Razgovor s mons. Jurom Bogdanom, rektorom Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima

U srednjem vijeku postojala je u Rimu ilirska (hrvatska) bratovština naših sunarodnjaka koji su imali svoga svećenika. Međusobno su se pomagali. Bili su na uslugu i mnogim hrvatskim hodočasnicima koji su sve više dolazili u Rim. Napose je bilo teško u vrijeme turskih provala u hrvatske krajeve. Stotine tisuća hrvatskih ljudi pobjegli su na Zapad. Svećenik Stonske biskupije Jeronim iz Potomja s poluotoka Pelješca pismeno je molio 21. travnja 1453. godine papu Nikolu V. da u tom strašnom egzodusu i nevoljama pomogne hrvatsku zajednicu. Istoga dana Nikola V. je potvrdno odgovorio. Dodijelio je našim sunarodnjacima crkvicu sv. Marine djevice i mučenice, uz grobnicu rimskoga cara Augusta. Crkvicu su popravili i posvetili sv. Jeronimu Dalmatincu. Uz crkvu su napravili gostinjac, koji je s vremenom imao i bolnički dio. U crkvi i okolo crkve počeli su se po ondašnjem običaju pokapati. To je početak hrvatskoga boravka na današnjem lokalitetu gdje se nalazi Zavod i crkva sv. Jeronima.

Drugi važan događaj zbio se 1566. kada je papa Pio V. uzdigao crkvu sv. Jeronima na kardinalski naslov. Kad je netko ubrojen u zbor kardinala Rimske crkve on u Rimu dobiva svoju naslovnu crkvu. Trećim kardinalom naslovnikom postao je 1570. Felice Peretti iz Montalta, rodom iz talijanske pokrajine Marche, «potomak jedne hrvatske obitelji podrijetlom iz Dalmacije». U travnju 1585. izabran je za Papu. Uzeo je ime Siksto V. Poznat je u povijesti crkve kao energični reformator. Dao je iz temelja porušiti sve što je dotada imala ilirska zajednica. Na istome mjestu sagradio je veću i funkcionalniju crkvu koja je svečano inaugurirana na blagdan sv. Jeronima, 30. rujna 1589. Uz ovu crkvu uspostavio je 1589. ilirski kaptol sastavljen od ilirskih svećenika koji su trebali djelovati pri našoj crkvi za ilirsku naciju i oni su pasivno i aktivno trebali poznavati ilirski, tj. hrvatski jezik. Kaptol je postojao sve tamo do 1901. godine. Bio je to jedini netalijanski kaptol u gradu Rimu kroz više od tri stoljeća.

Gospodine Rektore, nije li upravo ovaj naziv «ilirski» bio povod različitim sporovima u povijesti Zavoda?

Da. Spor je nastao kad je početkom XVII. stoljeća kaptolskome zboru bio pridružen jedan svećenik Slovenac. Protiv toga ustao je Jeronim Paštrić splićanin, kanonik crkve sv. Jeronima. Rasprava se vodila o tome što je pridjev ilirski značio u kontekstu svetojeronimskih ustanova. Vrhovno crkveno sudište je 1655. godine presudilo da je riječ o hrvatskom jeziku, hrvatskom narodu, hrvatskoj Crkvi i hrvatskim krajevima. Ti krajevi su u presudi jasno definirani. I da više nikada ne bude zabune i nesporazuma, Joannes Lucius Traguriensis (Ivan Lučić Trogiranin) i prefekt vatikanske knjižnice Stjepan Gradić, Dubrovčanin, izradili su zemljopisnu kartu ondašnjih hrvatskih zemalja, biskupija i krajeva koji imaju pravo na svetojeronimske ustanove. Prevedeno u našu današnju geografiju, u to spadaju sve katoličke biskupije iz današnje RH, BiH, nadbiskupija Bar, biskupija Kotor i biskupija Srijem. Iz tih krajeva i danas svećenici studenti, izabrani od svojih biskupa, koji su po rodu i govoru Hrvati imaju pravo na svetojeronimske ustanove.

