Razgovor s mons. dr. Matom Zovkićem

Mons. Zovkić jedan je od najplodnijih teologa Crkve u Hrvata. Nedavno je svjetlo dana ugledala njegova nova knjiga u kojoj govori o sv. Pavlu, a što nam je, uz njegov odlazak u profesorsku mirovinu i približavanje zatvaranju godine sv. Pavla, bilo povod za razgovor.

Može se reći da ste i Vi na svoj način obilježili Jubilej proslave Pavlove godine objavivši knjigu „Poslužitelj Krista Isusa među poganima", u kojoj se nalaze egzegetsko-teološke studije o Pavlu. Koliko knjiga može pomoći vjernicima ukoliko žele malo bolje upoznati sv. Pavla i njegovu poruku?

Kao uvod najprije ću nešto kazati o povodu jubileja o sv. Pavlu. Arheološka istraživanja, ispod glavnog oltara u bazilici sv. Pavla u Rimu, pomogla su da se ponovno otkrije sarkofag koji sadrži Pavlove kosti. One su tu stoljećima čuvane, to je bilo mjesto hodočašćenja i onda je sadašnji kardinal-upravitelj bazilike predložio Papi da se povodom toga napravi jubilej dvije tisuće godina od Pavlova rođenja. Papa je to prihvatio, godinu dana unaprijed je proglasio i to teče od Petrova prošle do Petrova ove godine. Crkva je kroz stoljeća svoje povijesti štovala grobove svetaca, štovala njihove smrtne ostatke zato što se po njima proslavio Krist Gospodin. Sveci su nam uzor i zagovornici.
Moja knjiga o Pavlu može pomoći vjernicima da bolje upoznaju sv. Pavla, jasno onima koji imaju hrabrosti čitati, jer to su teološko-egzegetski članci pisani uglavnom za studente, ali ima nekoliko koji su dohvatljivi i običnim vjernicima osobito onaj prvi, Pavlov susret s uskrslim Kristom pred Damaskom i drugi, Pavlova kronologija, profana povijest onoga vremena i povijest kršćanstva. Time se dobiva generalna slika.

Otkuda da ste se u svome akademskom radu zanimali za sv. Pavla?

Geneza moga interesa za Pavla počela je s mojom doktorskom disertacijom o pojmu obnove Crkve prema dokumentima Drugog vatikanskog sabora, 1966-1968. U tim dokumentima čita se ideja o novom čovjeku i odatle o obnovi Crkve. Bog nas stvara u novoga čovjeka kad se pridružimo Isusu krštenjem i vjerom, to je Pavlova misao. Kada sam došao u Rim kao doktor teologije studirati Sveto Pismo, onda s tim Pavlovim interesom za novog čovjeka, birao sam programe gdje se obrađuju Pavao i novi čovjek. Kada sam se vratio iz Rima 1972. ujesen, onda sam pod tim vidom neke tekstove predavao studentima i o njima pisao. Drugi element koji je na mene utjecao pri proučavanju Pavla je življenje u Sarajevu koje je pluralno religijski i nacionalno. Kako je Pavao u sebi pomirivao biti Židov i biti kršćanin, biti građanin rimske države? Pavao nije mitizirao pluralnost religijsku i nacionalnu, ali nije ni odbacivao, on je znao čuvati svoj identitet u državi gdje je bilo puno vjera i nacija. Pitao sam se uvijek, što to znači za mene u Bosni i Hercegovini i kako mogu svoje studente odgojiti da inspirirani Pavlom svoj identitet njeguju i poštuju identitet drugih među koje nas je Bog poslao živjeti.

Nalazimo se na završetku obilježavanja Pavlove godine. Ako biste se osvrnuli malo unatrag, što biste posebno mogli izdvojiti kao pozitivni doprinos za Crkvu, što se dogodilo u sklopu ovog jubileja?

U svijetu i kod nas, Pavlova godina je bila jedan dinamički impuls interesa za sv. Pavla te gledanja na sadašnju situaciju u Crkvi i svijetu u duhu sv. Pavla. Izdano je mnoštvo knjiga, znanstvenih i popularnih o Pavlu, simpoziji su održavani. Ovih dana dobili smo iz Rima knjigu radova sa simpozija „Apostol naroda: zbornik radova svećenika i studenata papinskog Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu o svetom Pavlu u njegovu Jubileju“. Držane su tribine, organizirana su hodočašća Pavlovim tragom, održani su susreti biskupa u današnjim zemljama gdje Pavao nekoć propovijedao evanđelje. Sve su to plodovi Pavlove godine.

Sv. Pavla nazivamo Apostolom naroda. Koliko su njegov lik, život i djelo aktualni i danas, kako na razini opće Crkve, tako i među vjernicima naše Nadbiskupije?

Njegov lik, život, djelo aktualni su i danas za opću Crkvi i za vjernicima naše nadbiskupije. Pavao je propovjednik Isusa raspetog i uskrnulog koji je mudro, svetački povezao institucionalnost i karizmatičnost u Isusovom pokretu. On je ušao u Crkvu koja je prije njega postojala, u toj Crkvi Petar je bio na čelu zbora apostola; u toj Crkvi je bila odredba: tko hoće propovijedati o Isusu, mora se držati nekih zajedničkih vjerskih istina. Pavao se u to uklopio i poštivao. S druge strane on je Židov koji se rodio izvan domovine i koji je drukčije doživljavao moguće kandidate za kršćanstvo što nisu židovske kulture. Zbog njih je bilo nužno otvoriti se, ne robovati kalupima, formama. Zato se Pavao zauzeo za ukidanje obaveznog obrezivanja, zatim zakona o čistim i nečistim. Vraćam se na ovo da je Pavao genij i svetac u povezivanju institucionalnosti koja je Crkvi nužna i karizmatičnosti što znači otvorenosti, dinamičnosti, povjerenju u događaje i okolnosti.

Molitva za ekumenski tjedan 2009. bila je u znaku obilježavanja Godine sv. Pavla. Koliko i na koji način ova obljetnica može pomoći u ekumenskom približavanju?

U siječnju ove godine imali smo da je pravoslavni episkop Sarajeva, mitropolit Nikolaj, propovijedao u našoj katedrali, a naš nadbiskup u njihovoj - o sv. Pavlu. Biskup Sudar kao pročelnik Vijeća BK BiH za ekumenski i religijski dijalog pohodio je mitropolita Nikolaja, predložio neki zajednički program. Ovaj je rekao da mora pitati svoje subiskupe. Na jednom sastanku je ponuđeno da se napravi zajednička pastirska poslanica pravsolavnih i katoličkih biskupa kršćanima BiH o sv. Pavlu. Koliko je meni poznato, to za sada još nije gotovo te ne znam hoće li uopće biti. Kod njih je otežavajuća okolnost da je patrijarh bolestan; tko bi sada takvu delikatnu akciju trebao odobriti iz Beograda? Također je bilo govora da se na Pravoslavnoj teologiji ovdje u Foči održi jedan simpozij o Pavlu gdje bi nastupili pravoslavni i katolički teolozi. Meni nije poznato dokle je došla ta inicijativa, jer nisam u organizacijskom odboru.

Vi ste vikar Vrhbosanske nadbiskupije za odnose s drugim Crkvama vjerskim zajednicama. Možete li nam reći kako Židovi i muslimani gledaju na Apostola naroda?

Za Židove je Pavao i dalje Židov, osobito u ovo novije vrijeme dokako Drugi vatikanski sabor posvećuje punu pažnju onome što Pavao uči u Rim 9- 11. Tu kaže da su Židovi i dalje Božji narod, jer su „neopozivi darovi i poziv Božji!“ (Rim 11,29), iako većina Židova ne vjeruje da je Isus Mesija. Oni se raduju da mi kršćani malo više pozornosti pridajemo tome Pavlu koji nije otpisao židovski narod. Dakako teško im pada da je Pavao rekao kako Tora više nije obavezno ni univerzalno sredstvo spasenja nego ostaje samo za Židove i u tome smislu su njihova mišljenja podijeljena o Pavlu. Što se tiče muslimana, osnovni je problem oko Isusove smrti i uskrsnuća i Isusove svijesti o samome sebi. U Kuranu piše da Židovi misle kako su ubili Isusa, ali nisu ga ubili nego ga je Bog uzeo k sebi. To je jedan termin koji se može na različite načine tumačiti. Muslimani tuže sv. Pavla da je proglasio Isusa za Sina Božjega, a povijesni Isus navodno, nije ništa posebno osjećao Bio je samo prorok i poslanik Božji, ništa više. Međutim god. 2007. uputilo je 138 islamskih vođa otvoreno pismo Papi i drugim kršćanskim poglavarima u kojem nude iskren dijalog na temelju ljubavi nas vjernika prema Bogu i bližnjemu. U tom dokumentu, koji je pobudio veliko zanimanje i Papa je pozitivno odgovorio, citiran i Pavlov tekst o ljubavi kao univerzalnom etičkom zakonu. Muslimani i kršćani vide ljubav prema Bogu i bližnjemu kao podlogu na kojoj možemo dijalogizirati i surađivati. I u tome kontekstu u zadnje ove dvije godine od kada je to pismo napisano raste poštivanje muslimana i prema sv. Pavlu.

Što bi kao osnovnu poruku iz ovog jubileja mogli izvući katolici u BiH?

