Razgovor s fra Benediktom Vujicom

Nalazimo se pred blagdanom Svih svetih i Dušnim danom. Možete li malo pojasniti smisao tih blagdana?

Svetkovina Svih svetih je spomenslavlje svih kršćanskih svetaca, poznatih i nepoznatih, jednim blagdanom. Taj smisao i značenje blagdana jasno proistječe iz povijesti njegova nastanka. Blagdan naime ima svoje korjene na Istoku. Već u 4. stoljeću slavi se u Sirijskoj crkvi blagdan Svih svetih najprije 13. svibnja, a kasnije petkom iza Uskrsa, dok se u bizantskom obredu prva nedjelja poslije Duhova i danas slavi kao Nedjelja Svih svetih. U Rimu se od početka 7. stoljeća slavi 13. svibnja blagdan Svete Marije od mučenika. Bila je to izvorno najprije obljetnica značajnog povijesnog događaja kada je bizantski car Foka (Phokas) poklonio papi poganski hram Panteon u Rimu i kada ga je 13. svibnja 609. g. papa Bonifacije IV. posvetio u kršćansku crkvu. Papa je dao Crkvi titul Svete Marije od mučenika (Sancta Maria ad martyres), jer je u nju prenio iz katakomba oko 28 kolâ kostiju mnogih mučenika. Preko dvjesto godina slavio se, dakle, taj blagdan 13. svibnja kao blagdan Bogorodice i kršćanskih mučenika, jer je Crkva do tada službeno slavila kao svece samo mučenike, one svoje svijetle likove koji su za svoju vjeru dali svjedočanstvo mučeničkom smrću. Poticaj za uvođenje blagdana pod današnjim imenom Svih svetih dao je papa Grgur III. (+741) kada je u bazilici sv. Petra podigao kapelicu u čast Svih svetih, ne samo mučenika nego i onih uzornih kršćana koji su dali svjedočanstvo svoje žive vjere svetošću života. Kao blagdan Svih svetih slavi se 1. studenog najprije u Irskoj, a ubrzo je zatim na isti datum prihvaćen i u Engleskoj, a nakon što je 835. godine papa Grgur IV. odredio da se ta svetkovina slavi 1. studenog, taj je datum ubrzo prihvaćen i u svim drugim zemljama Europe. Eto, taj je datum svetkovine Svih svetih ostao do danas.
Uz blagdan Svih svetih već od 11. stoljeća veže se odmah na slijedeći dan, 2. studenog, i Spomendan svih vjernih mrtvih. Tradicija sjećanja na mrtve potječe iz 2. stoljeća, a uključivali su molitve, a potom i mise za pokojne. Spomendani za pokojne vezali su se obično za treći dan nakon sahrane i uz godišnjice smrti, a ponegdje i uz tjedni i mjesečni spomen. No koncem prvog tisućljeća gajenje uspomena na pokojne je znatno oživjelo te je u monaškoj praksi benediktinaca opatije Cluny dobilo autoritativnu potvrdu. Godišnji Spomen svih vjernih mrtvih, Dušni dan, uveo je 998. godine opat sv. Odilo odredbom da redovnici u svim podružnim samostanima slave 2. studenog spomendan svih vjernih mrtvih. Taj se liturgijski običaj brzo širio po zapadnim zemljama, iako je u Italiji i u Rimu prihvaćen tek u 13/14. stoljeću. Intenzivno gajenje uspomena na mrtve i česte molitve za pokojne ostavilo je dubok trag u svijesti kršćana do danas, jer Crkva nije ograničila molitve za pokojne samo na taj godišnji Spomendan mrtvih, nego je uvela i mjesečne i tjedne, a zatim i svakodnevne molitve za pokojne. I ne samo to. U 15. st. nastao je običaj da svećenici na taj dan slave tri svete Mise za pokojne; običaj su uveli najprije dominikanci u Valenciji. Papa Benedikt XIV. je 1748. potvrdio taj običaj i dao tu povlasticu svim svećenicima Španjolske, Portugala i Latinske Amerike, a taj isti običaj 1915. g. konačno ozakonio papa Benedikt XV. i odredio da na Dušni dan svi svećenici mogu slaviti tri mise: jednu za sve vjerne mrtve, drugu na papinu, a treću na svoju nakanu. Ta uredba vrijedi i danas, iako se svećenici njome ne moraju služiti.

Kada govorimo o obredu ukopa i misama za pokojnike, možete li nam reći je li to liturgija slavljenja ili žalovanja?

