Razgovor s hrvatskim pjevačem Jacquesom Houdekom

Jeste li prvi put u Sarajevu?

Ne, nije prvi put da sam u Sarajevu, sigurno sam bio desetak puta. Moji su roditelji čak nekada „prije moje ere“ ovdje i živjeli. Tako iz njihovih priča i poznanstava imam osjećaj da sam povezan s ovim gradom. Ja također ovdje imam mnogo prijatelja i volim doći ovamo.

Svjedoci smo mnogobrojnih humanitarnih koncerata na našim prostorima jer je to najbolji način promocije neke potrebe. Vi se često odazivate ovakvim događanjima u Hrvatskoj. Međutim, otkud Vi ovdje u Sarajevu?

Ovdje sam došao prvenstveno na poziv svog dobrog prijatelja i kolege Ivana Mikulića. On je uspostavio kontakt između sestre Kate, koja je u organizaciji, i mene. Njegova djeca također idu ovdje u vrtić, pa mu je poznato da klinci znaju što ja radim. Sestra je rekla da bi bilo dobro kada bih mogao doći, što mi je Ivan i prenio, i eto tako sam i došao. Drago mi je što sam zapravo bio slobodan, jer da je bio vikend sigurno ne bih mogao, ali ovako u sredini tjedna je odličan termin. Mogao sam se odazvati i ako ne mogu već financijski pomoći, barem mogu ovako. Često puta kada se i želim odazvati nečemu ovakvom ne stignem zbog već ugovorenih nastupa. Nadam se da još uvijek to naše, kada kažem naše mislim na kolege, pojavljivanje znači nešto i da može još uvijek ljude podsjetiti, osvijestiti ili potaknuti da se priključe akciji kojih je u posljednjih nekoliko godina sve više. Nažalost i na svu sreću kažem da su ovakve akcije učestale. Nažalost zato što postoji potreba za njima, ali na svu sreću jer se ljudi odazivaju i voljni su pomagati drugima, što pokazuje kako su ljudi osviješteni. Barem je moja okolina dosta solidarizirana za problematike najrazličitijih slojeva ljudi, a posebno djece. Sreća je također da postoje ovakvi ljudi kao što je sestra Kata koji se posvete identificiranju problema i organizaciji ovakvih događaja.

Odazivaju li se „zvijezde“ s naših prostora ovakvim humanitarnim koncertima ili ipak traže neku naknadu za sudjelovanje u ovakvim koncertima i događanjima?

One zvijezde koje ja poznajem, one moje kolege koje poznajem i van scene, odazivaju se. Nisam naišao na nekakvo loše iskustvo. Načuje se svašta, ali zaista ljudi koje ja poznajem nisu odbili sudjelovanje na ovakvim događanjima. Naprotiv, znam da vrlo često sudjeluju. Nasuprot nekim mišljenjima koje nažalost najčešće stvore mediji u želji za nekakvom pompoznijom pričom, pa se često piše o nekim basnoslovnim honorarima na koje se mi samo nasmijemo jer nemaju nikakve veze s istinom. Najčešće se za novogodišnje angažmane piše o ogromnim honorarima na koje se svi mi samo nasmijemo. Na taj način se zapravo stvara kriva slika. Činjenica je da ipak većina ljudi živi iznad prosjeka, ali još uvijek vrlo daleko od svega onoga što mediji prenose. Dakle, mora se biti izrazito pametan i ulagati mudro da bi se imalo za „sušna vremena“ kada i nemamo mnogo angažmana te kako bismo mogli živjeti od ovog posla koji svi mi volimo. Mislim da se ljudi, s kojima se ja družim i s kojima komuniciram u tom nekom glazbenom svijetu, uvijek rado odazovu ovakvim događanjima jer su svjesni situacije i na taj način barem svojim pojavljivanjem mogu nekoga razveseliti ili potaknuti na neko dobro djelo. Smatram da svi to rade čista srca i s puno dobre volje.

Vi ste jedan od rijetkih novijih hrvatskih pjevača koji je izdao album dječjih pjesama te Vas mališani prepoznaju i vole. Kako to da ste se odlučili snimiti takav album?

