Razgovor s gosp. Slavkom Marinom

Svjetski dan izbjeglica obilježava se 20. lipnja od 2001. diljem svijeta na različite načine kako bi se dala podrška i iskazalo poštovanje prema izbjeglicama i njihovim životima. Kako se u BiH obilježavao do sada ovaj dan i kako će to biti ove godine?

Svjetski dan izbjeglica do sada se obilježavao najčešće konferencijom za tisak gdje smo nudili podatke i izvještavali javnost o stanju izbjeglih i raseljenih i generalno o stavu BiH o ovom problemu. Izbjegle i raseljene osobe u BiH najvećim dijelom su rezultat rata i razaranja, te je situacija s tom populacijom puno teža i složenija jer, ovisno o razmjeru posljedica koje su doživjele, raseljene i izbjegle osobe donose odluku vratiti se ili ne u mjesta odakle su izbjegli. Ono što je BiH uredila, a to je svojim aktom Vijeće ministara koje je definiralo ovaj datum kao izuzetno značajan dan upravo zbog posljedica koje smo imali tijekom posljednjeg rata u BiH. Na ovaj dan želimo progovoriti i poslati poruku da BiH želi pitanje izbjeglih i raseljenih osoba u BiH i diljem svijeta promatrati kao jedno humanitarno ljudsko pitanje te da želi na neki način da sve zemlje i sve izbjegle i raseljene osobe nađu mogućnost vratiti se u svoje prijeratno mjesto stanovanja.

Zemlja smo koja je ne tako davno izašla iz rata koji je uzeo danak u našim životima. Tisuće ljudi su prognani i izbjegli sa svojih ognjišta. Koliki je broj ljudi koji su izbjegli i nisu se vratili u BiH?

U vrijeme potpisivanja Daytonskog sporazuma BiH je imala oko 2,2 milijuna izbjeglih i raseljenih osoba. Od 1,2 milijuna osoba koje su izbjegle u ratu izvan granica BiH, procjenjuje se da ih je trenutno izvan BiH još uvijek oko 400.000. Oko 80.000 izbjeglica iz BiH još uvijek treba trajna rješenja, odnosno odrediti svoje statuse, što može uključivati i njihov povratak u BiH.

Danas se puno govori o dva pojma: 1. izbjegla, a 2. raseljena lica. Koja je razlika?

Izbjegla osoba je ona osoba koja je u slijedu ratnih djelovanja napustila prostor BiH i danas živi izvan granica države. Raseljena osoba, ili dodatno interno raseljena osoba je ona koja je uslijed ratnih djelovanja morala napustiti svoje mjesto boravka i nastanila se na neko drugo mjesto unutar granica BiH. Interno raseljena je osoba koja je također u ratu napustila svoje mjesto boravka, ali ostala u granicama svoje općine. Moram napomenuti kako su ostvarivanje prava povratka raseljenih i izbjeglih osoba potpuno izjednačena.

Je li vam poznato gdje se najvećim dijelom nalaze izbjeglice iz BiH, u kojim državama?

Brojevi kojima mi raspolažemo nisu stalni, svaki dan se ljudi mogu prijaviti, na primjer: danas se može prijaviti deset obitelji i odmah promijeniti brojeve koje imamo, što je dobro jer se ljudi mogu prijavljivati stalno, što i jest naš cilj. Broj kojim trenutačno raspolažemo vezan za ovo pitanje je da od 6.550 izbjeglih obitelji koje trebaju pomoć u rekonstrukciji svojih domova kako bi se mogli vratiti, njih gotovo tri četvrtine živi u susjednim zemljama (75 %), oko 20 % njih je u Europskim zemljama, dok je 5 % u prekooceanskim zemljama.

Koliko i je li moguć povratak izbjeglica u svoje prijeratne domove u BiH?

Rješavanje pitanja populacije izbjeglih i raseljenih u BiH je izuzetno važno, jer je rješavanje njihovog pitanja sa svom kompleksnošću koje ovaj problem nosi strateško političko pitanje u državi, a njezina demografska dimenzija se odražava na političku. Jer živi ljudi u demokratskim uređenjima definiraju sustav života i vlasti u lokalnoj zajednici i državi. Ne smiju izbjegle i raseljene osobe očekivati da će se nešto promijeniti, a da oni nisu tu, oni su ti koji se moraju vratiti, prijaviti se registrirati se i tijekom nekoliko godina imat će opće izbore gdje će moći birati, ali i biti birani. Moje mišljenje je da dok se ovo pitanje ne riješi, dok Parlament BiH ne kaže da je ovo pitanje završeno, uvijek će biti političkih pitanja u BiH koja će se previrati oko problema ove populacije. Stoga vjerujem, što brojevi i govore, kako će se na ovom pitanju ustrajati kao i do sada sve dok ne bude u potpunosti riješeno. Zato i pozivam izbjeglice da se prijave i odrede svoj status kako bi im imovina bila obnovljena ili dana naknada za nju. Ne dopustite da se dogodi i vama jednoga dana kao onima sa stanarskim pravima, kada su ljudi koji se nisu prijavili na vrijeme izgubili svoja prava i ostali bez svojih stambenih objekata diljem BiH, bez naknade, a time i mogućnosti da se vrate. Moramo podvući i razjasniti kako povratnicima nitko ništa ne daje, to nije milost, oni su sve to imali.

Može li se kazati da su Hrvati oni koji se u najmanjem postotku odlučuju na povratak ili je situacija ista i kod ostalih naroda?

Postoji nekoliko problema vezanih za ovo pitanje. Jedan od problema je i primjena mehanizama ravnomjerne raspodjele dobivenih sredstava, koji nisu bili na korist Hrvata, naprotiv! Hrvati nemaju nijednog Hrvata uposlenog u administraciji tamo gdje se trebaju vratiti, koji bi ih mogao i trebao primiti i dati im imovinu natrag, nemaju načelnika općina i nikoga u vlasti, pa kada se objavi natječaj - ne prijavljuju se. Onda netko iz administracije kaže: „Vidite, objavljen je natječaj, a nitko se nije prijavio!“ namijenjena sredstva se onda prenamijene za obnavljanje i povrat drugima koji su tu i koji imaju nekoga u administraciji koji bi ih i obavijestio. Svojim dolaskom na ovo mjesto uveo sam mehanizam raspodjele sredstava po postotcima prijeratnog popisa stanovništva, tako da svi imaju određen broj sredstava. Ali neće se vratiti ni jedni, ni drugi, ni treći ako nema uvjeta za življenje. Stoga je u budućnosti rješenje sljedeće: usvojiti revidiranu strategiju koja je dala naznaku da se sva tri prava razrade temeljito. Nakon revidiranja strategije donijeti novi zakon o izbjeglim i raseljenim licima te zakonodavno razraditi i pojednostaviti pitanje i onih koji se žele vratiti, onima koji se ne žele vratiti, a žele naknadu štete i oni koji su izabrali novo mjesto življenja te pronaći način kako njima kompenzirati štetu. Nakon donošenja zakona treba promijeniti sustav implementacije: dati da država obnavlja kuće, osposobljava prometnice, rješava pitanje struje i vode na objektima, a pitanje održivosti zaposlenja, pitanje zdravstvene zaštite, socijalne zaštite i školstva bi trebali rješavati entiteti. I s takvim jednim sustavom, uvjeravam vas kako bi do 2014. imali činjenično stanje na terenu o pitanju žele li se ljudi vratiti ili ne i koliko je ljudi ostalo trajno iseljeno sa svojih prijeratnih domova te se ne žele vratiti. Također, pokušati ćemo pokrenuti projektni pristup lokalnoj zajednici: napraviti projekt obnove i povratka na razini općina gdje bi se jednom prilikom obnavljalo po nekoliko stambenih jedinica u lokalnim zajednicama zato što je ljudima lakše vratiti se tamo gdje se u istom trenutku doseljava nekoliko obitelji. Uvjeti života odlučuju hoće li netko ili ne živjeti negdje, to je najvažniji čimbenik. Unutar obitelji koje imaju po nekoliko članova, morate biti svjesni kako će se vratiti netko ako kuća bude obnovljena, neće svi, ali netko ipak hoće. Međutim i politička sigurnost države i stanje u njoj potiče ljude da razmišljaju i odvažu te donose odluke vratiti se ili ne.