Ima jedno moje predavanje objavljeno u ovoj mojoj knjizi: sv. Pavao kao inspiracija katolicima u BiH (str. 463-475). Iz toga bih izvukao Pavlovu sposobnost multikulturalnosti. Znao je biti sa Židovima Židov, s Grcima Grk. Znao se služiti grčkim jezikom i filozofijom te je tako činio kršćanstvo dostupnim svim slojevima svoga vremena. Tako bismo i mi trebali živjet svoj identitet u okolini koja je pluralna. Crkva Pavlovih godina i kršteničkih zajednica bila je sastavljena od obraćenika različitih naroda i kultura. Mi ovdje u BiH katolici jesmo 98% Hrvati. Međutim, ovdje ima deset župa grkokatolika koji su Ukrajinci ali katolici. U samom Sarajevu – ja sam vezan od godine Gospodnje 1968. za njega – znam katolika koji nisu Hrvati. To su pokoji Albanac, Slovenac, potomak Austrijanaca, Talijana koji su katolici. Ako oni dođu na misu na kojoj se više hrvatuje nego propovijeda Krist sveopći Spasitelj, oni će se loše osjećati. Zato biti katolik u ovoj zemlji znači i voditi računa o katolicima i drugim ljudima nisu Hrvati. Smijem li ovdje navesti molitvu kojom sam završio predavanje o Pavlu kao inspiraciji nama katolicima u BiH?

Svemogući Bože, Stvoritelju svih ljudi i naroda,
ti si u svojoj providnosti odredio da se Pavao
rodi u narodu Isusovu, da bude Hebrej od Hebreja,
ali si ga pozvao na vjeru u Krista Gospodina
i poslao na propovijedanje evanđelja među ljude grčke kulture.
Daj nam da po Pavlovu primjeru svjedočimo kako je Isus Krist
sveopći Spasitelj svih pojedinaca, naroda i kultura
te da svoj vjernički, narodni i kulturni identitet živimo
poštujući pojedince i zajednice drugačijeg identiteta
među kojima po tvojoj odredbi živimo.
Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova. Amen.

Bi li bilo bezobrazno zahtijevati od gradske vlasti u Sarajevu da daju ime nekog trga po sv. Pavlu, kao primjeru multikulturalnosti i tolerancije?

Već smo podnijeli molbu da se trg pred katedralom preimenuje u trg Ivana Pavla II. koji je na svoj način živio tu multikulturalnost i iskazao poštovanje prema BiH kao državi različitih naroda. Taj projekt ide jako sporo. Neku novu milost te vrste tražiti za sada je utopija.

Vi ste profesor već 37 godina na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji i koncem ove godine stupate u mirovinu. Što biste posebno u ovom periodu istakli?

Rekao bih da sam duhovno i intelektualno rastao sa institucijom na kojoj sam djelovao. Kada sam ja počeo 1972., preuzeli su biskupijski svećenici službu poglavara i profesora, do tada su to radili Isusovci. To je povijesni korak od ogromne važnosti. Više od 100 godina naše prosvjetne ustanove vodili su Isusovci. Tada se pokazala potreba i mogućnost da biskupijski svećenici preuzmu tu odgovornost. Ja sam s drugim kolegama podmetnuo svoja svećenička leđa da to odradimo dobro i zajedno. Namjerno sam predlagao za profesore recimo banjalučkog svećenika Franju Komaricu, dva hercegovačka svećenika Ratka Perića i Želimira Puljića koji su danas biskupi. Dakle, htio sam katoličku širinu, petrovačku u ovoj BiH. Drugo, jedan važan događaj koji je za vrijeme moga djelovanja nastao i opstaje su simpoziji. Za stotu obljetnicu redovite hijerarhije u BiH napravili smo 1982. simpozij i od toga načinili knjigu. To je prvi naš svezak u nizu naših knjiga Studia Vrhbosnensia. Među značajnije simpozije spada onaj o stotoj obljetnici bogoslovije 1991., o nadbiskupu Stadleru 1998., o nadbiskupu Šariću 2002., i to je sve sada stavljeno u knjige. Mi profesori nismo samo izlagači skripata za studente nego smo intelektualci koji izvan zidina bogoslovije nešto nude. Nadalje 1997. smo pokrenuli časopis Vrhbosnensia koji evo već 12 godina izlazi dva puta godišnje. Citiraju se naši se članci objavljeni u tom časopisu! To je moj ponos.

Više nećete predavati na Teologiji ali onaj tko je naučio raditi, on će raditi i dalje. Što imate u planu u neko dogledno vrijeme?

U svom istraživačkom radu bavio sam se knjigom o Tobiji, koju sam preveo s grčkog jezika, zatim sam o poslanici Efežanima do sada objavio osam članaka (tu je i moj magistarski rad iz Svetoga pisma), i o Jakovljevoj poslanici sam objavio četiri egzegtska rada. Volio bih te svoje radove sada dotjerati u knjigu i to bi bila kruna moga bibličarskog učenja i služenja katoličkoj javnosti u BiH.

Je l' to pod onom Pavlovom: „Tko neće raditi, neka i ne jede?“

Pavao je to u 2 Sol 3,10 napisao obraćenim Grcima koji su smatrali da je slobodnu čovjeku sramota raditi fizičke poslove. Ovdje se radi i intelektualnom radu. Ja sam zahvalan Bogu da mi „klikeri“ još dobro rade i „fizika“ me služi. Ako me zdravlje posluži i Bog mi dadne godina, volio bih ove projekte dogotoviti u knjige. Znam neke druge bibličare koji su načinili vrlo dobre egzegetske i znanstvene radove tek kad su otišli u penziju.

Obajvio: Katolički tjednik