To je izlet koji je tek jedan maleni dio u lepezi svega što radim. Nekada je to bila uvriježena praksa među pjevačima da dio sebe poklone malenima, to su radili: Arsen Dedić, Zdenka Vučković, Miroslav Kićo Slabinac, Ivica Šerfezi i drugi tada poznati pjevači. S obzirom da imam i snimljenih jazz, gospel ili nekih drugih vrsta pjesama i albuma, odlučio sam se i na ovaj za djecu. Odlučio sam stare pjesmice koje su već možda bile pomalo zaboravljene snimiti i ne sluteći u kolike će razmjere taj album ući, to je moj najprodavaniji album. Dijamantna naklada je bila zadnja od više od 30.000 prodanih albuma, što je danas nevjerojatan broj, s obzirom da se 99% glazbe „prži“. Zato sam izrazito zadovoljan, jer kada te djeca prihvate možeš se osjećati prihvaćenim do kraja zato što kod njih nema muljanja, laži i zavaravanja. To mi je zapravo velika referenca.

Prepoznaju li Vas i zaustavljaju li Vas ljudi i djeca na ulici te kako se nosite s time?

Često se dogodi da me, kada sam sa ženom negdje u obavljanju svakodnevnih obveza, prepoznaju i zaustavljaju ljudi i djeca. Svatko želi malo popričati o svakojakim stvarčicama. Meni mora biti neki užasno loš dan da ne popričam s ljudima, jer mi je ta komunikacija bitna. Žena me onda pita: „Pa kako možeš više, kako ti ne dosadi?“ Meni je to postalo tako prirodno, ne mogu reći „ne“ i zaista mi ne smeta.

Trpi li Vaš obiteljski život s obzirom na Vaša putovanja i stalne obaveze?

Ma ne, sve se to nadoknadi u onom vremenu kada imam malo manje nastupa. Često se dogodi da po tjedan dana ne idem na nastupe, pa u tom vremenu idemo na izlete i više vremena provodimo kao obitelj. Kada je naša kćerka bila manja nije osjećala mnogo kada sam odsutan, sada ipak to već shvaća i nekada joj je stvarno teško, tako da moram biti više doma.

Koliko smatrate da je obitelj važna u životu čovjeka koji je javna osoba i koji se bavi poslom kao Vi?

Meni je oduvijek bila važna, neovisno o ovom poslu ili bilo kojem. Naročito je to važno kada ste na putu i često sami. Ja ću, primjerice, večeras biti sam u hotelu. Bit ću ja i okružen ljudima i družiti se, ali u nekom trenutku ipak čovjek ostane sam. Svaki put kada se vratim kući to je za mene svojevrsni oporavak. Ne moram ništa posebno raditi niti imati poseban tretman ili doček, ali kada vidim svoju obitelj - meni je to povratak u moj svijet i moj život. Obitelj je zaista najvažnija!

Kao posljednje pitanje ostavili smo izbor hrvatske pjesme za Euroviziju ove godine na koji se, nažalost, niste plasirali i uz obećavajuće prognoze. Velika prašina se u Hrvatskoj podigla oko ovog izbora i legitimnosti izbora pjesme. Kako ste Vi sve to prošli?

Sva ova događanja su me obeshrabrila i to u kontekstu prijave sljedeće godine. Shvatio sam, po ne znam koji put, da u Hrvatskoj najbolje prolaze mediokriteti. Jedino se u sportu vidi uspjeh, vidi se kada si dobar, bolji, najbolji, jer se vidi točno koliko je što postignuto, mjerljiva je visina, daljina, broj golova itd. Ja sam doživio da me sedam tjedana, iz tjedna u tjedan, kuju u zvijezde, pričalo se o mojoj kvaliteti, o pjesmi o ovome i onome, a na kraju sam ostao doma. Žao mi je što hrvatska nije prošla bolje i nije kriva Darija Kinzer za to, mislim da smo jednostavno izabrali lošiju pjesmu od ponuđenih i lošijeg predstavnika. Još uvijek mislim da bih ja bio bolji predstavnik, najviše zbog iskustva koje imam. Ne bih dopustio da se mnome upravlja kako se hoće jer sam ja taj koji se treba vratiti u Hrvatsku kao peti, deseti ili 25., sve bih radio u interesu zemlje. Zbog svega loše postavljenog smo i dobili takav rezultat kakav smo dobili.

Katolički tjednik