Ne tako davno (28. svibnja), ministar za ljudska prava i izbjeglice i Vi ste uručili ključeve za 11 obnovljenih kuća povratnika Hrvata u Bugojno. Međutim, rade li ti ljudi negdje, imaju li osnovne uvjete za povratak i ostanak u svojim kućama?

Ono što sam ja vidio prilikom susreta s tim ljudima je da nisu mlađe generacije došle po ključ, jer oni nisu ni imali imovine prije rata, njihovi roditelji su imali, a ako su oni tada imali 40 godina, dakle danas nisu u radnoj moći. Nisam nikoga od njih sreo da radi u Bugojnu jer su završili svoj radni vijek. Ali računam da će oni biti lučonoše koji će se vratiti, formirati ponovno ognjište dok djeca rade negdje drugo. Dolazeći za blagdane, patrone župe i druge svetkovine, njihova djeca će nekoliko puta godišnje dolaziti u svoj rodni kraj i ako bude napretka života lako će oni reći jednoga dana: „Danas ostajemo!“ Uručili smo ključeve Hrvatima i u Fojnici, 8. lipnja. Trebamo uručiti u Kaknju, Varešu i Travniku. To je sve financirano iz sredstva koja sam prije spominjao, a koja su određena za Hrvate.

Koliko se ljudi prema Vašem mišljenju neće nikada vratiti u svoje prijeratne domove?

Ako uzmemo podatke kako se do sada vratilo oko 1.2 milijuna ljudi, da se po zadnjim podacima žele vratiti 161.032 osobe (48.858 obitelji), možda se oko 500.000 ljudi neće vratiti.

Bili smo svjedoci kada je premijer RS-a nakon sastanka s hrvatskim predsjednikom Josipovićem pozvao Hrvate da se vrate u Republiku Srpsku. Koliko je realan i ispunjavajući njegov poziv?

Nisu nimalo bolji uvjeti povratka u Federaciju BiH nego što su u Republici Srpskoj. Nije mi jasno zašto se taj podatak prešućuje u medijima i prikazuje se kako je se u RS mnogo teže vratiti nego u Federaciju. Mediji općenito ne gledaju veću sliku koja kaže koliko smo učinili i napravili pozitivni pomak, opterećuju narod više oko stvari koje prikazuju samo ono negativno. Pregled zabilježenih prijava za povratak i obnovu imovine kaže kako se u Federaciju prijavilo 25.163 obitelji, od čega 2.600 hrvatskih, dok je u RS-u prijava 21.703 obitelji, od čega 3.960 hrvatskih. Što se tiče poziva Milorada Dodika ovo nije prvi put da to čujem, a ovaj poziv nosi sa sobom jednu težinu jer je izrečen pred predsjednikom Republike Hrvatske i podržavam ovaj poziv jer ga je premijer RS-a uputio kao premijer ovog entiteta, a ne kao Milorad Dodik, kako su već neki protumačili na pogrešne načine. Međutim, nedostatak sredstava za realizaciju procesa povratka je veliki problem. Ovakvi uvjeti dopuštaju da jedni viču kako je čaša do pola prazna, a drugi kako je do pola puna. Sada se mora više raditi na realiziranju ovog poziva, jer se ne može reći kako RS ne izdvaja sredstva za povratak, međutim bitna je raspodjela tih sredstava, jer mehanizam implementacije nije odgovarajući. Da bi se mjerilo htijenje, želja i pravo, treba pronaći mehanizme ravnomjerne raspodjele sredstava. Poziv Milorada Dodika i bilo kojeg drugog političara BiH na povratak - podržavam.

Postoji li strategija za povratak izbjeglih i raseljenih osoba i danas ili možemo kazati da je ovaj proces završio?

Ovaj proces nije završio. Definiranjem pitanja o izbjeglim i raseljenim osobama, u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, definirali smo i strateške ciljeve. Tako imamo četiri strateška cilja:

- dovršenje procesa povratka izbjeglica iz BiH i raseljenih osoba u BiH;
- realiziranje povratka imovine i stanarskih prava;
- dovršenje procesa rekonstrukcije stambenih jedinica za potrebe povratka;
- osiguranje uvjeta održivog povratka i procesa reintegracije BiH.

Moram kazati kako smo do sada postigli izuzetne rezultate. Gotovo sva zauzeta imovina vraćena je njezinim prijeratnim vlasnicima, a tisuće uništenih kuća je obnovljeno. Primjerice, prilikom povrata stanarskih prava ljudi nisu osjetili lagodu živjeti tu gdje su im stanovi te su te stanove, prema zakonu BiH, prodali i odselili negdje drugo. Međutim, država BiH ipak je učinila zadovoljnim te ljude vrativši im što im i pripada.
Parlament je u ove četiri godine mandata pozitivno odlučivao u korist rješavanja ovog pitanja te time dokazao kako shvaća važnost rješavanja ovih gorućih problema. U budućim dokumentima morat će se razraditi do kraja bez rezervi tri prava koja povratnici imaju po Aneksu 7., a to su pravo na povratak, naknadu štete i pravo na izbor mjesta življenja. Bez kvalitetne razrade sva ta tri prava nećemo moći donijeti novi zakon o izbjeglicama i raseljenim licima koji nam je prijeko potreban, nećemo moći utvrditi ni nove strategije ni strateške dokumente, kao ni ključnu stvar koja je temelj za buduće realiziranje ciljeva, a to je da se BiH mora zadužiti i to prvi put za realiziranje strateških ciljeva za rješavanje problema ove populacije. Za rješavanje ovog pitanja BiH se nije do sada zaduživala nego je izdvajala sredstva iz svoga proračuna i bili smo potpomognuti donacijama. Kada bismo danas imali sredstva koja ćemo tražiti mogli bismo proces povratka, tj. obnavljanja i vraćanja prijeratne imovine izbjeglicama i raseljenima na području cijele BiH, završiti u roku od tri godine. Vidim u tome dvije pozitivne stvari, a one su: BiH bi bila jedno veliko gradilište i vjera u povratak bi se vratila.

Kako ostvariti svoje pravo povratnika?

Najvažnije je napomenuti kako su prava ljudi ovdje očuvana. Broj prijavljenih obitelji za povratak se mijenja jer se ljudi konstantno mogu prijavljivati, što je dobro. Sve izbjegle i raseljene osobe i danas i sutra, dok god Parlament BiH kaže kako se Aneks 7 Daytonskog sporazuma implementira, imat će pravo u svojoj prijeratnoj općini doći i prijaviti se te izraziti želju za povratkom. Potom će u toj općini dobiti upute na koji način, sukladno zakonu, mogu steći i urediti svoj status kao izbjegle ili raseljene osobe. Primarno je da su tu gdje se žele vratiti, imali adresu i kao nositelj, tj. član obitelji, da su imali imovinu koju žele obnoviti i imaju dokaz da je to bila njihova imovina. Oni koji ispunjavaju navedene uvjete prijave se u svojim općinama kao nosioci prava, a kroz njihovo ostvarenje cijela obitelj ostvaruje svoja povratnička prava. Pozivam i molim sve one koji ovo nisu učinili do sada da to učine, jer mogućnost za obnovu i naknadu štete ako je bude, imaju samo oni koji su se prijavili za povratak. Uz to je važno da sve izbjegle i raseljene osobe s prostora BiH dođu u svoju općinu i izvade CIPS-ovu osobnu iskaznicu bez koje ne mogu ni jedno pravo ostvariti. Ovo je vrlo važno jer tako pomažu i sebi i nama, kako bismo mi pomogli njima.

Katolički tjednik