Razgovor s mons. Josipom Šantićem

Mons. Šantiću, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti sjećanje je na operaciju „Oluja“, 4.-7. kolovoza 1995. godine. U njoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena tzv. Republika Srpska Krajina. „Oluja“ je, uz „Bljesak“, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. Danas, 13 godina nakon „Oluje“, njeguju li Hrvati osjećaj zahvalnosti za dar slobode?

Zahvalnost je jedna od stožernih kreposti koja, na žalost, danas nije intenzivno prisutna među ljudima. Biti zahvalan znači uspostaviti odnos s drugim, znati da nismo sami sebi dostatni, da nam drugi treba. A ljudi se danas sve više zatvaraju smatrajući da su početak i svršetak svih stvari. Uz sve, jedan od naših najvećih problema je i nedostatak komunikacije. Vlada RH, kada je uspostavila Dan domovinske zahvalnosti, osjetila je ovu problematiku. Dodatno se pojačava i naš zaborav na Boga i Gospu koji su nam pomogli, ne da pobijedimo, već da se završi vrtlog zla koji je započeo agresijom i nastavio se u ratu. Osim toga, zaboravili smo i na naše branitelje. U našem se društvu, a osobito u medijima, stvara dojam da su nam oni smetnja, jer su izazov savjesti. Smetnja u smislu što nas pozivaju da razmišljamo o onome u što su oni i srcem i svom svojom snagom ušli kada neki drugi nisu željeli učiniti taj iskorak. Naša zahvalnost danas znači odgovornost za ono što živimo, za dobro koje nam je netko darovao, kao i na svim Božjim darovima. I zato bi ovaj blagdan zahvalnosti trebao biti prisutan i u društvenom, državnom, ali i crkvenom životu. Zahvalnost uključuje odnos čovjek – Bog, jer Bog je darovatelj života, a mi Njegovi suradnici u prenošenju života. On je darovatelj domovine, a mi suradnici u njezinom čuvanju i usavršavanju. Možda smo premalo osjetljivi na dobro koje nas okružuje, možda smo pod utjecajem medija koji nam prikazuju sve negativno, i zaboravljamo biti zahvalni, a to je jako opasno. Zahvalnost je zapravo pitanje i ljudske i kršćanske zrelosti, jer tek zrela osoba može ostvarivati komunikaciju, susret, priznati drugome ono što on nosi kao vrednotu, dok se nezrela osoba zatvara u sebe.

Posljednjih mjeseci često se spominje tema odnosa antifašizma i komunizma. Želi li se time u drugi plan staviti istina o stvaranju slobodne Hrvatske, istina o Domovinskom ratu i obrani?

Kad danas promatram određene stvari koje se događaju u odnosu komunizma i antifašizma, onda me pomalo hvata strah. Spominjem 27. srpnja u Srbu proslavu Dana ustanka. Pitam se, jesu li se ti ljudi, koji su spominjali Dan ustanka u BiH kao i onaj u Hrvatskoj, pitali kako je počeo taj ustanak? Kojim činom? Samo ću podsjetiti da je u BiH ustanak počeo tako što su svećenika, don Jurja Gospodnetića, nabili na ražanj u Grahovu i živoga pekli pred očima njegove majke. I to je bio dan početka ustanka. Ja sam antifašist, s fašizmom nemam ništa. Za nas u južnoj Hrvatskoj antifašizam je bio normalna stvar, jer smo se boriti protiv Talijana. Ali, da se zločini komunizma odobravaju na račun pojma antifašizma, ne mogu prihvatiti i to me duboko boli i vrijeđa. 18 godina od stvaranja države Hrvatske javno se počinje plakati za Jugoslavijom i čini mi se da pojedinci nastoje postaviti u pitanje i Domovinski rat, rušenje Jugoslavije i stvaranje Republike Hrvatske. Mladima se želi podvaliti da je samo malo trebalo reformirati Jugoslaviju i ona bi opstala, ne bi se dogodio Vukovar, Škabrnja, Srebrenica. Što to znači? Da je žrtva naših branitelja bila uzaludna, nepotrebna, da smo počinili suicid?

Mons. Juraj Jezerinac, vojni biskup u Hrvatskoj, u ovogodišnjoj poruci za 5. kolovoza govori o sebedarju hrvatskih branitelja. Mons. Šantiću, jesu li i oni, u teološkom smislu, prinijeli sebe kao žrtve za domovinu?

