Razgovor s mr. Božom Odobašićem

Nalazimo se u božićnom vremenu kojemu je središnji događaj proslava rođenja Isusa Krista, Mesije. Na početku, možete li nam reći nešto više o samom podrijetlu naziva Mesija?

Mesija je izvorno hebrejska i aramejska riječ koja kroz biblijske prijevode dolazi k nama kao titula pridodana Isusu. U hebrejskom ili židovskom riječ dolazi u obliku 'māšîah' od glagola - māša - mazati, pomazati; aramejski. 'mešîha', gr. 'mesijas' u sv. Ivanu prevedeno sa – Хristός – Krist (Iv 4,25) – a latinski Christus Vg. unctus - i jednostavno znači pomazanik. Sv. Ivan riječ māšîah ili mešîha izravno primijenio na Isusa (usp. Iv 1,41; 4,25). tj. 'na onoga koji ima doći' kako ističe sv. Matej (Mt 11,3).
Iz uspoređenih tekstova očito je kako je Isusu iz Nazareta u Novom zavjetu kod prvih kršćana dodan starozavjetni titul Mesije tj. Хristός – Krist. Tim pojmom ispovijeđena je vjera prve Crkve, Isus jest očekivani Mesija kojega navješćuju starozavjetni tekstovi. Analiziranjem tih tekstova prepoznatljiv je kontinuitet razvoja teoloških misli vezanih za pojam Mesije koji se u punom smislu cjelovite objave ispunio u Isusu iz Nazareta. Tek u cjelini Biblije i Kristov mesijanski lik biva potpuno razumljiv. Isus jest Mesija kako ga predoznačuju starozavjetni tekstovi.

Proroci su ga naviještali, narod stoljećima iščekivao. Koliko su zapravo Židovi shvaćali poruku proroka, budući da su iščekivali prvenstveno političkog vođu?

