Razgovor s dr. Zvonkom Pažinom, pročelnikom Katedre za liturgiku na KBF-u u Đakovu

Cijenjeni Profesore, što za kršćane znači korizma? I možete li nam objasniti ime ovoga vremena?

Korizma je vrijeme priprave na najveći kršćanski blagdan – Uskrs, koji je zapravo proslava Kristove smrći i uskrsnuća. Po uzoru na Kristov četrdesetodnevni post u pustinji kršćani shvaćaju korizmu kao vrijeme posta molitve i milostinje (kršćanske solidarnosti), o čemu lijepo govori evanđelje koje se čita na Čistu srijedu. Stari crkveni oci naglašavaju povezanost ovih djela: post i molitva uvijek idu zajedno, a milostinja iz njih proizlazi. Sama riječ "korizma" (lat. quadragesima) trebala bi značiti broj od 40 dana. Tako je u počecima i bilo, jer je korizma počinjala Prve nedjelje korizme do Velikog četvrtka uključivo. Uskoro je korizma započinjala u srijedu koja prethodi toj nedjelji. Tada su javni pokornici primali pepeo na početku svoje bliže priprave na pomirenje, pa su im se pridruživali i ostali vjernici, tako da danas korizma traje, zapravo, 44 dana. Od obreda pepeljenja i ime toj srijedi – Pepelnica. Neki su zbog toga tumačili da ipak dolazimo do 40 dana kada se ovim danima dodaju još i Veliki petak i subota, pa onda odbiju korizmene nedjelje. Dakle, prvi dan korizme je Čista srijeda, a posljednji Veliki četvrtak. Od Velikog četvrta navečer do uključivo vazmenog (uskrsnog) bdjenja je Sveto trodnevlje. To nije korizma, ali je, zapravo, i više nego korizma. Tako me je jednom pri kraju korizme jedan vjernik upitao je li istina da korizma završava na Veliki četvrtak? Znao sam već što ga "pati": zavjetovao se da neće piti kroz korizmu, pa je htio "otvoriti sezonu" još prije Uskrsa, na Veliki četvrtak. Moj odgovor je bio: Točno, na Veliki četvrtak završava korizma, ali onda tek nastaje vrijeme pokore, posta i sabranosti. Što se tiče korizmenih nedjelja, oduvijek je bilo tako (pa i u ona stroga vremena) da "nedjelja ne da postu na se", tj. da se nedjeljom ne posti, odnosno ne smije postiti. Svaka nedjelja, pa i korizmena, spomen je Kristova uskrsnuća, to je dan radosti i tada se ne može postiti.

Koje teme dominiraju liturgijskim čitanjima kroz korizmene nedjelje?

Nedjeljna su čitanja u korizmi raspoređena u trogodišnjem krugu: A, B i C. U godini A tematika je uglavnom vezana uz krštenje, a u ovoj godini, C, općenita je tema "savez". Govori se o savezu s izabranim općenito narodom, zatim o savezu s Abrahamom, o savezu na Sinaju, pa onda o naviještanju novog saveza sa svim narodima. Započinje se sa savezom koji je Bog sklopio s izabranim narodom, onda posebno s Abrahamom, nastavlja se sa Sinajskim savezom. Međutim, evanđeoski odlomci i poslanice pružaju još druge teme. Korizma je neiscrpna.

Početak razvoja korizmenog vremena je u vazmenom postu – priprema za blagdan u starini povezana je s postom. Kako se postom možemo pripremiti za blagdan?

Temelj našeg duhovnog života jest da prihvaćamo i vršimo Božju volju. To je najteže, i cijeli nam život nije dovoljan da to ostvarimo. Prihvatiti sama sebe, okolinu i okolnosti u kojima živimo, brige i tegobe. Najbliži smo Bogu kada poput Gospe kažemo: "Evo službenice Gospodnje" ili poput Isusa: "Neka ne bude moja, nego Tvoja volja". To je temelj. Što se tiče posta, on znači prvenstveno odricanje. Kao prvo, odričemo se grijeha. Zatim se odričemo nečega što je po sebi dopušteno. Ti odricanjem krotimo svoju slabu ljudsku narav i, kako veli molitva Crkve, otvaramo svoje srce prema potrebitima. Zato uz post uvijek ide milostinja. Nečega se odreknemo, a rezultat toga jest da onda materijalna dobra dajemo siromasima, odnosno da svoju pažnju i ljubav usmjerimo prema našim bližnjima. A svemu tome daje smisao molitva. Da nje nema naš bi post bilo samo vježbanje tijela, naša milostinja čista ljudska solidarnost. Ovako, prožeti molitvom, naš post i naša milostinja postaju dragocjeni korizmeni plod.