Uz Dan domovinske zahvalnosti moramo si posvijestiti da je Uskrsnuće došlo nakon Velikoga petka. Uskrsnuće naše domovine ne smijemo svoditi na pitanje je li nam Veliki petak bio potreban, jer ako to postavimo u pitanje, onda smo postavili u pitanje i Kristovu žrtvu. Vazmeno otajstvo mora živjeti u nama. Ono je živjelo i u našim braniteljima. Kako je i naveo otac biskup u poruci uz 5. kolovoza, ne znači da su svi branitelji u trenutku obrane bili u potpunosti svjesni kršćanskog sebedarja, ali oni su bili spremni svoj život dati za domovinu, zapravo za nas. I u tom trenutku, kad su bili spremni braniti svoju domovinu, oni su mučenici za nju, a mnogi od njih i mučenici za vjeru. Branitelji koji su u trenutku agresije na Hrvatsku bili spremni položiti svoj život, žrtve su dostojne našega poštovanja, dostojni zato što su bili spremni dati svoj život da bi ga drugi imali. Kod podizanja Križa pomirenja na hvarskom groblju 1997. godine rekao sam da je svatko slijedio svoju savjest u borbi za domovinu. I tu savjest moramo poštivati. Želio bih da Onaj koji je umro na križu, objedini sve žrtve. Jedino mržnja nije dostojna našega poštovanja. Kada se gine ili ubija iz egoizma, to ne može biti dostojno poštovanja. Ali kada se gine iz ljubavi prema drugome, onda je to dostojno našega poštovanja. I zato ne smijemo ostati po strani, jer bi to značilo da ne prepoznajemo tuđu dobrotu i ljubav.

U redovitom pastoralu Vojne biskupije posljednjih je godina i rad s braniteljima koji se nalaze u zatvorima. Kako radite s njima?

U ovome trenutku u Lepoglavi ih je 167, a u drugim zatvorima taj je broj daleko manji, desetak, i manje. S ovom najvećom skupinom u Lepoglavi radimo već tri godine. U posljednjih godinu dana taj rad je sustavan. Vojni kapelan na Vojnom učilištu fra Žarko Relota i ja posjećujemo ih jednom mjesečno. Imamo rad u grupama kojima ukratko iznosimo određenu temu, a nakon toga slijedi razgovor. U početku smo doživjeli određeno „zatvaranje“ branitelja prema nama. Međutim, u trenutku kada su osjetili da nam je doista stalo do njih i kad su od nas čuli da i njima treba zahvaliti za sve dobro što su učinili za domovinu, a da je vrijeme koje provode u zatvoru za njih zapravo vrijeme sazrijevanja, vrijeme da se otkrije drugi čovjek, ali i vrijeme za otkrivanje Boga, onda su ostali iznenađeni. Sjećam se, i suza je bilo. Branitelje je dirnula činjenica da netko, i njima koji su u zatvoru, kaže hvala. Kažu: „Nama koji imamo na desetke godina zatvora, koji smo na neki način otpisani iz društva, netko je došao zahvaliti.“ Ovaj rad s braniteljima u zatvoru ostvarujemo u suradnji sa središnjom udrugom branitelja i smatramo važnom komunikaciju s braniteljima koji su izvan i u zatvorima. Odgovorni u zatvoru znaju nam reći da branitelji broje dane do našega sljedećeg dolaska. Kažu da smo jedini koji dolazimo sa željom da razgovaramo s njima. Drugi dođu kako bi ispunili određene zadaće, a branitelji osjete da ih mi volimo. Njima je zaista potreba naša pomoć. Smatram da ovakvim radom činimo nešto dobro osobno za branitelje zatvorenike, ali i za Crkvu i za domovinu.

Kad se sjetimo naših branitelja u obrani i njihovih obitelji, prijatelja, kao i prognanika i izbjeglica, onda moramo primijetiti jedan znak koji ih je povezivao posebnom snagom. To je krunica. Koja je uloga te molitve u našoj obrani?

Činjenica je da su naši branitelji, u trenutku obrane domovine, prepoznali znak koji je u to vrijeme bio omalovažavan i u društvu i u Crkvi, a to je krunica. I upravo oko nje okupljaju se branitelji i njihove obitelji, ali i cijeli narod. Sjetimo se, primjerice, kako se tada na Trgu bana Jelačića u Zagrebu javno molila krunica. Sjećam se i Trga sv. Stjepana u Hvaru gdje se krunica molila uz ozvučenje, tako da je cijela „pjaca“ odjekivala molitvom krunice. Mala djeca, odrasli, prognanici i izbjeglice – svi su molili krunicu, ona je bila nešto što nas ujedinjuje. Zanimljivo je i pismo koje je predsjednik Franjo Tuđman 24. rujna 1991. godine uputio kardinalu Franji Kuhariću, u kojem stoji: „Domovinu brane svojim životom naši mladići, muževi, a između njih ima i žena. Ti junaci prije polaska na bojište dolaze u Zagrebačku katedralu. U sakristiji katedrale kupuju krunice. Vaši svećenici, kanonici i prebendari, blagoslivljaju im krunice koje oni nose u boj. Fotografije hrvatskih vojnika s krunicom oko vrata obišle su čitav svijet.“ Evo, to je poseban fenomen koji se dogodio baš u Hrvatskoj. I čini mi se da to moramo ponovno vrednovati. Ne bih rekao da nam je Gospa dala da pobijedimo, jer ona nije na strani jednog čovjeka i protiv drugoga, ali Ona može biti i jest na strani dobra. Zlo je bilo toliko infiltrirano i u to vrijeme ušlo među ljude, ali naši branitelji su ga pobijedili, zaustavili zlo noseći upravo taj Gospin znak, krunicu. Činjenica je da mi Hrvati zaboravljamo ono pozitivno što nas je u to vrijeme nosilo. Zato mi je posebno drago vidjeti, na povratku iz Lurda sa Međunarodnog vojnog hodočašća, zavjet koji već nekoliko godina naši hodočasnici čine u Padovi. Taj zavjet je da će nastaviti u svom životu dnevno moliti deseticu krunice. U ovome vidim posebnu snagu. To je ono što je papa Ivan Pavao II. nama Hrvatima znao reći, da očekuje da budemo kvasac u Europi. Čini mi se da bi mi Hrvati morali uz ovaj Dan ponovno otkriti tu vrednotu molitve, vrednotu duhovnoga izgrađivanja za dobro, ne samo svoje već i obitelji, kao i onih koje susrećemo. Neka prepoznaju u nama da smo Kristovi svjedoci.

Mons. Šantiću, budući da 5. kolovoza Vojna biskupija u Hrvatskoj slavi blagdan svoje zaštitnice, Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta, možete li nam reći nešto o tom liku i kako je upravo on postao znakom Vojne biskupije?

Ovaj blagdan moramo gledati u svjetlu mariologije i soteriologije. Marija je roditeljica Sina Božjega, Spasitelja, Isusa Krista. On nam je dao sakrament krštenja kao vidljivi znak Njegove nevidljive prisutnosti i stvaranja zajednice Crkve. Po tom sakramentu ulazimo u Crkvu. To znači da Mariju možemo nazvati i majkom našega krštenja. Godine 1976., prigodom jubilarnog slavlja u Solinu, naši su biskupi donijeli odluku da se taj blagdan slavi kao sjećanje na naš nacionalni zavjet po krštenju. Kada je 1997. godine Sveta Stolica osnovala Vojnu biskupiju, odredila joj je i zaštitnicu, Gospu Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. U razgovorima koji su prethodili toj odluci, odmah smo izrazili želju da to bude Blažena Djevica Marija, što je sasvim razumljivo kad pogledamo našu obranu od agresora i molitve Nebeskoj Majci. Bilo je raznih naslova; Gospa od krunice, Gospa od pobjede… Ali u jednom trenutku iskristalizirao se pojam Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Njezin je lik uzet iz Biskupije kod Knina, iz katedrale dvorskoga biskupa kralja Zvonimira. Budući da je kralj u to vrijeme bio vrhovni zapovjednik, onda je taj lik bio, na neki način, i lik hrvatske vojske kralja Zvonimira. A njegov biskup bio je i biskup tadašnje hrvatske vojske. Taj lik označavao je čitavu našu povijest i borbu za slobodu, a Gospu prihvaćamo kao Majku našega krsnog zavjeta. Po odredbi Svete Stolice blagdan naše zaštitnice, Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Vojnoj biskupiji slavi se 5. kolovoza, a u cijeloj Crkvi u Hrvata 9. rujna.

Razgovarala: Tanja Popec