Razgovor s križevačkim biskupom preč. Nikolom Kekićem

Prvi puta sudjelujete na zasjedanju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Možete li nam reći kakvi su Vaši prvi dojmovi?

Ja sam delegat Hrvatske biskupske konferencije na ovome zasjedanju i iskreno sam radostan što sam ovdje. Osjećam se kao doma jer sam ja zapravo tu na svojemu području. Naime, područje moje jurisdikcije se proteže i na vjernike grkokatolike koji žive i na području Bosne i Hercegovine te sam tako s jedne strane tu došao kao delegat, a s druge strane tu sam došao među svoje. Osim toga, bh. biskupe s kojima sam ovdje, poznajem još odavno, iz vremena dok smo zajedno studirali u Rimu, tako da sam došao među svoje prijatelje.

Jedna od tema na ovome zasjedanju BK bila je i međureligijski dijalog. Koliko je ta tema aktualna za Vas i Vaše vjernike?

Budući da moji vjernici uglavnom žive na području sjeverne Bosne, odnosno Republike Srpske, u okolici Banje Luke, te su najviše u okružju vjernika pravoslavne vjeroispovijesti i na tom području je vrlo malo muslimana, ne postoje neki posebni projekti ili nešto slično vezano za međureligijski dijalog.

Križevačka eparhija koja Vam je povjerena na pastirsku skrb i upravljanje, teritorijalno se prostire ne samo na području Republike Hrvatske nego i na Bosnu i Hercegovinu. S te točke gledišta, zbog čega je ovo zasjedanje važno za Vašu biskupiju?

U jednom dijelu prvog dana zasjedanja bio je nazočan i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Alessandro D' Errico koji nam je izložio trenutačno stanje oko ugovora između Svete Stolice i BiH koji treba stupiti na snagu. U tom ugovoru grkokatolici su tretirani kao jedna posebnost unutar Katoličke crkve. To nam je od velike važnosti jer želimo da svaka naša župa bude kao pravna osoba registrirana, da imaju određena prava, da slave 5 blagdana godišnje po izboru kao neradne dane (to je već dogovoreno). Upravo zbog toga je ovo zasjedanje posebno važno za Križevačku biskupiju, posebno za dio koji se nalazi na području BiH.

Mnogi ljudi ne znaju što su i tko su grkokatolici te nerijetko misle da je to neka druga vjera ili da su pravoslavci. Iz Vašega iskustva, koliko su takve predrasude i pogrješna shvaćanja prisutna na područjima gdje žive vjernici Križevačke eparhije?

To je nažalost prisutno svugdje gdje žive grkokatolički vjernici, a posebno je naglašeno u gradovima. Mislim da je najveći problem što vjernici (kako rimokatolici tako i grkokatolici) nisu dovoljno podučeni niti o svom obredu a kamoli o drugom i drugačijem. Općenito, župnici bi i s jedne i s druge strane trebali podučavati da su grkokatolici i rimokatolici braća, da je to jedna te ista vjera i da je razlika u obredu a ne u vjeri te da smo ista Crkva i da nam je isti poglavar. Po mom mišljenju, najveći je problem što ljudi nisu dovoljno poučeni. S pravoslavcima nas veže samo bizantski obred. Onaj tko nije dovoljno upućen u sve to, naravno da ne razumije cjelokupnu situaciju. Stoga najbolje rješenje problema predrasuda i pogrješnih shvaćanja jest kvalitetno podučavanje vjernika. Razlike između nas i rimokatolika su, osim liturgije, što se mi, grkokatolici, križamo skupljajući palac, kažiprst i srednji prst desne ruke zajedno, što simbolički govori o jednome Bogu u tri osobe: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, a prstenjak i mali prst sklapaju uz dlan, što kazuje da je Isus Krist imao dvije naravi: božansku i ljudsku. Također kod nas ima oženjenog i neoženjenog klera, što je baština iz prvih stoljeća kršćanstva, a i sam način ređenja svećenika kod nas je malo drugačiji nego kod rimokatolika. Jedna od razlika također je što mi u euharistiji upotrebljavamo kvasni kruh, a rimokatolici upotrebljavaju beskvasni te što se kod nas vjernici pričešćuju pod obje prilike, a to je kod rimokatolika rijetkost. Obred vjenčanja se također malo razlikuje jer kod nas postoji običaj da se za vrijeme vjenčanja mladencima na glavu stavljaju krune ili vijenci koji su simbol upravo ženidbene veze. Stoga ponovno naglašavam da su grkokatolici i rimokatolici braća u jednoj te istoj vjeri, vjernici su Katoličke crkve kojoj je na čelu papa.

