Razgovor s misionarom Lukom Lučićem

Pater Luka Lučić rođen je 1939. godine u Baricama kod Živinica. U sjemenište u Zagreb otišao je 1954. godine, a Družbi Isusovoj pristupio 1956. Novicijat je završio 1958. godine, odslužio vojni rok, i završio gimnaziju 1961. a nakon toga upisuje filozofiju kod isusovaca na Jordanovcu u Zagrebu. Po završetku nastavlja studij teologije. Odlazi u Rim 1967. na Gregorijanu gdje je ostao dvije godine i dovršava studij 1969. Zaređen je za svećenika 1968. godine. Sljedeće godine imenovan duhovnikom na Bogosloviji u Sarajevu gdje ostaje do 1972. U Zambiju odlazi 1973. godine gdje s malim prekidima i odsutnosti iz zdravstvenih razloga, boravi i radi sve do 1993. godine kada odlazi u Malavi gdje ostaje sve do 2006. godine. Po povratku u Zagreb potkraj 2006. preuzeo je jedan dio predavanja na Filozofskom i Teološkom fakultetu Družbe Isusove.

Proslavili ste značajan jubilej, 40 godina misništva. Uistinu, riječ je o jednoj vrlo značajnoj obljetnici. Ovo je prigoda da se dotaknemo nekih crtica iz Vašeg života i svakako da se prisjetimo početaka u ovom pozivu. Možete li se prisjetiti kada ste osjetili svećenički poziv i kako ste se odlučili postaneti svećenik?

Moram reći da to nije neki osobni izabir, nego je to u prvom redu Božji poziv koji sam osjetio još od najranijih dana u svome životu. Uvijek se rado sjećam svog prvog susreta sa svećenikom, tadašnjim kapelanom pokojnim Emilom čondrićem 1943. godine. Od tog susreta s njim u meni se probudila želja da jednog dana postanem svećenik. Taj trenutak nikad ne ću zaboraviti.

Kolika je po Vama uloga obitelji glede opredijeljenosti za svećenički poziv?

Rođen sam u obitelji koja je bila zbilja kršćanska. Osim što smo svake nedjelje odlazili na sv. Misu, u obitelji nije protekao ni jedan dan bez molitve, tako da je taj duh kršćanskog života ostao vrlo rano upisan u mojoj duši i srcu. Stoga mislim da su sv. Misa i obiteljska molitva bili odlučujući činitelji kada je u pitanju moj izbor svećeničkog poziva, odnosno želje da postanem svećenik. Spomenuo bih još jednu zgodu koja mi je davala novi poticaj i neku vrstu snage. To je ujedno bio i test glede moga izbora. Naime, kao dječak sam u vrijeme dok je naš župnik bio u zatvoru, predvodio križni put i molitve u župnoj crkvi u Morančanima. Svi su me kroz to doživljavali kao budućeg svećenika. Moram priznati da sam bio jako ponosan na sebe.

Sistem u kojem ste odrastali na ovim prostorima nije bio naklonjen katoličkim obiteljima i uopćeno odgoju u vjeri. Kako je sredina reagirala na Vaš izbor zvanja i kako ste se nosili s tim vremenom?

U društvenom životu to je smatrano zaostalim. Čak je bilo i neprijateljskih istupa od strane pojedinih ljudi. Međutim, to nije moglo ništa promijeniti u meni. Moja odluka i želja bile su čvrste i konačne. Važnu ulogu u tome imao sam u potpori od moje obitelji u kojoj se, kako već rekoh, živjelo isključivo po kršćanskim načelima. To kršćamsko ozračje stalno me vodilo naprijed.

Kako ste se odupirali određenim izazovima, vjerujem da ih je bilo?

Bilo je izazova. Volio sam knjigu i puno sam čitao tako da sam nailazio i na neke stvari koje su bile izazovne za vjeru. Na njih tada nisam bio sposoban odgovoriti. Međutim, glas u meni koji je bio prisutan i koji me vodio, bio je jači od svega toga. Kada je došlo vrijeme za sjemenište 1954. godine otišao sam u Zagreb. Dolazak u sjemenište bio je za mene veliko otkriće, poseban trenutak, koji mi je na neki način dao snagu, ali i jedna vrsta ispita koji sam kako vidite uspješno prošao.

Zašto ste se baš opredijelili za Družbu Isusovu?

Ideju da postanem svećenik sigurno je potpomogla molitva. Jedan od svetaca kojem smo se molili u obitelji bio je sv. Franjo Ksaverski. Njemu smo se posebno molili za misionare koji “obilaze bijeli svijet i obraćaju zabluđene ljude Kristovu Evanđelju''. Tada zapravo nisam ni znao tko je bio sv. Franjo Ksaverski. Kad sam došao u sjemenište među prvim knjigama koje sam pročitao bila je ona o životu upravo ovog sveca. Pošto je sv. Franjo bio isusovac osjetio sam želju da i ja stupim u Družbu Isusovu. Tu moju želju još je povećao način rada i života mojih profesora isusovca u Zagrebu. Stoga sam se prijavio i bio primljen u Družbu, te otišao u novicijat 1956. godine.

Dugo vremena, oko 30 godina proveli ste kao misionar u Africi. Recite nam što ste tamo radili?

Moj posao u misijama uglavnom je bio vezan uz bogoslovije. Bio sam i na župama ali jako kratko vrijeme. Skoro cijeli moj život se odvijao u formiranju mladih ljudi za svećenički poziv. Neki su mi zbog toga govorili u Zambiji da nisam pravi misionar jer ne radim po župama. Ipak se pokazalo da je to jedan od najvažnijih misionarskih vidova djelovanja. Nakon Drugog vatikanskog sabora jasno se pokazalo da je najpotrebniji i najvažniji misionarski rad, priprava i odgoj domaćih svećenika.

Koliko ste izveli mladih ljudi na svećenički put?

Na početku je to bio jedan mali broj. Kako su godine odmicale taj broj se povećavao. Negdje oko 150 mladih ljudi sam vodio kroz te godine i neki od njih su vrlo dobri svećenici. Jedan od mojih duhovnih sinova prošle godine je postao i biskup.

Osim Afrike i mnogim drugim zemljama su potrebni misionari. Zašto ste baš odabrali Afriku?

U bivšem sistemu dugo vremena svećenici uopće nisu mogli ići izvan granica Jugoslavije, sve do 1966. godine. Neko vrijeme imao sam želju poći u misije u Japan. Neki naši misionari su već otprije djelovali u Africi. Prema tadašnjem uređenju i pravilma, misijska zemlja u koju smo mogli ići bila je Afrika. Tako sam evo dospio u Zambiju. Biti misionar bilo gdje je nešto veliko. Mislim da sam i ja kao i drugi misionari iz mog vremena postigli ono zbog čega smo otišli u misije. Rezultati našega rada već se vide u činjenici da su danas svećenici i biskupi većinom Afrikanci za razliku od vremana kada sam došao prije 30 godina kada je bilo sasvim drugačije. To za mene predstavlja pravo zadovoljstvo i sreću. Zato želim reći da ništa nije lijepo kao biti misionar i naviještati Evanđelje.

Koliko jezika govorite?

Dosta sam jezika učio: grčki, latinski, francuski, njemački. Najviše su mi bili u uporabi talijanski i engleski. Naučio sam i neke plemenske jezike poput jezika Chiceva i Chibemba. U dijelovima Afrike u kojima sam boravio ima oko 70 jezika i dijalekata no engleski je službeni jezik i to je olakšavajuća okolnost.

Je li točno da ste jedan od rijetkih naših misionara koji je ostao tako dugo na crnom kontinentu?

Bilo je misionara koji su došli i davno prije mene. Nije bitno koliko tko uspije ostati, bitno je da misionara ima, kao i rezultata. Moja generacija na neki način došla je na već dobro obrađena polja. Da nisam imao zdravstvenih problema ostao bih i dalje u Africi jer su tamo misionari potrebni. Mjesto u koje dođu misionari, prije svega časne sestre, oživi i postaje centar područja. Tu se odmah grade i otvaraju škole, bolnice, crkve. Ni jedna svjetska organizacija se ne može pohvaliti onim što čini glede pomoći afričkim zemljama naspram onoga što čini Crkva. Zato bih u vidu apela želio reći da afrička Crkva još uvijek treba pomoć Europe i duhovno i materijalno.

Nakon što ste dugo vremena proveli u Africi vratili ste se u domovinu i evo ovdje ste skoro dvije godine, dakle dovoljno vremena da ste mogli sagledati situaciju. Što mislite, imamo li mi što naučiti od afričkih katolika?

Mi smo danas u jednoj velikoj kušnji i opasnosti da napustimo evanđeosku istinu i norme. Afrikanci ih tek primaju i za njih je kršćanstvo nešto sasvim drugačije nego što je nama. Oni Evanđelje prihvaćaju kao poruku spasenja i ljubav Boga kroz Isusa Krista koji je umro za nas na križu. Njima je to daleko bliže nego što je čovjeku Europe. Oni imaju sasvim drugačiji pristup što se vidi u mnogim kušnjama života, a posebno u izazovu AIDS-a. Tu se vidi očit primjer kršćanske solidarnosti. Navest ću prijmer jedne nekada visoko pozicionirane policijske službenice koja danas skrbi za oko 1000 siročadi čiji su roditelji oboljeli ili umrli od pošasti AIDS-a. To svim ljudima upada u oči. Takve žrtve ljubavi čine samo kršćani. Na tom primjeru bi i mi trebali učiti.

Kako danas nakon 40 godina misništva gledate na Vaš život i sve ono što ste uradili? Jeste li zadovoljni i smatrate li da ste ispunili svoj cilj?

Temeljno je to da je trebalo izdržati od prvih dana sjemeništa do danas. Sada nakon 40 godina svećeništva mogu reći da sam jako zadovoljan. Ostao sam vjeran zvanju, svećeništvu posebno u pogledu misijskog života o čemu je jako teško sve reći u jednoj knjizi, a kamoli u jednom razgovoru. Ono što me je posebno veselilo kroz sve ovo vrijeme je otvorenost tih ljudi prema Evanđelju. Evanđelje je zbilja riječ Božja. Misijski posao je uistinu poseban. Najčešće počinjete od ničega, s jednim čovjekom, pa sa skupinom ili jednom obitelji, a kasnije se taj broj postupno povećava. Kasnije to prerasta u misijsku postaju ili župu. To je ono što čovjeka usrećuje. Nezaboravno je također učenje kulture i jezika u tim mjestima, a onda kada vidite da vas traže čak i pogani, shvatite koliko su ljudi otvoreni tom poslanju Crkve u Evanđelju. Tada zaboravite na sve poteškoće s jedne strane i ujedno na sve privlačnosti tzv. civiliziranog svijeta. Otvaraju vam se vidici koje ne možete naći ni u jednoj knjizi.

Neki su mišljenja da je svećeništvo na našim prostorima u krizi. Ima također i oprečnih stavova. Što vi mislite je li tako i ako jest, zašto?

Teško mi je govoriti o stanju u Europi jer sam dugo izbivao i evo tek sam dvije godine tu. No, mislim da je sigurno u nekim vidovima dosta ozbiljna situacija. Zvanja ovise o obiteljima. Gdje ima obitelji i djece, sva su zvanja zastupljena. S obzirom na današnje vrijeme i situaciju kakva je, ne čudi što je došlo do manjeg broja svećeničkih zvanja ali se ne treba ni obeshrabriti. Ja vjerujem da i danas Bog djeluje u Crkvi kao što je i od početka djelovao.

Što biste poručili mladim ljudima koji osjete svećenički poziv?

Poručio bih im da to prime kao najveći Božji dar, kao izazov života i najveću radost. Tu radost ne će možda na početku osjetiti ali nema veće radosti od ljubavi, i to one ljubavi koju nam je Gospodin pokazao a koja se ponajprije ogleda kroz jednostavnost života, nešto što je suprotno materijalističkom poimanju. Zato držim da najveću krizu u svemu tome predstavlja današnji obiteljski život, ozbiljnost kršćanskog života roditelja i odgoj, te da tome treba posvetiti posebnu pozornost.

Razgovarala: Ankica S.Ć.