U središtu kršćanskog obreda ukopa i spomendana mrtvih je euharistijsko slavlje. U njemu su se kršćani već od početka, zajednički povezani s Kristom, osjećali bliski i povezani s pokojnima. Kršćani ne tuguju kao ostali koji nemaju nade, piše sv. Pavao Solunjanima (1. Sol 4, 13), jer ih ispunja vjera i nada u uskrsnuće. To su pokazivali i svojom bijelom odjećom nasuprot crnoj žalobnoj odjeći pogana. Umjesto žalobnog naricanja, kršćani pjevaju psalme i duhovne pjesme.. O tome daje lijepo svjedočanstvo sv. Ivan Zlatousti (+ 407): „Prije su za mrtve bili krikovi i izrazi bola, sada su to psalmi i duhovne pjesme. ... Tada je smrt bila kraj, sada nije više; pjevaju se pjesme, molitve, psalmi, a sve u znak da je to radostan događaj“ (PG 50, 634). Nažalost, kad se radi o ukopu veoma bliske i drage osobe, često emocije nadjačaju život vjere, pa čovjek ne može suzdržati ni suze žalosnice. Tako se dogodilo u srednjem vijeku da je pogrebno bogoslužje preuzelo crte tugovanja u tolikoj mjeri da je kršćanska nada u uskrsnuće bila teško zamračena i uvelike određivalo ponašanje vjernika, a utjecalo je i na sadržaj liturgijskih obrazaca. Zato je i 2. vatikanski sabor donio propis da obnovljeni obredi sprovoda jasnije izraze pashalni značaj kršćanske smrti i da bolje odgovaraju prilikama i običajima pojedinih krajeva (SC 81). Koncilska odrednica je provedena. Pri samom ukopu zajednica vjernika iskazuje svome pokojnome članu počast bratske ljubavi, kao i počast tijelu koje je u krštenju postalo hram Duha Svetoga. Pri tom se vjernici naglašeno sjećaju Isusove smrti i uskrsnuća te u vjeri i nadi iščekuju Kristov ponovni dolazak i uskrsnuće mrtvih. Tako sprovodno slavlje, unatoč prirodnoj žalosti zbog gubitka bliske osobe, postaje liturgijom slavljenja po navještaju radosne poruke o uskrsnuću.

Nerijetko možemo biti svjedoci kako se u pojedinim krajevima dosta razlikuje ukop pokojnika. Kakvo je Vaše iskustvo i možete li nam reći koliko je u tim običajima uz kršćanski dio prilijepljeno i poganskih običaja?

Ukop ili pogreb je odlaganje ljudskih posmrtnih ostataka u grob. U obnovljenoj liturgiji prema odrednicama 2. vatikanskog sabora tri su službe povezane s katoličkim ukopom: bdjenje u pokojnikovoj kući, odnosno gdje se nalazi pokojnikovo tijelo u otvorenom ili zatvorenom lijesu, zatim pogrebna misa kao glavna služba kršćanskog sprovoda, te ukopna povorka prema grobu sa završnim molitvama i polaganjem pokojnika u grob. Dakle, u središtu katoličkog pogreba jest bogoslužje kojim se izražava kršćanski stav prema smrti i uskrsnuću. Uobičajeno je da se lijes škropi blagoslovljenom vodom koja podsjeća na dioništvo pokojnika u Kristovoj smrti i uskrsnuću po sakramentu krštenja, a s istim značenjem škropi se i grob pokojnika u završnim obredima ukopa, a preporučuje se, ako je zgodno, da se pokojniku iskaže počast i kađenjem. To su bitni elementi ukopa, propisani za katolički ukop u novom rimskom obredniku Red sprovoda, i tu nema mjesta ni za kakve druge običaje, osim predviđenih prilagodbi za koje su za neke od njih nadležne biskupske konferencije, a za neke sam predvoditelj ukopnih obreda. No u svezi s ukopom pokojnika povezuje se običaj pogrebnih gozbi, koje se kod nekih naroda obvezatne, a kod drugih dopuštene. Taj se simbolični običaj susreće skoro u svim religijama, a njime se izražava vjera u zagrobni život i zajedništvo s preminulim. Kod nekih katoličkih naroda uobičajena je posmrtna daća, a kod pravoslavaca simbolično ostavljanje hrane na grobu. U kršćanskim pogrebnim obredima preuzeti su, dakle, neki pogrebni običaji određene kulture i civilizacije, pretežno mediteranskog kruga, koji su bili u skladu s kršćanskom vjerom.

Poznate su i tzv. „velike mise“ za duše pokojnih, zvane „Gregorijane“. Možete li nam reći nešto više o njima?