No, tu ipak nije bio kraj zabunama u ovom kontekstu?

Upravo tako. Već 1790. papa Pio VI. utemeljio je pri svetome Jeronimu hrvatsko sjemenište. To sjemenište je djelovalo uz velike prekide i poteškoće do XX. stoljeća. Tada je na prijedlog hrvatskih biskupa došlo do velike reforme u svetome Jeronimu. Apostolskim pismom Slavorum gentem papa Leon XIII. 1. kolovoza 1901. je uspostavio svetojeronimski svećenički zavod za hrvatski narod. Dokinut je kaptol. Gostinjac i bolnica su već prije prestali radom. U crkvi se ne pokapa od sredine XIX. stoljeća. Imovina bratovštine, kaptola i crkve papinom odredbom prešla je u novoutemeljeni Zavod. Sve je to učinjeno kako bi se zavodu osigurala solidna ekonomska baza za nesmetano djelovanje. Zavod nije odmah počeo s radom zbog toga što je nosio hrvatsko ime. Hrvatska se tada dobrim dijelom nalazila u sastavu Austro – Ugarske monarhije. Dio hrvatskih krajeva bio je također i pod drugim gospodarima, u sastavu drugih država, kao što je to uostalom i danas. Ovdje valja istaknuti da hrvatska domovina je domovina i drugih naroda koji su živjeli i žive zajedno s nama.

Austrijska i mađarska politika nipošto nisu željele dopustiti da se u Rimu osniva jedna eminentna samostalna hrvatska ustanova s hrvatskim «imenom i prezimenom». Pobunila se i Crna Gora preko svojih saveznika u Srbiji. Talijanska iredenta u Dalmaciji je takodjer žestoko reagirala protiv uspostave hrvatskoga svećeničkoga Zavoda. Sve je rezultiralo da su talijanski karabinjeri upali u Zavod i blokirali su njegov rad. Papa je je već 1902. promijenio naziv «hrvatski» u «ilirski». Ni to nije pomoglo. Zavod je proradio pod ilirskim imenom tek 1911. godine. Konačno hrvatsko ime Zavod će dobiti tek 1971. za vrijeme pape Pavla VI.

Hrvatski zavod sv. Jeronima su u vremenu nakon I. svjetskog rata svojatale Italija i Jugoslavija. Možemo li kazati da ga se promatralo kao ratni plijen?

Uvjetno rečeno da. No, hrvatski biskupi su insistirali da se Zavod sv. Jeronima dadne njegovim zakonitim, pravim vlasnicima. I konačno 1924. ipak, Italija se povukla. U međudržavnim ugovorima između Italije i Jugoslavije, zavodska imovina je predana Beogradu. Veleposlanik beogradske vlade i Države u Rimu upravljao je svetojeronimskim dobrima još četiri godine. Ipak prvi svećenici studenti došli su u Zavod 1924. godine. Tada su u njega došle i sestre milosrdnice iz Zagreba za vođenje domaćinskih poslova. Spor je još trajao četiri godine kada je konačno Zavod predan Svetoj Stolici. Papa je 1928. godine imenovao rektorom Zavoda Jakova Čuku, svećenika zadarske nadbiskupije. On je dva i pol mjeseca nakon imenovanja iznenada preminuo. Naslijedio ga je mons. Juraj Mađerec koji je bio rektorom sve do svoje smrti 1957. Mons. Magjerec je tridesetih godina prošloga stoljeća izgradio sadašnju zgradu Zavoda. Nakon Magjerca rektorom je bio do 1980. mons. Đuro Kokša. Poslije njega na čelu zavoda bio je mons. Ratko Perić do 1992. godine. Mons. Anton Benvin upravljao je Zavodom do 1996. godine. Od tada sam ja na čelu Zavoda. Zajedno sa mnom bio je deset gosdina vicerektor don Marko Tomić vrhbosanski svećenik. Sada je vicerektor mostarsko-duvanjski svećenik don Željko Majić.

Veoma značajnu ulogu imala je ova ustanova u razdoblju nakon II. svjetskog rata. Što nam o tomu možete kazati?

Svaka godina djelovanja Zavoda je važna i bremenita mnogim sadržajima pa ih je teško poijedinačno izdvojiti. Najvažnije i najbolje je kad Zavod nesmetano djeluje prema svojim statutima. Pretpostavljam da ovdje mislite na ono razdoblje odmah nakon rata. Nakon 1945. i strašnih zločina koji su se događali: masovna ubojstva, egzodusi, Križni put, Bleiburg itd. nebrojeno mnogo naših ljudi, ali ne samo Hrvata – katolika, nego uopće ljudi koji su se bojali komunista i bježali iz Jugoslavije pokucalo je na vrata našeg Zavoda tražeći sigurnost i zaštitu.
U Rimu je tada oformljena bratovština sv. Jeronima za pomoć hrvatskim ratnim stradalnicima. Ovakove bratovštine, udruge spontano su nastale i pri drugim nacionalnim crkvama u Rimu. Nevolje su bile goleme. Valja istaknuti da se u sklopu naše bratovštine pomagalo svima koji su se ovdje obratili. O tome postoje brojni dokumenti. Držimo da je barem 20.000 ljudi prošlo kroz ovu našu Bratovštinu i to nam je ubrojeno u «veliki grijeh». Komunisti su Zavod sv. Jeronima stavili na crnu listu. Nijedan od naših biskupa nikoga nije mogao poslati na specijalizaciju u inozemstvo. Nijedan od naših svećenika koji se zatekao u Zavodu sv. Jeronima nakon završenoga studija, nije se mogao vratiti sa Zapada i djelovati u svojoj biskupiji. Ipak, Zavod je i tada izvršavao svoju misiju i slobodno i svjesno kažem da su to jedne od najljepših stranica iz humanitarne povijesti povezane uz djelovanje svetojeronimskih hrvatskih ustanova. Posebice teško je bilo do otprilike 1960. godine. U to vrijeme jugoslavenska komunistička vlast počela se prikazivati svijetu kao zemlja sloboda i most između Istoka i Zapada. Razdoblje od 1945. do 1960. uvijek je imalo svećenike studente i Zavod nije bio zatvoren. Ali, on pravilno i potpuno slobodno djeluje tamo od 60-ih godina prošloga stoljeća do danas.

Ovdje bih napose izdvojio i razdoblje kad je u Zavodu bio rektorom msgr. Ratko Perić. Uz mnoge rektorske poslove i inicijative, rektor je organizirao znanstveni skup prigodom 400. obljetnice izgradnje crkve sv. Jeronima. Na završetak proslave došao je 1989. godine papa Ivan Pavao II.

Što je danas Zavod sv. Jeronima?

Zavod sv. Jeronima je crkvena ustanova u kojoj borave svećenici iz svih hrvatskih biskupija koji, su po rodu i govoru, Hrvati, «prikladni po karakteru, kreposti i nadarenosti». Oni studiraju na raznim crkvenim sveučilištima discipline koje im odrede njihovi biskupi. Boraveći u Zavodu, osim što postižu neku od specijalizacija na rimskim sveučilištima usavršavaju se također duhovno i pastoralno. U Zavodu se zbog njegove specifičnosti rimske i papinske, promiče «življi i dublji smisao Crkve i njezine univerzalnosti, u vidljivoj stvarnosti i povezanosti s papinskom Petrovom službom». Ljubav i odanost prema Svetoj Stolici trebaju biti uvjerenje i postati osjećaj i doživljaj svih zavodskih svećenika. Sve to s ciljem da bi nakon završenoga studija s akademskim stupnjevima magistra ili doktora i povratka u Domovinu mogli razvijati i utvrđivati iskren i ispravan odnos domovinske Crkve sa središtem katoličanstva. Svakako je jedan od prioriteta svakoga svećenika studenta iz Zavoda u vrijeme studija iskoristiti rimske mogućnosti na znanstvenom, liturgijskom i administrativnome polju.

Tko vodi brigu o Zavodu?

«Crkveno učiteljstvo određuje svrhu (Zavoda), ono bira one koji će biti primljeni u zavode za odgoj svećenika i određuje nužna sredstva da se postigne ta svrha». Hrvatski episkopat koji ima pravo slati pitomce u Papinski hrvatski Zavod sv. Jeronima, u skladu sa zavodskim statutima što ih je odobrila Sveta Stolica, izabire između svojih članova petoricu biskupa koji sačinjavaju biskupsko povjerenstvo sa zadatkom da održavaju veze sa samim Zavodom i da obavlja funkcije prema statutima Zavoda. Biskupsko povjerenstvo predlaže smjernice i odredbe koje se odnose na duhovnu formaciju svećenika, na njihov studij, pastoralnu djelatnost, disciplinu i dnevni red. Na prijedlog hrvatskih biskupa, rektora Zavoda imenuje pročelnik Kongregacije za katolički odgoj. Duhovnika i vicerektora Zavoda imenuje u dogovoru s hrvatskim biskupima predsjednik biskupskoga povjerenstva za Zavod. Upravno vijeće Zavoda sastoji se od pet članova. U njegovome sastavu su uz rektora i vicerektora još tri osobe što ih imenuje hrvatski episkopat. Ovo vijeće prvenstveno ima zadatak nadzirati i usmjeravati gospodarski rad, rast i život Zavoda. Rektor Zavoda je odgovoran za sav život Zavoda, duhovni, intelektualni, pastoralni i društveni.

Uz Zavod nalazi se Hrvatska crkva sv. Jeronima, tko u nju dolazi?

Hrvatska crkva sv. Jeronima i Zavod nalaze se u srcu samoga Rima. Kao što je već spomenuto ovu sadašnju izgradio je papa Siksto V. Nalazimo se na području rimske gradske župe San Lorenzo in Lucina. Crkva ima status rektorske crkve. To je jedina hrvatska crkva u cijeloj Italiji. U crkvi redovno služimo svete mise na talijanskome i hrvatskome jeziku. Osim naših hrvatskih vjernika iz Vječnoga grada koji ovdje dolaze u našu crkvu, dolaze i velike skupine hrvatskih hodočasnika i vjernika iz domovine i inozemstva. Godišnje kroz crkvu najavljeno prođe od sedam do deset tisuća hodočasnika. Dakako da smo im na uslugu za slavlje sv. Mise, sakramenat sv. ispovijedi itd.

Na kraju vaše osobno iskustvo kao rektora zavoda. Koje dužnosti nosi ta funkcija?

Prvenstvena briga rektora su svećenici studenti koji su na postdiplomskom studiju. Sve što radimo ima taj smisao: Da se svećenici koji su ovdje razvijaju intelektualno, duhovno, pastoralno i svećenički. Svaki uspješni završetak njihove formacije u gradu Rimu smatramo i vlastitim uspjehom. No Rim je središte zapadnog kršćanstva i uvijek nosi i mnoštvo drugih zahtjeva. Valja se boriti i to vrlo često s onim što je prvotna i glavna dužnost i sa onim što se nametnulo odredjenog trenutka ili prigode. Mogu vam reći da je život rektora ovoga Zavoda a duboko sam uvjeren i svih suradnika vrlo bogat, raznolik i zanimljiv. Kad biste me pitali koliko vremenski radimo mogao bih vam odgovoriti kao i župnik: radimo u dvije smjene: prva i druga a nekad se dogodi i treća smjena.

Razgovarao: Marijo Udina
Objavio: Katolički tjednik