Tema o Mesiji provlači se kroz sve proroke. Međutim nije baš točno ako proročke govore o Mesiji smještamo samo u neku daleku budućnost. Izraelci su baštinili semitsku kulturu u kojoj je kralj imao važnu sakralnu ulogu. Stoga mesijanske govore prvih proroka u Izraelu moramo tumačiti u kontekstu religiozne i neodvojive društvene uloge kralja. Zato je mesijanizam prvih stoljeća Izraelove povijesti u prvom redu povezan uz ulogu kralja u narodu. To je kraljevski mesijanizam. I to je trajalo sve do propasti monarhije 587.g. pr. Kr. kada je s babilonskim sužanjstvom iščezla kraljevska dinastija.
Mesija – Pomazanik je časna titula koja je pridavan osobi kralja koji je obavljalo visoko poslanje i službu u ime Božje. U Izraelu pravi kralj je Jahve, a kralj je njegov pomazanik. Mesija je u Bibliji karizmatička osoba, obdaren darovima i snagom Duha Božjega. To je simbolički izražavao obred pomazanja i kralj je tim činom obredno ustoličen za kneza, vođu, pastira i kralja svoga naroda. Kao i na istoku, lik kralja imao je sakralni karakter u kojem se sažimao odnos čovjeka s božanstvom kojega je kralj i narod štovao. Dakako, u Bibliji kralj – pomazanik Jahvin je izabranik i osoba u kojoj se sažimlju stremljenja i nade cijeloga naroda. Kroz kralja se u narodu i u teškim povijesnim krizama oživljavala nada u moćno djelovanje samoga Božjega duha koji se obredno spuštao i obuzimao kralja kod pomazanja uljem u času njegove intronizacije ili ustoličenja. Tako prvog kralja Izraela, Šaula, Bog izabire za kralja svom narodu. Samuelu Bog naređuje: „Ti ćeš ga pomazati za kneza nad mojim narodom Izraelom“ (1 Sam 8,15). I kada ga je Samuel pomazao uljem izjavljuje: „Ovim te Jahve pomazao za kneza nad svojim narodom Izraelom“ ( 1 Sam 10,1). A znak proroku bit će „duh Jahvin“ .. koji će pomazanika „promijeniti u drugog čovjeka“ (1 Sam 10,1.8). Isto tako kada je Davida pomazao za novog kralja „Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana“ (1 Sam 16,13). Kralj je pomazanjem preuzeo ulogu Jahvina miljenika, sluge i predstavnika u narodu. Zato su u kralja polagane sve ljudske želje i nade. On je bio vidljivi predstavnik Jahve i njegove volje. Kralj je u tom smislu davao sigurnost narodu jer je prisutnost kralja usred naroda značila i prisutnost samoga Boga sa svojim narodom.
Proroštvo proroka Natana Davidu središnje je proroštvo kraljevskog mesijanizma zapisano u 2 Samuelovoj 7. Ono jamči kralju Davidu i njegovu potomku Božju blizinu i Jahvino obećanje da će njegovo kraljevstvo trajati dovijeka. Kao u koncentričnim krugovima u svjetlu tog proroštva postaju razumljivi i drugi proročki govori o Mesiji pa čak i protoevangelion, prvo obećanje Adamu i Evi u raju zemaljskom, da će potomak žene – ON - satrti zmijinu glavu a i on će u tom žestokom boju zadobiti smrtnu ranu (Post 3,15). U tom proroštvu mesijanska uloga ocrtana je kao žestoki boj na život i smrt, ostvaren na križu Isusovu, ali jer je Jahvin pomazanik, sam mu Bog jamči i pobjedu.
Bitno je u ovim tekstovima zapaziti da Jahve sam izabire svoga pomazanika, obdaruje ga silom svojega Duha kojim je sposoban boriti se protiv zla u svijetu, a Jahve mu jamči pobjedu.
Židovski proroci, posebno osmoga stoljeća, Amos, Izaija, Miheja i Hošea, kada se Izrael i Judeja nalaze u ratovima i kriznim religiozno-društvenim vremenima pokazuju da mnogi kraljevi, napose oni na sjeveru, nisu dostojno vršili svoje pomazaničko – kraljevsko poslanje povjereno im u ime Jahvino. Kralja Šaula Bog odstranjuje jer više nije njegov predstavnik. Tako su i drugi proroci davali do znanja ako je kralj zastranio u vjeri da više nije Jahvin dostojan pomazanik. Ali proroci su uvijek vjerovali u obećanje dano Davidu (2 Sam 7) i potomstvu njegovu i na tom obećanju hranili nadu da će Bog dati drugog kralja, novog Mesiju koji će doći i spasiti narod svoj.
Proroci u tom smislu očekuju kralja koji će prije svega biti vidljivo očitovanje Jahvine volje. To iskazuje napose Izaijino proroštvo o Emanuelu (Iz 7). Kralj Ahaz je političkim kompromisima u kriznom vremenu rata s Asirijom pokušao sačuvati kraljevstvo odričući se čistog jahvizma. Dao je sagraditi pred hramom i žrtvenik asirskim božanstvima (2 Kr. 16). Za proroka Izaiju to je bio otpad od vjere i onda istupa svojim govorima o Emanuelu (Iz 6-12). On navješćuje onoga koji će biti Emanuel – Bog s nama (izvorno Immanuel) Proroštvo izriče vjeru da će sam Bog zahvatiti i dijete koje će se roditi biti će čudesni spasenjski znak ('ot). U njemu će sam Bog biti s nama. To je upravo navještaj mesijanskog lika vjernoga kralja. On će uspostaviti mir, pravo i pravednost u narodu. Dakako da su to evanđelisti prepoznali tek u punini ostvareno u rođenju Isusa iz Davidove dinastije i naviještaju da se to proroštvo ispunilo u Isusu.
Kada je iza babilonskog sužanjstva iščezla Davidova dinastija proroci govore o novom mesijanskom ostvarenju u liku Sluge Jahvina (Izaija – četiri pjesme o Sluzi Jahvinom). On će patnjama i svojom žrtvom spasiti svoj narod od grijeha njegovih. Danijel će ga predstaviti kao tajanstveni lik Sina Čovječjega (Dn 7) kojemu Bog dodjeljuje ono što je obećano Davidu, čast, vlast i kraljevstvo koje mu ne će više nitko oduzeti. I Isus će se svijetu predstaviti tim istim imenom i pokazati da je on istiniti Sin čovječji, - Sin Božji – koji uspostavlja kraljevstvo Božje. Pilatu izjavljuje da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Tim je razočarao Židove koji su očekivali Mesiju kao političkog vođu koji će obnoviti Izraelovo kraljevstvo.