Pod nazivom gregorijanske ili „velike“ mise shvaća se niz od 30 misa koje se uzastopno slave 30 dana za nekog pokojnika, premda ne isključivo. Nazvane su gregorijanskim po papi Grguru Velikom (+ 604.) čiji su spisi u srednjem vijeku imali značajan autoritet. U svom djelu Dijalozi papa piše: „Ako nakon smrti grijesi nisu neodrješivi, dušama i nakon smrti veoma pomaže sveti prinos spasonosne Žrtve“ (IV,35). Te je riječi papa potkrijepio primjerom monaha Justa, koji je ubrzo postao glasovit. Just je, prema tom opisu, teško sagriješio protiv zavjeta siromaštva te su mu zbog toga bila uskraćena uobičajena bogoslužja za pokojne. Grgur veli da je za njega slavio 30 misa uzastopce kroz 30 dana i da mu se nakon toga ukazao Just javljajući mu da je oslobođen iz čistilišta. Nije jasno iz opisa da li je taj običaj uveo sam papa Grgur Veliki, ili je običaj postojao i prije. Ali je sigurno da je njegovo pripovijedanje pridonijelo širenju ove pobožnosti i da je taj običaj prešao u zajedničku praksu u zapadnoj Crkvi i zadržao se sve do danas. Ipak govor o gregorijanskim misama mora imati kao pozadinu srednjovjekovni duh i okolnosti u kojima je nastala živa pobožnost za pokojne i koje su dovele do uvođenja godišnjeg Spomendana svih vjernih mrtvih, o čemu sam govorio u odgovoru na vaše prije postavljeno pitanje. Bez obzira na raznolikost tumačenja ovoga običaja i premda Crkva u teoriji i praksi zastupa stanovište da misa ima povlašteno mjesto u bogoslužju za pokojne, ipak danas u liturgijskim knjigama ne postoji službeno naziv gregorijanskih misa i u mnogim mjestima postepeno izlazi iz liturgijske prakse. Zadnji službeni dokument Rima o tom pitanju jest Deklaracija Kongregacije obreda od 24. 02. 1967. kojm se predviđaju opravdani razlozi za prekid niza tih misa, kao što su npr. bolest, slavljenje sprovodne mise ili mise vjenčanja, ali uz obvezu da svećenik što prije dopuni niz od 30 misa (usp. AAS 59, 1967, 229-230).

Što biste rekli o važnosti molitve živih za pokojne?

Važnost molitve za pokojne ista je kao i važnost molitve uopće. Kratko rečeno, molitve i misa kao najizvrsnija molitva, upućuju se Bogu i za pokojnike još od početka kršćanstva da postanu dionici Kristova uskrsnuća i da ih Bog suobliči njegovu slavnome tijelu (usp. Treća euhar. molitva). Sjetimo se riječi sv. Monike koje je uputila sinovima prije svoje smrti: „Pokopajte ovo tijelo kamo god hoćete ... samo vas molim da me se sjetite pred oltarom Gospodnjim gdje god budete“. Već nas i sam Katekizam katoličke Crkve upućuje da se u misi molimo i za sve one koji su usnuli prije nas, uvjereni da je to od velike koristi dušama za koje molimo, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i nama (br. 1371).

Vi svoje duhovno zvanje ostvarujete u Franjevačkom redu, koje su, prema Vašem mišljenju, osnovne odlike svećenika franjevca?

Obično se govorilo da su franjevci narodni ljudi, da su ljudi iz naroda, a pod tim se zapravo misli da su franjevci svjesni da su svi ljudi braća, da su svjesni bratstva kao evanđeoske vrijednosti. Ako su svi ljudi braća, kako je istaknuto u Isusovu evanđelju, onda naš pristup drugom čovjeku mora biti bratski, a svaka istinska ljubav – tako i ljubav prema čovjeku kao bratu – je ponizna. Kad kažemo ljubav prema bližnjem, onda tvrdimo da je istinska ljubav samoponiznost. Zato je krepost poniznosti jedna od temeljnih franjevačkih kreposti, zatim krepost jednostavnosti i krepost siromaštva. Franjevci, dakle, žele živjeti u skladu s Isusovim evanđeljem, jer je sv. Franjo upravo to htio, a to uključuje poniznost, jednostavnost i siromaštvo. Svaki pristup čovjeku „s visine“ nije kršćanski, jer nije evanđeoski. Ako nije evanđeoski, nije ni franjevački. Svaka nadmenost i napuhanost ruši bratstvo među ljudima i neposrednost njihovih uzajamnih odnosa..

Kako franjevci danas, skoro 800 godina nakon dolaska, komuniciraju i žive s narodom kojem su bili oslonac i prvi temelj vjere kroz tolika stoljeća?

Franjevci, kako je poznato, ove 2009. godine slave 800. obljetnicu svoga Reda (1209 – 2009). Godine 1209. papa Inocent III. je dopustio sv. Franji da propovijeda i svjedoči Evanđelje onako kako mu je Duh Sveti nadahnuo. On je nazivao Duha Svetoga generalnim ministrom Reda (2 Cel 193). Time je rečeno da je Duh Sveti, Duh Slobode i da biti otvoren djelovanju Božjega Duha znači biti otvoren Duhu slobode. Franjevci, ako istinski žele živjet karizmu svog utemeljitelja, onda se moraju vratiti svojim izvorima. Vraćanje izvorima, tj. izvornim franjevačkim vrijednostima, pretpostavka je obnove Franjevačkog reda i naše provincije Bosne Srebrene. Vraćanje izvorima omogućuje obnovu, omogućuje nam obnovu svijesti da shvatimo da je naša snaga u služenju ljudima, a ne u vladanju nad ljudima. To je prava komunikacija i život s narodom franjevaca danas i u svakom vremenu.

Razgovarali: Ksenija Ninić i Bojana Đukić
Katolički tjednik