Post je ranije vodio obnovi kršćanskoga života, a kasnije se izgubilo to značenje. Zašto?

Nije lako ovdje biti pametan. U zadnje je vrijeme prisutno razmišljanje (a u tome smislu idu i crkvene odredbe zadnjih pedesetak godina), da je bitno srce, a ne toliko izvanjski čin. Pa onda, zbog modernog načina života veli se da čovjek koji posti ne mora nužno postiti od hrane. Može postiti od nekih užitaka, može činiti dobra djela. To je posve ispravno. Međutim – i upravo tu nije lako biti pametan! – u praksi, kada se postave tako općenita (makar u sebi dobra) načela, u praksi se post sve više gubi. I inače danas živimo u vremenu kad sve želimo imati ovdje i sada. Tko se od nas uči odricanju? Učimo li svoju djecu da budu strpljiva, da znaju čekati, da dijele s drugima, da gledaju i na potrebe drugih, a ne samo na sebe. Ipak, ohrabruje činjenica da i danas ima ljudi koji se doista trude u vremenu korizme činiti pokoru odričući se nekih svojih zadovoljstava. Post je važna sastavnica svake zdrave religioznosti, i trebalo bi ga više naglašavati.

Korizma je i vrijeme pokore. Što to znači? I koji oblici pokore su danas prihvatljivi?

Uglavnom ono što je već bilo spomenuto: prvenstveno se trebamo odreći svojih grijeha, "postiti od grijeha". Zatim čovjek treba sagledati neke svoje karakterne mane i u tome smislu krotiti svoju lošu narav (npr. srditost, lijenost, oholost, bludnost…) A onda čovjek može i treba pronaći post koji je najbolji lijek protiv tih mana (protiv lijenosti ide npr. marljivo učenje i odricanje od zatupljujućih računalnih igara, protiv srditosti neke vježbe iz poniznosti…). Svemu tome treba dodati molitvu i puno kršćanske ljubavi. Vrijeme korizme jest izvrsno vrijeme osobne i obiteljske obnove.

Pepelnica, kojom započinje korizma, ime duguje pepelu koji se koristi u obredu pepeljanja. No, taj se obred javlja tek krajem prvoga tisućljeća i odnosi se na javne pokornike. Profesore Pažin, koji je smisao obreda pepeljanja?

Pepeo je još od Staroga zavjeta bio znakom pokore (sjetimo se Davida pokornika i Ninivljana nakon Jonine propovijedi). Pepeo je po sebi znak propadljivosti i nestalnosti ovoga života. Tako su, kao je već bilo rečeno, pokornici (tj. javni grešnici) primali pepeo na početku korizme. Međutim, i ostali su kršćani itekako shvaćali da su slabi i grešni i da i oni trebaju činiti pokoru, da bi svoje srce i svoje misli držali u stezi. Već u Knjizi Postanka Bog čovjeku veli da je prah. U datom obredu se na pogrebu uvijek govorilo „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti", pri čemu je svećenik bacao zemlju na lijes već položen u grob. Te su se riječi uvijek govorile i na Pepelnicu u obredu pepeljanja. U novom obredu se smatra da taj izričaj zvuči pretvrdo i negativno, pa je ostavljena mogućnost da se veli "Obratite se i vjerujte evanđelju". To je svakako bogatije i prikladnije, jer otvara čovjeka prema obraćenju i životu. Međutim, tko zna, možda bi bilo dobro na Čistu srijedu sačuvati ovu staru formulaciju, da nas, na pomalo šokantan način podsjeti, da je sve, baš sve na ovoj zemlji prolazno i da jedino što ćemo, na neki način, ponijeti sa sobom iza ovoga života jesu dobra djela učinjena iz ljubavi.

Profesore Pažin, što nam želi poručiti obred pepeljanja koji se u liturgiji smješta nakon Evanđelja i homilije? Može li se život promijeniti nakon naviještene Riječi?

Zapravo je uvijek tako. Liturgija uvijek sadržava riječ i čin, nakon čega bi se to trebalo prenijeti u naš život. Prvo nam Božja Riječ ukaže na pravi smisao našega života, uputi nas na ispravan put. Zatim se to otajstvenim znakom učini. U ovom slučaju je to pepeljanje. Kad ne bi bilo riječi koja čin tumači, sam čin bi se mogao shvatiti magijski. Ovako, Božja Riječ i otajstveni znak u nama djeluju tako da se mijenja naš život. Tako je to u svakome slavlju, tako bi to trebalo biti i u ovom obredu.

Zanimljivo je da Prvo korizmeno predslovlje, koje donosi sažetak predvazmenog vremena, spominje radost. Suprotno tome, stječe se dojam da je korizma vrijeme tuge, tame. Odakle ova suprotnost?

Najbolje objašnjenje ovoga može biti ona prispodoba o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu. Mladić je potrošio silno bogatstvo. Osramotio je časno ime svoga oca. Sebe je unakazio pijančevanjem , neradom i bludništvo. Strahota. Tragedija. Međutim, kad se taj izgubljeni sin obratio, kad je došao svome ocu, kad je priznao, kad se u njegovoj duši počela javljati promjena, sve strahote nisu ništa prema radosti: izgubljeni se našao, mrtvi je oživio! Tako i u korizmi: sabranost, ozbiljnost, pokora, dobra djela, sve je to put i sredstvo da Božja milost može u nama bolje djelovati, da se evanđelje može bolje širiti, a to je radost, to je radosna vijest, jer evanđelje upravo to i jest.

Korizmeno vrijeme posebno je obilježeno pobožnošću Križnoga puta. Naši su vjernici toj pobožnosti osobito privrženi. Zašto?

Povijesno govoreći pobožnost Križnoga puta nastala je u vremenima kad puk nije mogao djelatno sudjelovati u liturgiji crkve, pa je za svoju dušu imao pobožnosti u kojima su, za razliku od službene liturgije, mogli i sami djelatno sudjelovati te koje su, uz to, bile na narodnom jeziku. Iako je danas bogoslužje Crkve blisko puku, ipak su neke pobožnosti ostale bliske vjerničkom srcu i dobro je da ih zadržimo. One, možda, više govore upravo ljudskom srcu. Činjenica da je Križni put omiljen dokaz je i znak da je ta pobožnost i zdrava i dobra i korisna.

Kako komentirate nastanak sve većeg broja tekstova Križnog puta? Pišu ga razne skupine, pojedinci.

I ovdje se "hoće mudre pameti". Službeni liturgijski tekstovi su dobro promišljeni i odobreni od mjerodavne crkvene vlasti. U tekstovima za križni put vlada posvemašnja sloboda. Staro je crkveno pravilo: "Lex oradni – lex credendi", tj. ono kako Crkva moli, tako i vjeruje. U nekim tekstovima se ovo pravilo možda i ne ostvaruje. Naime, molitva uvijek treba biti u skladu s naukom Crkve. To bi pisci tih tekstova trebali znati. I još nešto: da bi se napisao dobar molitveni tekst potrebne su u isto vrijeme tri stvari: da čovjek zna lijepo na svom jeziku pisati, drugo da dobro poznaje nauk Crkve i treće, da sam bude duboko duhovan čovjek… Nekada će biti izraz i vjere i poniznosti i ljubavi preuzeti već provjereni tekst Križnog puta, nego pod svaku cijenu biti originalan…

Možete li se ukratko osvrnuti i na posljednjih godina vrlo popularan i Planinarski križni put mladih na kojem oni pješače više desetaka kilometara?

Planinarski put mladih je dobra ilustracija dobro osmišljene korizme. Naime, u vremenu nakon Drugog vatikanskog sabora praksa Crkve je bila da se ljudima na pleća ne tovare "teška, nesnosna bremena". Da podsjetim: prije pedesetih godina prošloga stoljeća strogi post je bio svakog petka, svakog korizmenog dana osim nedjelje, u četiri kvatrena tjedna srijedom, petkom i subotom, zatim uoči svih većih blagdana (oko desetak puta godišnje), tako da se nakupilo skoro stotinu dna posta. Pa onda, na ispovijedi su vjernici dobivali stroge i velike pokore… To je, svakako, bilo pretjerano i ne baš u duhu evanđelja. Pitanje je, međutim, jesmo li mi pretjerali na drugu stranu. Od sebe i od svojih mladih ne tražimo ništa, tako da je neodgovornost i trka za lagodnim životom postala obilježje ovoga vremena. Pa ipak, duboko u sebi, svi mi težimo za pravim i istinskim vrijednostima. Križni put mladih to pokazuje. Mlad čovjek itekako se može oduševiti za ono što je ispravno, pa makar ga to koštalo napora i odricanja. To je svakako jedan od dobrih putova i načina duhovne obnove za kojom svi težimo.

Razgovarala: Tanja Popec
Katolički tjednik