Jesu li i u kolikoj mjeri takvi nesporazumi između proroka i naroda doprinijeli da Židovi ne shvate i ne prihvate Isusa kao Mesiju?

U Židovskoj povijesti babilonsko sužanjstvo utjecalo je na novo shvaćanje povijesti, pa i proročkih tekstova o Mesiji iz osmoga stoljeća. Tu su proročke tekstove o Mesiji kao Jahvinom pomazaniku, izabraniku, vidljivom očitovanju volje Jahvine po kralju u narodu, počeli tumačiti i shvaćati i u političkom smislu ponovnoga uspostavljanja Jahvina kraljevstva u Izraelu. Mesija će doći i osloboditi ih iz sužanjstva koje su uglavnom skrivili kraljevi svojom lošom politikom.
I prorok Jeremija, kada je kraljevstvo propadalo, vjerovao je u ulogu novoga Mesije iz Davidova potomstva. On hrani nadu u njegov novi dolazak koga će Jahve intronizirati: „podići ću Davidu izdanak pravedni“ (Jer 23,5). Ezekiel u sužanjstvu vjeruje da će Jahve vratiti sužnje u Izrael i „sluga moj, David, bit će im kralj, i svima će im biti jedan pastir, živjet će po mojim zakonima, čuvajući i vršeći moje naredbe. Boravit će u zemlji koju dadoh sluzi svome Jakovu i sluga moj David bit će im knez dovijeka. Sklopit ću s njima Savez mira; bit će to Savez vječni s njima“ (Ez 37,24-26). A kada se sužanjstvo rasteglo do u nedogled, i kada je nestalo i posljednjeg Davidova potomka, onda novi prorok Deuteroizaija navještava novi mesijanski lik, pravednog i poniznog Slugu Jahvina, koji će svojim životom, žrtvom i smrću spasiti narod svoj. Dakle, na drugi način ostvariti će se mesijanska obećanja.
U židovstvu, kao i kod proroka, od tog vremena počinju razilaženja u tumačenju i shvaćanju Mesije i njegove uloge. Ustvari to je razdoblje mesijanizma bez Mesije kralja. Proroci vjeruju da će Bog ostvariti svoja obećanja i bez monarha, kralja, u narodu. A u njihovom učenju zemaljsko kraljevstvo sve više poprima sliku pravoga Božjeg kraljevstvo koje Bog gradi u srcima ljudi.
Danijelovo proroštvo o Sinu čovječjem uči da to kraljevstvo pripada jednako Sinu čovječjem i svecima svevišnjega tj. u njegovom slučaju, mučenicima koji su život polagali za vjeru u progonima Antioha IV. Epifana (175. - 163. pr. Kr.). I Isusa Židovi nisu shvatili. Kada je došlo vrijeme rimske okupacije, u otporu Rimljanima jačala je i nada u novi dolazak Mesije kao političkog vođe. Takovih vođa bilo je više. Poznat je vođa drugog židovskog ustanka Bar Kokba protiv Rimljana (132.-135.) koga se držalo novim Mesijom a kada su ga Rimljani smaknuli nastalo je novo veliko razočaranje.

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik