Razgovor s mons. Egidijem Živkovićem

Gradišćanski Hrvati su uzor u očuvanju hrvatskog identiteta

Sarajevo, sri, 08. lip. 2011.

Pohod Svetog Oca Benedikta XVI. Hrvatskoj 4. i 5. lipnja bio je povod okupljanja Hrvata – katolika, kako iz Hrvatske tako iz drugih zemalja u kojima žive: kao konstitutivan narod - što je slučaj u BiH; kao manjina - što je slučaj u mnogim europskim, pa i svjetskim zemljama; ali i kao autohtona skupina neke nematične zemlje – što je slučaj Gradišćanskih Hrvata. Upravo potaknuti zajedničkom pripadnošću hrvatskom narodu, bez obzira gdje on bio, novinari "Katoličkog tjednika" razgovarali su s mons. Egidijem Živkovićem - biskupom Eisenstadta (Željeznog) u Gradišću. Iako je životopis ovog biskupa zaista impresivan, izdvojene su samo pojedine službe prije imenovanja biskupom: obnašao je službu generalnog tajnika Austrijske biskupske konferencije, voditelja Odsjeka za hrvatsku jezičnu skupinu u biskupijskoj kuriji u Eisenstadtu (Željeznom) te župnika u Wulkaprodersdorfu. Mons. Živković je od srpnja prošle godine biskup Eisenstadta (Željeznog), pa je vremenski odmak bio i dodatni povod da nam, iz iskustva djelovanja, kaže nešto o značaju imenovanja Hrvata biskupom Eisenstadta, Gradišćanskim Hrvatima, ali i o vječno aktualnom pitanju očuvanja identiteta malih naroda u multietničkim i multireligijskim sredinama te asimilaciji u procesu europskih integracija.

Kakav i koliki je značaj Vašeg imenovanja biskupom Eisenstadta (Željeznoga) za Vas osobno i za Gradišćanske Hrvate?

Moje imenovanje biskupom Željeznog u Gradišću osobno mi je mnogo značilo jer sam time postao treći biskup u Željeznom i ujedno drugi Hrvat na toj službi. Prvi biskup Hrvat bio je Štefan Laszlo, a nakon njega biskup je bio Austrijanac mons. Paul Iby, a potom sam imenovan ja – Hrvat. Vjerujem da je samim Gradišćanskim Hrvatima bilo vrlo značajno moje imenovanje u sredini i situaciji kada se hrvatski narod u Gradišću pomalo gubio u asimilaciji. Ipak, moram kazati da od 172 župe, koliko ih imamo u biskupiji, 37 župa je hrvatskih ili miješanih – dvojezičnih župa.

Koliko se i na koji način uspio očuvati identitet Gradišćanskih Hrvata u vidu kulture, tradicije i običaja?

Gradišćanski Hrvati su uspjeli očuvati svoj identitet upravo zahvaljujući velikim zaslugama Katoličke crkve. Crkve su stoljećima bile jedina mjesta u kojima su ljudi mogli iskazivati svoju vjeru, njegovati svoj jezik, tradiciju i kulturu. Tako i je i danadanas u mjestima u kojima ima svećenika i u kojima živi kršćanska zajednica. U takvim zajednicama se i očuvala hrvatska izvorna baština ili kako mi Gradišćanski Hrvati kažemo - hrvatsko jerbinstvo.

Crkva se danas trudi da, u onim okolnostima u kojima ima mogućnost, pruži maksimalno kako bi ljudi mogli na svojem jeziku moliti i pjevati – ili jačiti, kako mi to u Gradišću kažemo.

U školama imamo dvojezičnu nastavu, što potvrđuje da smo mi ipak autohtona skupina i da njegujemo svoj identitet.

Pomalo žalim što to i prije dvije-tri generacije nije bilo tako jer bi se onda naš identitet puno više mogao učvrstiti, ali ipak moram naglasiti da Gradišćanski Hrvati imaju zdravu narodnu svijest, a pogotovo sada kada sam i ja kao njihov biskup istog porijekla. Jasno je da ću više podržavati ono što Crkva radi na tom području.

Očuvanje identiteta Gradišćanskih Hrvata, na neki način, pripisujete djelovanju Katoličke crkve. Zbog toga me zanima postoje li nekatoličke skupine Gradišćanskih Hrvata i što je s njima u procesu asimilacije?

Ne. Gradišćanski Hrvati su mahom katolici. To je tako i zbog povijesnih okolnosti. Naime, kada su se doseljavali u Gradišće, s njima su išli i njihovi duhovni pastiri. Uglavnom su to bili oci franjevci koji su ih pratili na putu. Kad su došli na prostore Austrije, Mađarske, Slovačke i Češke bili su u opasnosti da se odmah protestantiziraju jer je u tijeku bila reformacija. Zbog toga su oni, vodeći sa sobom svoje pastire, na taj način očuvali svoju vjeru, svoj materinski jezik, a isto tako i svoju kulturu. Naš pokojni biskup Laszlo je uvijek govorio da su Gradišćanski Hrvati iz stare domovine donijeli: vjeru, jezik i narodnost, ali i dvije marljive ruke. Smatram da Crkva ima zbilja veliku ulogu u tome. Vidimo i kroz povijest da, ako su se povukli svećenici s nekog područja, na njemu se vrlo brzo izgubilo hrvatstvo. U takvim je slučajevima asimilacija puno brži proces.

Kada govorimo o identitetu, neizostavan čimbenik je jezik. Po čemu je jedinstven gradišćanskohrvatski jezik i koje su njegove odlike?

Gradišćanskohrvatski jezik je najviše utemeljen na čakavštini, za razliku od standardnog hrvatskog jezika koji je utemeljen na štokavštini. Naša književnost je uglavnom na gradišćanskohrvatskom jeziku, njime ju stvaramo i istovremeno čuvamo jezik u pisanoj formi. Naglasio bih još jednu posebnost, a to je da svaki svjetski jezik ima jedan svoj liturgijski jezik, a hrvatski ima standardni i gradišćanskohrvatki jezik. Uzrok tomu je jer smo mi već 500 godina na ovim prostorima i naš se jezik razvijao drugačija nego standardni hrvatski jezik. On je očuvao staru jezgru, a poprimio s vremenom nove elemente. Primjerice, umjesto u standardnom jeziku više zastupljenog izraza Uskrs mi smo sačuvali izraz Vazam, uskrsnuće – goristanje, kolijevka – zipka, izvor - zviranjak i sl. Sačuvane su još mnoge starije riječi. Zbog toga je ljudima bilo važno da na svome jeziku mogu pratiti liturgiju i slaviti svetu misu. Naš biskup Laszlo se zalagao pri Svetoj Stolici da se uz hrvatski prizna i gradišćanskohrvatski jezik, što je i učinjeno. Mi, Gradišćanski Hrvati imamo i svoju gramatiku. Također, naš jezik je zastupljen u školama: najprije se proučava gradišćanskohrvatski, a na razini gimnazije i standardni hrvatski jezik, pa se znanje jezika može na određen način - spojiti.

Na gradišćanskohrvatskom jeziku postoji i časopis - Crikveni glasnik. Možete li nam reći nešto o njemu?

Crkiveni glasnik je tjedni časopis koji se tiska na gradišćanskohrvatskom jeziku. On je najvažnije crkveno sredstvo masovne komunikacije Gradišćanskih Hrvata u pogledu očuvanja vjere, jezika i kulture. I postoji više od 60 godina. Naš Glasnik, kako ga u Gradišću zovemo, povezuje Gradišćanske Hrvate u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj međusobno i s domovinom naših praotaca. Uz to povezuje naše župe s biskupijom, Crkvom u Hrvata i Rimom te daje našem narodu duhovnu hranu na materinskom jeziku.

Na koji način Gradišćanski Hrvati promiču i čuvaju vlastitu kulturu?

Kod Gradišćanskih Hrvata to najprije ide uz vjersko, a onda i uz narodno. U takvom odnosu jedno upotpunjuje i obogaćuje drugo.

Imamo četiri-pet velikih hrvatskih hodočašća tijekom godine, kako za odrasle, tako i za djecu, susrete mladih, susret hrvatskih svećenika, laika koji su po župama religijskim vijećima i dr., pri čemu uvijek nastojimo uz vjeru njegovati i kulturu.

A kad je riječ isključivo o kulturnoj baštini, za nju se posebno zalaže Hrvatsko kulturno društvo, ali je Crkva u tome uključena i imamo svoje zastupnike.

Hrvatsko kulturno društvo osnovano je 1929. sa sjedištem u Željeznom ima svoje seoske organizacije po cijelom Gradišću. Uz tamburašku glazbu posebno njeguje i narodne plesove.

Postoje li autentične narodne nošnje Gradišćanskih Hrvata te jesu li odraz „stare“ ili nove“ domovine?

Narodne nošnje su očuvan dio tradicije, ali postoji mješavina običaja „stare“ i „nove“ domovine, posebno mješavina starih običaja s običajima Austro-Ugarske Monarhije, Slovačke, Mađarske... Međutim, naše se ipak prepoznaje!

Koliko je u Gradišćanskim Hrvatima izgrađena svijest o zajedničkoj pripadnosti jednom – hrvatskom narodu?

Nije pretjerano izgrađena. Oni osjećaju i znaju da smo mi jedna grana hrvatskog naroda, to je jasno, ali ipak smo mi jedna autohtona skupina koja je došla davno, prije 500 godina. A s druge strane, i mi smo, kao Gradišćanski Hrvati, podijeljeni u tri zemlje: jedan dio je u Austriji (to je najveći dio), jedan manji dio u Mađarskoj, a još manji u Slovačkoj. Zbog toga nastojimo sve njih skupiti, ali i očuvati vezu sa, kako mi kažemo, starom domovinom i našim precima. To je vrlo važno, posebno u ovom novom ambijentu Europske unije. Hvala Bogu ako svi uđemo u to isto krilo, bit ćemo opet svi Hrvati pod jednim krovom!

Postoji li strah od mijenjanja nacionalnog identiteta univerzalnim u takvom ozračju europeizma?

Toga se ja ne bojim. Ljudi su vrlo svjesni svoje povijesti i svojih običaja. Iako uvijek postoji ta opasnost, mislim da se regionalno i nacionalno neće izgubiti u univerzalnom. Smatram da univerzalno živi od regionalnog!

Kakva je imigracijska politika zemlje u kojoj živite?

U Austriji su zbilja, tako je bilo i u Austro-Ugarskoj, uvijek živjeli razni narodi. Vjerojatno i zbog toga što je Austrija prema drugim narodima vrlo otvorena zemlja. Pogotovo smo imali povijesnu vezu s BIH. Sada, kada je riječ o imigraciji i problemima koji dolaze iz toga, Austrija ide putem kojim ide cijela Zapadna Europa.

Mi uvijek gledamo da, i kao Crkva, pomognemo otvoriti naša vrata strancima i svima koji dolaze u našu zemlju, ali da uz to nikada ne zaboravimo da su nama, bez da ucijenimo druge ljude, bliži oni koji imaju kršćanstvo u pozadini.

Možete li napraviti poveznicu na osnovu sličnosti između bh. Hrvata i gradišćanskih Hrvata?

Ono što povezuje bh. Hrvate i Gradišćanske Hrvate je to što živimo u gotovo istom okruženju, manje-više. U tom smislu i smjeru većina je austrijska kod nas, govori njemački jezik, mi smo mali otočić koji njeguje hrvatstvo, ali imamo više konfesija nego vi u BiH. Mi imamo i Protestantsku crkvu i druge crkve, što znači da i mi uvijek moramo međusobno gledati kako zajedno živjeti dobro. Naravno, kod nas je Katolička crkva najjača, što ipak upućuje na to da je u tom smislu malo drugačija situacija. Ipak, moramo se u tom mnoštvu brinuti da nekako očuvamo svoj identitet. Zbog toga su nam nastojanja slična. Iz tog razloga i Crkva maksimalno podržava vrijednosti i kulturno blago, da bi se ono upoznalo, njegovalo i sačuvalo.

Što biste za kraj mogli poručiti Hrvatima u BiH – koji je recept za očuvanje identiteta?

Gradišćanski Hrvati su kroz 500 godina u „velikom njemačkom oceanu“ očuvali svoj vlastiti identitet jer nisu zaboravili: graditi život na svojoj vjeri, njegovati svoju materinsku riječ i bogatu kulturu, a uvijek su cijenili i braću s kojom žive te su imali dvije marljive ruke. Mislim da ovaj recept ima nešto u sebi. Hrvatima u BiH poručujem: isprobajte i vi ovaj recept! Svima želim pritom mnogo radosti, ustrajnosti i Božjeg blagoslova!

Katolički tjednik

Najave

Sarajevo, sri, 31. pro. 2025.

Humanitarni koncert „Imaj srce…“ za školovanje djece i mladih u Stadlerovom dječjem Egiptu u Sarajevu i djece iz obitelji kojima je potrebna pomoć i podrška

uto, 18. stu. 2025.

Zenica: Okrugli stol „Religijske perspektive brige za zajednički dom“

Mostar, ned, 16. stu. 2025.

Mostar: Praizvedba Palestrinina djela Missa Papae Marcelli u crkvi svetoga Mateja

Vijesti

Vukovar, uto, 18. stu. 2025.

Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje

Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje odlukom Hrvatskoga sabora obilježava se 18. studenoga u sjećanje na dan kada je 1991. godine slomljena herojska obrana Vukovara i kada je u Škabrnji počinjen stravičan zločin nad civilima

Rwentobo (Uganda), uto, 18. stu. 2025.

Nakon gotovo četiri mjeseca stigla oprema za školu koju sestre franjevke grade u Ugandi

Izgradnja Osnovne škole „Sv. Klara“ u Rwentobu donosi mnogo radosti, ali i niz praktičnih izazova – ističu sestre. U prikupljanju teško nabavljive opreme pomogli su brojni ljudi čija se dobrota pretočila u darove koji su potom krenuli na put dug 113 dana

Tolisa, uto, 18. stu. 2025.

Tolisa: Završen tečaj znakovnog jezika u organizaciji Ansambla Raščica i Muzeja “Vrata Bosne”

Tečaj je održan pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva civilnih poslova, a pohađalo ga je 17 polaznika različitih dobnih skupina i profesija

Jaklići/Rama-Šćit, uto, 18. stu. 2025.

Preminuo otac fra Ivana Tučića, svećenika franjevca Bosne Srebrene

Sprovod pokojnog Joze bit će u srijedu 19. studenog 2025. u 14 sati na groblju u selu Jaklići, župa Rama-Šćit

Intervju

Zagreb, pet, 15. kol. 2025.

Mons. Tomo Vukšić: Treba dobro paziti da se u pučku pobožnost ne uvuče sadržaj koji ne bi bio spojiv s kršćanskom vjerom

''Jedna je od najjačih ljudskih želja da se ne umre, da se ne doživi kraj, da umiranje nije prelazak u ništavilo, da poslije ovoga načina života nema ništa drugo. Jednostavno rečeno, normalan čovjek želi živjeti. Zauvijek živjeti.''

Žepče, pet, 11. srp. 2025.

Gimnazija KŠC-a „Don Bosco“ Žepče: 100% uspjeh učenika na državnoj maturi u RH

U kronikama Katoličkog školskog centra „Don Bosco“ u Žepču ostat će zapisana činjenica da su na kraju školske godine 2024./2025. svi učenici Gimnazije koji su polagali državnu maturu u Republici Hrvatskoj to uspješno učinili

Zagreb, pon, 14. tra. 2025.

Intervju kardinala Bozanića za HKR povodom izdavanja zbirke propovijedi o Alojziju Stepincu

Zagreb, sub, 22. ožu. 2025.

Biskup Majić za HKR: Ne možemo imati što i razvijene biskupije, ali ima prostora za djelovanje

Uoči Nedjelje solidarnosti i Tjedna solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH – od 23. do 30. ožujka 2025. godine – banjolučki biskup Željko Majić gostovao je u emisiji „Sutra je dan Gospodnji“ HKR-a

Vatikan, sub, 15. ožu. 2025.

Razgovor s kardinalom Grechom o Crkvenoj skupštini 2028.

Razgovor s kardinalom Grechom objavljen je u izdanju lista „L`Osservatore Romano“ od 15. ožujka. Cjelovit prijevod koji nam donosi Informativna katolička agencija prenosimo u cijelosti.

Alep, pon, 10. ožu. 2025.

Biskup Hanna Jallouf o trenutnom stanju u Siriji

Što se događa u Siriji? Guraju li oružani sukobi posljednjih dana zemlju natrag u građanski rat? Iznevjerava li novi režim svoja obećanja nacionalnog ujedinjenja i tolerancije prema manjinama? To su pitanja na koja je odgovarao biskup Hanna Jallouf

Mostar, čet, 06. ožu. 2025.

Proslavljena druga godišnjica Zbora liječnika „Rafael“

Zbor liječnika „Rafael“, jedinstveni takav u Bosni i Hercegovini, 6. ožujka proslavlja svoju drugu godišnjicu djelovanja. Tom prigodom razgovarali smo s maestrom don Draganom Filipovićem, voditeljem i suosnivačem Zbora

Vatikan, sri, 05. ožu. 2025.

Nadbiskup Parra: Molitve ljudi su utjeha za Papu

Zamjenik za opće poslove Državnog tajništva Svete Stolice Nadbiskup Edgar Peña Parra dao je intervju 5. ožujka o viđenju Crkve i zdravstvenom stanju pape Franje za Dnevnik Talijanske biskupske konferencije (CEI) „Avvenire“

Rubrike

Foto galerija

18. studenoga 2025.