Od 1924. grkokatolici u Bosni u sastavu su Križevačke biskupije, a prije mjesec dana potvrdili ste Grkokatolički vikarijat u BiH koji je 2005. obnovio Vaš prethodnik, biskup Slavomir Miklovš. Što taj korak znači za Vašu biskupiju?

Kada su krajem 19. i početkom 20. stoljeća ovamo došli Ukrajinci iz Galicije, vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler je sa svojim svećenicima dolazio na ta područja. Pisali su križevačkom biskupu da su tamo doselili Ukrajinci za koje bi se trebalo pastoralno pobrinuti. Tako je 1897. njima poslan jedan svećenik, Andrija Segedin. Tako se započelo osnivanje župa a bili su pod jurisdikcijom lavovskog nadbiskupa. Nadbiskup je 1907. imenovao jednog svećenika za njihovog vikara, a kasnije je Sveta Stolica uspostavila apostolsku administraturu. Od 1924. grkokatolici u Bosni su u sastavu Križevačke biskupije. Moj prethodnik biskup Slavomir Miklovš je obnovio taj vikarijat, a ja sam ga onda kao novi križevački biskup potvrdio. Zove se Grkokatolički vikarijat Križevačke eparhije u Bosni i Hercegovini. To je svakako jedan dobar, pozitivan korak, pogotovo za vjernike na području BiH jer će na taj način uza se imati vikara koji je zapravo moj zamjenik na tom području.

Nije baš čest primjer da se jedna biskupija proteže na teritoriju dvije države. Koje su prednosti a koji nedostatci i problemi takvog uređenja?

Ne samo na teritorij dvije države, nego na tri – Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Ako pogledamo u prošlost, prije je razdaljina bila i veća jer se naša biskupija ranije protezala cijelom bivšom Jugoslavijom. Budući da su vjernici raspršeni na sve strane, pastoral tih vjernika je vrlo težak. Daljina danas nije toliki problem, zahvaljujući svim modernim iznašašćima te mogućnostima prijevoza. Ipak, to su tri države s pokatkad različitim zakonima. Tu je jedan od problema, ali to pokušavamo riješiti tako da se vjernici i svećenici prilagođavaju zakonima države na čijem se području nalaze. Ipak, pastoral vjernika u takvim uvjetima, iako težak, nije nemoguć. Također, prihvatili smo gregorijanski kalendar, ali vjernici koji se nalaze na području Bosne i Hercegovine zadržali su julijanski kalendar, ponajviše zbog okruženja u kojemu se nalaze.

Biskupije u Bosni i Hercegovini pretrpjele su znatne gubitke u posljednjem ratu, a neke su župe ostale potpuno bez vjernika. Kakvo je stanje u Vašoj biskupiji, a posebno u grkokatoličkom vikarijatu u BiH?

I kod nas je stanje bilo teško, pogotovo dio biskupije koji se proteže na prostoru BiH. Svećenici su ostali u svojim župama, nitko nije otišao, ostali su uz svoje stado, uz narod. Mlađi vjernici ako su imali novca, plaćali su da ih puste otići u Hrvatsku, a zatim su preko Republike Hrvatske odlazili u zemlje zapadne Europe, u Kanadu i drugdje, pogotovo ako su negdje imali nekoga od rodbine ili prijatelja. Tako da je gotovo polovica vjernika otišla. Župe su, iako brojčano prepolovljene, ostale do danas. Glede oštećenja sakralnih objekata, najgore je bilo u Prnjavoru, gdje je crkva potpuno minirana i srušena. Ipak, danas je ponovno izgrađena i slavi patron na blagdan Preobraženja Gospodnjeg. Što se tiče broja vjernika grkokatolika na bh. području, prije posljednjeg rata bilo ih je između 4.000 i 5.000, a danas ih je između 2.000 i 2.500.

Na kraju, spomenuli ste kako iz bh. krajeva imate popriličan broj duhovnih zvanja, a ujedno i gradite crkvu u Banjoj Luci koja će biti posvećena Kristu kralju. Ima li nade i koji su njeni vidljivi znakovi?

Prvotna crkva je bila posvećena Kristu kralju. Međutim, u Drugom svjetskom ratu ta crkva je srušena prilikom bombardiranja te je od tada postojala samo kapelica u kući. Sada se napokon gradi nova župna crkva. Što se tiče duhovnih zvanja, imamo sedmoricu iz ovog vikarijata, odnosno s područja BiH. Ima li nade? Mi kršćani ovdje živimo u nadi. Trebamo raditi onoliko koliko tko može najviše, ne pouzdavajući se samo u sebe i u svoje sile i snagu, nego raditi računajući da je Bog onaj u čijim rukama smo. Prema tome, ako je volja Božja da opstanemo na ovim prostorima, opstati ćemo, a ako nije, neće nas ovdje biti u budućnosti. Nitko od nas ne zna što ga čeka sutra.

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik