ljubavi te tako i sam ide prema svetosti.

Jesu li za normalan duhovni život potrebne kakve predispozicije: obitelj, društvo, kultura i sl.?

„Za razvoj i rast duhovnog života važna je jedna pogodna i zdrava obiteljska sredina, jer“, kako veli Allport, „obitelj je još uvijek dominantan, najautentičniji i najprivilegiraniji čimbenik svakog, pa i religioznog odgoja“. Opća situacija današnje obitelji i društva odražava se na nemogućnosti prenošenja tradicionalnih vrijednosti. Ambijent u kojem živi obitelj, koja bi trebala biti temelj i početak vjerskog života, posve je desakraliziran. Društvo i kultura su se posve profanirali pa gotovo i ne trpe ili jedva toleriraju religiozni stav i religioznog čovjeka. Sve to otežava i onako tešku situaciju življenja i prakticiranja duhovnog života. Dobro je poznata činjenica svima da manje odgaja ono što se govori - teorija, a više ono što se radi - praksa. Daleko je učinkovitiji dobar primjer u obitelji za duhovni rast djeteta nego li same riječi. Svjesni smo da bi roditelji trebali biti prvi svjedoci vjere i to spontani. Jer religiozni se sadržaj prima i uči u cjelovitoj formi obiteljskog života poput govora. Ako su sva tri čimbenika, obitelj, društvo i kultura povoljni onda je i „normalniji“ duhovni život. Međutim, svjesni smo da se religioznost može razvijati usprkos netolerantnosti okoline i nepovoljnim okolnostima u obitelji i društvu, jer to nije samo ljudska kategorija i ne ovisi samo od ljudi.

Sve više do nas dopiru glasovi sa Zapada kako je broj duhovnih zvanja u opadanju, no na drugoj strani gledajući Katoličku Crkvu u cjelini vidimo da je suprotno. U čemu valja tražiti uzrok?

Broj duhovnih zvanja u Europi je iz godine u godinu u opadanju, također i u našoj sredini, u Crkvi u Hrvata. Činjenica, da je u zemljama Južne Amerike, kao i u Africi i u Aziji u porastu, to većim djelom proizlazi i iz porasta vjernika, ali i životnosti i vitalnosti crkava na tim područjima. Poodavno je Crkva u europskim zemljama osjetila potrebu za novom evangelizacijom, jer se osjeća zamor i tromost. Europske tradicionalne vrjednote kao da su u krizi i valja iznalaziti nove pristupe i vratiti se temeljima – Kristu.

Kada se osvrnete na doba kada ste bili bogoslov i kada gledate današnje bogoslove i njihovo odrastanje kakve biste paralele mogli povući?

Svako vrijeme je nosilo i nosi svoje breme. Čini mi se da je prije dvadesetak godina lakše bilo biti bogoslov i postati svećenik. Vjerojatno je ovo vrijeme teže, s više ponuda i izazova. Stoga se danas sve više govori o „krizi vjere“, pa stoga i dolazi do „krize svećeništva“. Kao da Crkva danas živi u dijaspori i mora se sučeljavati s današnjim pluralističkim društvom, koje je potresano sa svih strana, a karakterizira ga antropocentričnost i ovozemaljsko. Novi lik svećenika trebat će steći sposobnost traženja smisla svog svećeništva. Ako bude želio propovijedati Radosnu vijest, taj „novi lik“ morat će biti najprije uvjeren da sam mora radikalno prihvatiti i ostvarivati njezinu zahtjevanost i nastojati se usavršavati u vršenju vlastite službe. Trebat će graditi živu svijest pripadnosti prezbiteriju, što će ga činiti učinkovitijim u radu i stabilnijim za nadvladavanje psihološke i društvene usamljenosti. Stoga će se od svećenika danas sigurno tražiti više nego li od onoga jučer: više svjetovne i religiozne kulture, više sposobnosti za dijalog, više brige za patnju i nevolju ljudi, više odricanja i žrtve, više molitve i na kraju više vjere.

Ljudski gledano mnogi se začude kada netko, tko je stvarno uzoran dečko, napusti bogosloviju i potraži drugo zvanje. Što najčešće bude prepreka ili jednostavno možemo odgovoriti zajedno sa sv. Ivanom: «Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas..» (Iv 15,16)?

Istina je da često u odustajanju nekog kandidata od daljnjeg približavanja oltaru mnogi ostaju „u čudu“ i pitaju se zato je baš on napustio. Ne ulazeći u pojedinačne razloge kojih je mnogo, vjerojatno koliko i onih koji su pošli tim putem, valja spomenuti da su oni najčešće osobnog karaktera. Sigurno je da se mnogi mladi koji su krenuli tim putem sučeljavaju s poteškoćama koje susreću na putu. Često su to poteškoće koje nastaju na području (ne)sposobnosti: intelektualne ili iskustvene. Možda su to i strahovi i nedovoljna spremnost odgovoriti svim zahtjevima. Ili je to viđenje sebe drugdje ili u drugim okolnostima. Sveti Ivan od Križa je često znao ljude pitati: „Gdje je tvoje srce?“ Dobro je ako mladi čovjek uoči gdje mu srce teži i na vrijeme ga usmjeri na njegov pravac. Činjenica je da je Bog onaj koji poziva, a čovjek je onaj koji se odaziva ili odupire. Na kraju je svećenički poziv ipak tajna koja se ne može prihvatiti i spoznati bez tajne Boga. Imati poziv iziskuje povjerenje u onoga koji poziva i ponizno traganje za osmišljanjem svoga života i mjesta koje nam po Božjem naumu pripada. Činjenica je da nije moguće odmah na početku puta vidjeti čitav put koji treba slijediti. Važno je na putu osluškivati i otkrivati Božje upute, koje s Njegove strane ne će izostati.

Tema ovogodišnje Papine poruke za Dan duhovnih zvanja je: «Zvanja u službi Crkve – misije» ističući da je svećeničko zvanje usko povezano s misionarskom dimenzijom koja podrazumijeva sučeljavanje s opasnostima. Je li današnji naraštaj spreman na to i u kojoj mjeri?

Danas više nego ikada svijet treba misionara, i to misionara otvorena srca, duha spremnog na prihvaćanje različitosti. Danas Crkva treba muževa i žena koji će, onima koji su gladni hrane i Božje riječi, davati okrjepu, ljudi koji će pružati ruku potrebnima, gledati Gospodina u „nepoznatim i malim“ ljudima, moliti i žrtvovati se da se proširi Radosna vijest. Svako vrijeme ima svojih heroja, svetaca i mučenika. To je izazov i u ovo naše vrijeme. Uvijek su misije u Crkvi nosile i donosile novinu i osvježenje, ali su postavljale i nove izazove i opasnosti. Usprkos svega, Crkva, ako želi biti autentična, živjet će odvažno svoje misijsko poslanje i time će se obnavljati, pomlađivati i jačati. Ukoliko današnji mladi naraštaji budu spremni čuti Isusov poziv da mu budu učenici, on će ih sigurno poslati po cijelom svijetu da mu budu svjedoci. Papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za misije veli da u Crkvi oduvijek ima muškaraca i žena koji, potaknuti Duhom Svetim, odabiru radikalno živjeti evanđelje, naviještajući ga i u onim krajevima gdje Kristova poruka nije došla. Stoga, Papa potiče sve snage u Crkvi na djelovanje na tom planu, jer samo na „duhovno dobro obrađenom zemljištu cvjetaju svećenička i redovnička zvanja“, a time i misijska. Živa Crkva, koja je otvorena Božjem Duhu, gajit će misijski duh, neće se zatvarati i povući u sebe nego će biti otvorena za tu prevažnu potrebu. Tako će i naraštaj koji osluškuje poticaje Duha biti spreman bezrezervno krenuti u „avanturu“ ljubavi i predanja.

Svojedobno je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica govorio svojim kandidatima za svećeništvo kako je za «biti svećenik u Bosni» potrebno «dodatno zvanje». Možete li se složiti s tim?

Ovu izjavu bih stavio u kontekst novog lika svećenika i svega onoga što se danas od svećenika očekuje. Sigurno je da je ova naša „zakomplicirana“ situacija povukla još neka pitanja i sumnje glede mogućnosti i „isplativosti“ biti svećenik u Bosni. Ovaj zanimljivi izričaj da je ovdje potrebno „dodatno zvanje“ ne bih mjerio i razumio u težini i zahtjevanosti svećeničkog poslanja kod nas, nego više u voljnosti i spremnosti u ovim i ovakvim „neobećavajućim“ prilikama živjeti svoje svećeništvo.

Postigli ste magisterij iz psihologije, koliko Vam znanje s tog područja pomaže duhovnom usmjeravanju budućih svećenika?

Vrijeme u kojem živimo zahtjevnije je i od svećenika se očekuje naobrazba i u onim znanostima koje mogu pomoći u boljem izvršavanju svoga poslanja. Sigurno je da psihologija, kao „znanost o duši“ – kako je glasila njena izvorna i prva definicija, može pomoći svojim metodama, pristupom i poznavanjem čovjekove osobnosti. Ipak, psihologija, koristeći svoje metode, usredotočuje se na zdravlje klijenta koristeći se svim sredstvima koja su na raspolaganju, usmjeravajući pozornost i pažnju na čovjekovu psihu. Ona kroz razgovor i savjetovanja može pomoći u iznalaženju boljih načina pristupa osobi. Ali, kad se radi o duhovnom vodstvu, valja imati na umu da ono ne smije biti samo informativnog karaktera, niti terapeutskog. Ono ne smije biti individualna psihoterapija. Duhovno vođenje se sastoji u traženju punine i ozdravljenja usmjereno na Krista, ono je i određeni oblik molitve, svjedočanstva za Krista.

Kad biste mogli propisati «recept» za zdrav duhovni život što bi u njemu stajalo?

Za zdrav duhovni život vjernika laika, a pogotovo svećenika, čini mi se da je bitno da je on ispunjen jakom vjerom u Isusa Krista. On bi trebao bi biti nositelj nade u Krista koji je pobjednik nad zlim i smrću. Takav lik bi trebao imati „novi projekt“ života i rada, to jest da živi ljubav po principu Isusa Krista, da je svjedok – prorok Kristov u svijetu. Od njega bi se očekivalo da je čovjek duha i molitve. U svom nastupu očekuje sa da je čovjek odnosa i dijaloga, i na kraju što je prevažno da je nositelj kršćanskih vrednota: radosti, sreće, slobode, pravde, mira, sigurnosti, kulture života i civilizacije ljubavi.

Razgovarao: Josip Vajdner