Razgovor s kardinalom Stanislawom Dziwiszom

Dziwisz je za biskupa zaređen 1998. godine. Papa Benedikt XVI. Dziwisza je imenovao krakovskim nadbiskupom 3. lipnja 2005., a u Kardinalski zbor uvrstio ga je u ožujku 2006. godine. Kardinal Dziwisz je član Kongregacije za katolički odgoj i Papinskog vijeća za društvene komunikacije.
U Hrvatskoj je boravio u veljači ove godine kada je sudjelovao na susretu kardinala i predsjednika biskupskih konferencija Srednje i Istočne Europe na temu: »Poslanje Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi dvadeset godina nakon sloma komunističkog sustava (1989-2009)«. Bila je to prilika i za osobni susret s njim. Unatoč vrlo ispunjenom rasporedu, rado je izdvojio vrijeme za razgovor u kojem se s posebnom pažnjom i ljubavlju vratio u trenutke koje je provodio s Ivanom Pavlom II., u mučeničku povijest naših zemalja i vjernost Crkvi naših pastira.

Uzoriti, Vaš dolazak u Zagreb dogodio se i na proslavu Stepinčeva, 10. veljače. Susret na kojem ste sudjelovali, u ozračju Stepinčeva, bio je prigoda za sjećanje na sve žrtve komunističkoga režima. Osim bl. Stepinca, spomenuto je i ime poljskog kardinala Stefana Wyszynskog. Što on znači Poljacima?

Mislim da je njegovo značenje za nas isto kao i ono kardinala Stepinca za Hrvate. Kako je i rekao Ivan Pavao II., blaženi kardinal Stepinac bio je kompas koji je određivao smjer svim Hrvatima, osobito svećenicima i vjernicima. Bio je snažan orjentir. U Poljskoj je to bio kardinal Wyszynski. Dvije izvanredne osobe od najveće važnosti tijekom komunističkoga vremena. Mislim da su Crkva i ljudi spašeni zahvaljujući ovim osobama. Njima se pridružuju i drugi mučenici iz europskih zemalja. Svakako su izvanredne osobnosti. Zato ih je Ivan Pavao II. jako cijenio i želio beatificirati. Zato je i došao u Hrvatsku kako bi izrazio poštovanje zemlji i narodu te pokazao da je prepoznao uzvišenost kardinala mučenika.

Postoji li neka sličnost između Hrvata i Poljaka?

Naše su povijesti slične. Uvijek smo se morali boriti s neprijateljima kako bismo preživjeli. No, tjesi nas i to što smo uvijek vjerni Svetoj Stolici.

Mi Hrvati s velikom zahvalnošću u sjećanju nosimo riječi koje nam je Ivan Pavao II. upućivao s ljubavlju nas pozdravljajući: “Dragi moji Hrvati!” Što mislite, zašto nas je Ivan Pavao II. volio?

Mislim da je to zato što je učio hrvatsku povijest i jezik. Za vrijeme Drugoga vatikanskog sabora susretao je hrvatske biskupe. Tako je stvorio veliko prijateljstvo s kardinalom Šeperom, s nadbiskupom Oblakom i mnogim drugim hrvatskim biskupima. Bili su istog duha, proživjeli istu povijest, i u tome su se dobro razumijeli.

Uzoriti kardinale, kao tajnik Ivana Pavla II., pratili ste ga u pohodima Hrvatskoj 1994., 1998. i 2003. godine. Sjećate li se još uvijek tih pohoda?

Naravno. Sva tri su bila jednako važna, a svaki je bio poseban. Prvi pohod je bio Papina potvrda suverenoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Želio je podijeliti radost što se narod nalazi u svome domu. Čini mi se, prvi put u dugoj povijesti, Papa, čovjek koji dobro poznaje povijest, uvjerio se da se ovdje radi o uništenju naroda koji se u tom trenutku borio za slobodu. Drugi pohod bio je zbog beatifikacije velikoga kardinala, Alojzija Stepinca. Tada je posjetio svetište Majke Božje Bistričke. U trećem je pohodu beatificirao sestru Mariju Propetog Isusa Petković. Međutim, ova zemlja nije velika po broju stanovnika, ali je imala tri Papina posjeta. To je zbog Papinih osjećaja prema ovoj zemlji, narodu i ovdašnjoj Crkvi. Sjećam se jubilarnog pohoda i prekrasne Jadranske obale. Papa je uživao u ljepoti, otocima... On je, kao pjesnik, uvijek gledao na ljepotu.

