Razgovor s Miroslavom Šilićem

Gospodine Šiliću, Vi ste dugogodišnji istraživač folklornih tradicija naroda BiH, folklorist i folklorni pedagog, autor niza pisanih radova, te tri knjige o folklornoj baštini s područja BiH. Otkad i otkud se u Vama s tolikom predanošću rodila ljubav prema tradicijskoj kulturi?

Prvi doticaj s plesnim folklorom ostvarujem kao gimnazijalac 1964. u sarajevskom Proleteru, a zatim u Ivi Loli Ribaru. Zapažen kao uspješan plesač iz krugova profesionalnog ansambla Kolo iz Beograda, pozvan sam na audiciju, koju polažem, a zatim zasnivam radni odnos kao profesionalni plesač do kraja 1974., do odlaska u vojsku. Od 1979. do 1983., pohađao sam tada jedinstvenu Školu folklora bivše države, na otoku Badija (Korčula) i odslušao sva etnokoreološka područja bivše Jugoslavije – alpsko, panonsko, jadransko, dinarsko, moravsko i vardarsko područje. Ljubav prema tradicijskoj kulturi, posebno folkloru, rodila se iz ovih angažmana i traje od rane mladosti.

Folklorna tradicija sastavni je dio kulturnog izričaja i preslikana stvarnost posebnosti svakog pojedinog kraja. Što mislite, kakav je odnos bosanskohercgovačkog društva prema kulturnoj baštini i jesu li narodi u BiH svjesni neobične raznovrsnosti i multikulturalnosti te znaju li je cijeniti?

Svi segmenti tradicijske kulture oslikavaju duhovnost pučana svakoga kraja, bez obzira radi li se o materijalnoj ili nematerijalnoj kulturi užeg ili šireg prostora. Stoga je od posebne važnosti kako se odnosimo prema tim vrjednotama, koje su zapravo kulturološki identifikacijski faktor dotičnog kraja. Mislim da je današnje bosanskohercegovačko društvo, unatoč lošoj materijalnoj svakodnevnici koja je uvjet boljeg njegovanja i očuvanja narodne tradicije, nedovoljno, ponekad i potpuno indiferentno prema ovoj temeljnoj prošlosti iz koje smo iznikli.
Ipak, u narodu još uvijek živi povezujuća nit s elementima njegove tradicije, osjećaj nostalgije prema iskonskim duhovnim vrijednostima po kojima je prepoznatljiv, ujedno i tolerantan prema različitostima susjednih etničkih skupina užeg ili šireg područja.

Postoje li nacionalno-vjerske netolerancije u vidu zajedničke suradnje na određenim folklornim projektima ili samom mogućnošću angažiranja na istim?

Ratni vihor i tragična zbivanja na našem i širem prostoru jesu učinila posljedice netolerancije i na polju kulturne suradnje, ali vrijeme sve liječi, pa i ovaj dio naše svakodnevnice. Srećom, svjedoci smo zajedničkih aktivnosti svih nacionalnih grupacija na raznim kulturnim priredbama i manifestacijama, što upućuje na uzajamno razumijevanje, međusobno poštovanje i snošljivost.

Na koji način vidite odnos tradicija - suvremeno društvo, te što možete zaključiti o načnu na koji se folklorna tradicija danas njeguje, koliko su ljudi zainteresirani za to, kojim dobnim skupinama pripadaju i u kojem vidu je izražena?

Mislim da je suvremeni čovjek svjestan svoje prošlosti, pa i one kulturološke, da je tradicija povezujući civilizacijski faktor koji neizbrisivo živi u nama i sa sjetom nas veže na bilo koji način s drevnom prošlošću.
Stoga ne treba čuditi da danas i djeca najmlađe dobi u vrtićima i školama rado uče pjevati i plesati, kao što su to učili i činili njihovi roditelji, bake i djedovi u drugim životnim okolnostima.

Poznato je da ste se zalagali za osnivanje državnog ansambla narodnih igara, plesova i pjesama BiH koji bi omogućio njegovanje folklorne tradicije svih naroda u BiH, ali zasad je to bilo bezuspješno. Vidite li mogućnost ostvarivanja te ideje u skorijoj budućnosti?

Ideja osnutka državnog folklornog ansambla je nesumnjivo plemenita i višestruko korisna, ali zbog financijskih poteškoća u kojima se država BiH nalazi, a posebice zbog političkih nesuglasica, mislim da je nažalost danas to utopija. U nama susjednim državama bivše Jugoslavije postoje državni, nacionalni ansambli, koji ovih godina proslavljaju šezdesetogodišnji rad i djelovanje i najbolji su prezentatori kulturnih tradicija tih zemalja, te vrsni veleposlanici svojih zemalja-država. Mi smo kao republika bivše države i na ovom planu ostali osiromašeni u nadgradnji i prezentaciji folklorne tradicije svih naroda i narodnosti, s velikim bogatstvom tradicijske različitosti. Moramo konstatirati, da su tomu krive političke strukture bivšega sustava.
Takav ansambl, s brižljivo odabranim programom bio bi pokretni muzej ove zemlje, a uz to bi imao i društveno-edukativnu ulogu po pitanju istinskih kulturnih tradicija zemlje. Njegovo postojanje i djelovanje služilo bi kao uzor ostalim amaterskim folklornim ansamblima BiH, što bi pospješilo ukupan kvalitetu na polju bosanskohercegovačke folkloristike.

Kakva je distinkcija, ako postoji, u odnosu ruralno – urbano u pogledu njegovanja tradicije i njenog očuvanja?

Mislim da postoji razlika u pristupu njegovanja i očuvanja tradicije između seoskog i gradskog puka, na način, da u ruralnoj sredini čovjek-izvođač je neposredni autentični prezenter svoje tradicije, dok u urbanoj sredini imamo rekreativnog izvođača, s pitanjem koliko on to što pjeva, pleše ili svira, emotivno, pa čak i duhovno doživljava. Po ovom pitanju u gradskim ansamblima voditelji imaju vrlo odgovornu ulogu u vođenju i uvježbavanju folklorno-plesnih točaka.
Također, u ruralnoj sredini folklorna tradicija će živjeti onoliko koliko će je autentični izvođač prakticirati u svakodnevnom životu i prenositi na mlađe naraštaje, a u urbanoj sredini ovo pitanje ovisi od zanimanja i potrebe uže ili šire društvene zajednice.

Kakav je utjecaj hrvatskih kulturnih društava na očuvanje tradicije, a kakva zainteresiranost državnih institucija?

U hrvatskom narodu s područja BiH, stanje u folklornim skupinama izvornog karaktera je do sada iznimno zadovoljavajuće, zahvaljujući Hrvatskoj matici iseljenika i Hrvatskoj kulturnoj zajednici u F BiH, koje su desetak godina organizirale Smotre izvornih hrvatskih folklornih skupina diljem BiH. Međutim, kada je riječ o koreografiranim folklornim ansamblima, dakle, modificiranim ansamblima, tu je situacija poražavajuća, nemamo niti jedan takav ansambl.
Izvorne folklorne skupine, s većim ili manjim uspjehom, istrajno čuvaju svoju lokalnu folklornu tradiciju, ali je pitanje koliko će to trajati, s obzirom na stupanj zainteresiranosti državnih institucija. Državne institucije vidno pomažu gradske ansamble, a seoske skupine gotovo nikako. Dovoljno je pogledati u financijsku sliku seoskih skupina, ukoliko uopće imaju svoje registrirane račune. Njihov rad i djelovanje su isključivi proizvod lokalnog entuzijazma i ljubavi prema autohtonoj tradiciji.

Autor ste knjiga narodnih plesova, pjesama i običaja Hrvata Bosanske Posavine, Sjeverne Hercegovine i Središnje Bosne. Što možete izdvojiti kao diferencijalnu nit među ovim djelima, odnosno tradicijskim obilježjima, te na koji način biste ukratko predstavili ono što je specifično i možda jedinstveno u tradicijskoj kulturi Hrvata pojedinih geografski obuhvaćenih dijelova BiH?

Hrvatski narod pod nesretnim povijesnim okolnostima je prostorno rasprostranjen i obitava na četiri etnografska područja i to alpsko, panonsko, dinarsko i jadransko područje, pa svi ovi areali imaju svoje jedinstvene specifične karakteristike, kada je riječ o etnokoreološkoj i etnomuzikološkoj tradiciji, u pogledu plesnog, vokalnog i instrumentalnog izričaja. Hrvatski narod u BiH obitava na dijelu panonskog, zatim dinarskom, prostorno najvećem i najstarijem, sa svojim tradicijskim arhaizmima u svim segmentima tradicije i manjim, užim dijelom jadranskog područja, kao rezultat povijesnih zbivanja na ovim prostorima.
Svakako da je Dinarsko područje u etnografskom pogledu najinteresantnije, s najmanje utjecaja iz susjednog okruženja, osobito kada promatramo vokalnu, instrumentalnu i plesnu tradiciju. U vokalnom izričaju u ovom arealu prevladava sekunda, a u plesnoj praksi šestdijelni ritmički obrazac, poznat u praksi kao dinarski korak. Bitno je istaknuti i postojanje posebno seoske kao i varoške tradicije nastale u novijem vremenu.

Vi ste također opisali i nošnje pojedinih krajeva BiH te tako načinili jednu zaokruženu cjelinu. Na koji način biste, s obzirom na bogato iskustvo, pojasnili čime se to nošnje u BiH odlikuju i razlikuju u odnosu na nošnje drugih zemalja, i može li se u mreži raznolikih kulturnih izričaja ipak izdvojiti zajednička nit?

Tradicijsko ruho, odjevni predmeti i način nošenja su nešto posebno fascinantno, osobito za nas folkloriste. Uvijek si postavljam pitanje, kako su neobrazovane prabake, bake, žene i djevojke, mislim u likovno-akademskom smislu, tako uspješno, s toliko ukusa, kreacije i ljepote, osjećaja za nijanse boja, mogle izvesti, skrojiti i oblikovati svoje tradicijske odjevne predmete? Kao jedan od mnogih primjera, uzmite poćelice (dio ženskog oglavlja i pokrivala za glavu) iz Bosanske Posavine ili isti predmet pod istim nazivom u Rami. Takvih primjera i doista vrhunskih umjetničkih ostvarenja imamo na raznim područjima bezbroj.

Kakvu budućnost kulturne baštine predviđate u BiH? Na koji način se ona može iskoristiti za turističko-promotivne svrhe predstavljanja bogatstva različitosti naše zemlje?

Budućnost i očuvanje kulturne baštine u BiH ovisi prije svega o nama, kako se prema njoj budemo odnosili, s kojom dozom poštovanja, a s tim i poštovanja prema sebi i svom iskonu, tako će ta baština stvarana kroz stoljeća od ruke, mašte i invencije naših pređa, živjeti i dalje, nošena budućim pokoljenima.
Nije dovoljno samo pokazivati prirodne ljepote, koje nam je darovao Bog, razne delicije, već u turističku ponudu moramo uvrstiti istinsku i samo istinsku narodnu baštinu kako bi posjetitelj osjetio u cijelosti nas kao biće s ovih prelijepih prostora i u duhovnom smislu.


Razgovarala: Irena Ljevak
Objavio: Katolički tjednik