U Krakowu je 2006. godine utemeljen Centar Ivana Pavla II. pod imenom “Ne bojte se!” Što je njegovo poslanje?

Vrlo sam radostan što ste ovo spomenuli, jer nove generacije i sada traže tragove Ivana Pavla II. Žele produbiti osobu, poruku, sve što je ostavio u bogatoj baštini. Zato želimo stvoriti vlastiti centar gdje će ljudi, osobito mladi, moći doći i učiti. S druge strane, to je centar nove evangelizacije koju ostvaruju mladi. Ne znam hoćemo li u tome uspjeti, ali imamo ovaj plan i želju preko mladih ostvariti novu evangelizaciju.

Centar uključuje programe kulture, znanosti...

Ovdje je i multimedijalni muzej koji predstavlja i osobu i sjećanje na Ivana Pavla II., ali i mjesto za mlade, za konferencije, volonterstvo, te centar za obranu života. Sve ono što je činio Ivan Pavao II., poruku koju nam je ostavio, sve to želimo ovdje istaknuti i čuvati od zaborava.

Kako se Poljaci sjećaju Ivana Pavla II.?

S velikom zahvalnošću za sve što je učinio. Svakako, on će za nas ostati veliki duhovni vođa. Također, ovdje je i osjećaj kod mladih koje nije susreo osobno, već su ga upoznali putem medija i nauka, da ga slijede, slijede vrijednosti koje je predstavljao. Postao je okosnica za ovu generaciju, kao i za buduće. Svaki grad u kojem je bio, živio i radio, nosi neki simbol koji podsjeća na njega, jer ljudi to vole.

Je li Ivan Pavao II. za Poljake svet i prije beatifikacije?

Tijekom ispraćaja bilo je napisano „Odmah svet.“ Bili su uvjereni u njegovu svetost, i to ne nakon njegove smrti, već da je bio svet i za života.

Mnogo je činjenica koje ukazuju na svetost Ivana Pavla II. Što biste izdvojili?

Umro je zaista kao svet čovjek. Posljednji dan, subota, prije blagdana Božanskog milosrđa. Nakon što je pogledao sve, također i kardinala Ratzingera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, kao i sve suradnike, želio je čitanje Svetog pisma. Svećenik je čitao deveto poglavlje Ivanova evanđelja, a Papa se u meditativnoj molitvi pripremao za susret. Kako nam je pokazao, bio je to miran milosni pashalni prijelaz u drugi život. Mogu reći da je umro dostojanstveno i s velikom vjerom.

Osjećate li sada, kao krakovski nadbiskup, duhovnu blizinu Ivana Pavla II.?

Naravno! Kada radim važne i velike stvari, kažem: “Pomozi mi, Sveti Oče!” I pomogne mi. Uvijek se stvari urede tako kako želim ili sam želio.

Uzoriti, Hrvati rado čitaju knjige o Ivanu Pavlu II., a jedna od posebnih među njima je i Vaše iskustvo života i rada s njim koje ste pretočili u knjigu “Život s Karolom.” Pišete li što novo?

Pomalo da, ali ne nalazim dovoljno vremena. Moram reći da sam knjigu “Život s Karolom” napisao u Hrvatskoj. Bio sam na vašem Jadranu desetak dana. Ništa nisam radio. Bio sam na moru, u mirnom kraju gdje nikoga nije bilo i pisao sam tu knjigu. To je bilo u Rogoznici, blizu Šibenika. Kad su moji kolege otišli na kupanje, sjeo bih i pisao.

I na kraju, pitanje koje mnogi postavljaju od dana kada je Ivan Pavao II. umro. Čak postoje i nagađanja o mogućnosti za ovu godinu ili za travanj 2010. Kada će biti beatifikacija Ivana Pavla II.?

Svi očekujemo taj trenutak. Nema poteškoća. Posao u postupku ide vrlo dobro, temeljito i objektivno od strane svih, kako ne bi ostale nedoumice ili kako nitko ne bi mogao reći da se radi užurbano. Zadovoljan sam. Ne inzistirajmo. Ne želimo ometati nikoga u radu. Providnost će pronaći pravi način i pravo vrijeme za beatifikaciju.

Uzoriti kardinale, hvala Vam na vremenu koje ste pronašli za nas.

Osjećam se vrlo blizak s vama, jer sam od Pape dobio ovaj osjećaj zahvalnosti i poštovanja, velikog poštovanja za vjeru i Crkvu, ali i za osobnost ljudi koji vole i znaju voljeti, i koji su jaki.

Razgovarala: Tanja Popec
Katolički tjednik