Razgovor s dr. Filomenom Lopesom

Poštovani gospodine Lopes, možete li nam na početku reći iz kojega dijela Afrike dolazite?

Afrikanac sam, porijeklom iz države Guinea Bissau, bivše portugalske kolonije. Zasigurno znate, mi smo ratom izborili našu neovisnost od Portugala. A Portugal su podržavale zemlje članice NATO-a, dok su nama jedino mogle pomoći i poduprijeti nas zemlje bivšega Sovjetskog Saveza, Istočnog bloka i bivše Jugoslavije. U tom kontekstu Hrvatska mi nije nepoznata zemlja. Drago mi je da se ponovno možemo naći u trenutku kada Afrika slavi 50., a moja zemlja 36. obljetnicu neovisnosti kako bismo se prisjetili trenutka kada smo za svijet bili nitko i ništa, a vi ste nam bili blizu.

Budući da će se naši čitatelji na stranicama Katoličkog tjednika susresti s Vama neposredno nakon Svjetskog nogometnog prvenstva kojem je domaćin bila Južnoafrička Republika, možete li nam reći što ovaj sportski događaj znači za Afriku? Je li to bila njezina prilika predstaviti se svijetu?

Da, ali najprije da se Afrika predstavi sebi samoj. Dolazim iz države Gvineje Bisau. Jedan od naših očeva neovisnosti, Amílcar Cabral, kojega sigurno i dio hrvatskih intelektualaca poznaje, karizmatski lik zajedno s još živućim Nelsonom Mandelom, na pitanje zašto ste htjeli neovisnost, odgovorio je: “Iz dva razloga. Prvo: kako bismo naučili biti svoji, biti Afrikanci. A drugo: kako bismo naučili našu djecu da budu građani svijeta.“ To možemo preslikati i na razinu Afrike, jer ona kao takva nije postojala. Nastala je iskrcavanjem Europljana 1500. u našim lukama. Ovaj su teritorij ranije dijelila kraljevstva i druge podjele, a od dolaska Europljana postao je Afrika. Afrika, ona koju pod tim imenom poznajemo u geopolitičkom smislu, nastala je dakle, na brodovima robova preko Atlantika. Počela se promišljati s djecom robova, što je šezdesetih godina prošloga stoljeća dovelo do suočavanja s panafrikanizmom. To je Afrika koja se definira od trenutka osvajanja do danas. Zapad koji ne predstavlja cijeli svijet, taj Zapad za nas je postao svijet u kojem smo rođeni na nasilan način, u kojem smo rasli sa spoznajom da je od toga trenutka završeno razdoblje pojedinačnih sudbina. Znači, nismo imali zajedničku prošlost, ali zasigurno ćemo imati zajedničku budućnost. Znamo da je, povijesno gledano, Afrika kolijevka čovječanstva. Kolijevka je majka, majka svih na svijetu. Jednostavno, iz spomenutih razloga, mi smo uvijek bili objekt tuđih rasprava. Južna Afrika ima mogućnost ponovno postati kolijevka čovječanstva koja preuzima odgovornost, onu koja nam ne pripada samo u odnosu prema svijetu, već i prema sebi samoj. To je uloga majke prema svijetu i prema sebi. Ovih dana vidjeti prizor da je preko Južne Afrike na jednom mjestu prisutan cijeli svijet, povjeren odgovornosti Južnoafrikanaca, barem do 11. srpnja, to je uistinu razlog velike radosti i pobjeda svih onih koji su uvijek vjerovali u sveopće bratstvo. Ili potvrda onome što je govorio Ivan Pavao II., da se treba pripraviti za obitelj naroda.

Afričke zemlje već više desetljeća žive neovisnost. Primjerice, prije 50 godina Republika Kongo, kao i još drugih 17 zemalja postale su neovisne. Kako Afrikanci gledaju na neovisnost?

Neovisnost je bila način da naučimo biti samosvjesni, da postanemo važna nota u jedinstvenoj simfoniji obitelji naroda. Ono što sada nastojimo učiniti je prijeći fazu borbe za neovisnost i graditi prostor stvarne slobode koji se pokazuje problematičnim. To je velikim dijelom i naša krivica, ali i zbog povijesno i geopoličkih međunarodnih utjecaja koji nam nisu skloni. Međutim, siguran sam da će kontinent koji je znao pobijediti ropstvo, kolonizaciju, apartheid, moći nadvladati i ovaj trenutak. Važno je znati da slaviti danas 50. obljetnicu neovisnosti ne znači vraćati se natrag da bi osjetili miris jučerašnjih žrtava, već da sutrašnjica ljudskih bića bude bolja od sadašnjosti koju živimo. Ako gledamo u sutrašnjicu, čvrsto vjerujem u Afriku, jer ono što je važno za nas je nada, nada koja ti kaže da se u utrobi svake smrti mora uvijek rađati želja za životom. Naučili smo živjeti s vrlo malo, ali važno je živjeti s osmjehom i vedro, znajući da će sutra i našim bližnjima biti bolje nego što je to danas.

Gospodine Lopes, u Rimu okupljate skupinu afričkih novinara oko ideje kako Afriku pokazati drugačijom od onoga što se vidi u medijima. Želite je pokazati ne kao mjesto problema, već kao izvor bogatstva za cijelo čovječanstvo. Koji su problemi, ali i bogatstvo Afrike?

Vjerujem da su najveće bogatstvo jednog kontinenta ljudska bića koja na njemu žive. Kada je teoretizirana povijesnost kontinenta, sva nevolja počela je s teoretiziranjem inferiornosti crnaca, sa svima nam znanim posljedicama koje je to donijelo. Čak su i flora i fauna bile dio povijesti, jedino osobe nisu bile povijesne. Mislim da je veliki uspijeh cijelog čovječanstva to što se sada slavi u Južnoj Africi. Dovoljno je, naime, pomisliti na apatheid koji je završio 1994. Nakon toga su održani izbori, a vrhunac svega je da danas zemlja, koja je bila zagovornica apartheida, sada ima predsjednika porijeklom Afrikanca. Bog uistinu vodi sudbinu ljudskih bića! Uvijek moramo imati na umu da je najveće bogatstvo koje Bog darovao čovječanstvu ljudsko biće. Trebamo u tome otkriti svoje ime. Kod nas se tijekom odrastanja djeteta i njegovog ulaženja u društvo traži da se samo predstavi odraslima kada ga pitaju njegovo ime, iako znaju kako se zove. Međutim, žele da dijete odgovori: „Ja sam onaj kojega ste na dan kada sam došao od Boga k vama, prihvatili svojim rukama golog i bespomoćnog. Onaj sam koji će se jednog dana morati vratiti Bogu i ponovno ću biti u vašim rukama bespomoćan i gol.“ Odrasli na to odgovore: „Da, sjeti se drugih ljudskih bića. Život je prije i poslije, najosjetljivije razdoblje je razdoblje between (između prije i poslije) kada misliš da možeš upravljati životom, da si ti gospodar života. Ne, život su drugi. I zapamti da je ljudsko biće jedini lijek za druga ljudska bića.“ Ako danas pronađemo ovu stvarnost koja se kod nas zove ubuntu, i uspijemo da ta stvarnost pjeva na simfonijski način kao što izgledaju slike sporta u Južnoj Africi, čitavo čovječanstvo će se obogatiti. Još jednom se vraćam tome da je najveće bogatstvo ljudsko biće, posebno u kontekstu kada sve više postajemo osobne iskaznice - po mogućnosti i kreditne kartice. Vrednotu međusobnih odnosa koju Afrika ima ne smijemo nikada izgubiti, bez obzira što je danas ona u dubokoj krizi. Moramo na njoj ustrajati da bismo izgradili, kako je rekao Ivan Pavao II., obitelj naroda zasnovanu na najvećoj vrijednosti koju imamo, a to je ljudski život.

Gledajući Vaše aktivnosti od dolaska u Rim osamdesetih godina do danas, možemo zaključiti da ste i sami sebe kao Afrikanca otkrili upravo u Italiji?

Zasigurno da. Dijete sam vremena nakon stjecanja neovisnosti i odgojen sam po Cabrilovoj kulturi po kojoj smo trebali naučiti biti Afrikancima i građanima svijeta. Od malih nogu sam odrastao u interkulturalnom ozračju, vidio sam ljude svih vrsta i rasa. Neovisnost kod nas nije značila reći bivšim kolonizatorima: „Vratite se svojim kućama“. Ne, borilo se protiv sistema, jer je sam Cabral govorio da Portugalci, koji su ovdje više od 400 godina, nemaju ništa zajedničkog osim porijekla s Portugalcima u Portugalu. Ovo je njihova zemlja, treba samo promijeniti sustav i pokušati ga zajedno obnoviti. Prvi ministar unutrašnjih poslova nakon neovisnosti bio je Buscardini, iz regije Veneto, Talijan. I moje ime Filomeno je ime prijatelja mog oca iz djetinjstva koji je bio iz Goe u Indiji. Kada sam došao u Italiju, otkrio sam da oni koji su započeli s procesom globalizacije i rekli drugima da je to nepovratni proces, činilo mi se da padaju s neba, da nikada nisu vidjeli crnca. Rim je prvi grad koji je imao milijun stanovnika, grad u kojem su živjeli različiti sveci. Pitao sam se u kojem svijetu ja živim? Pogledi drugih prisilili su me da upoznam ovu stvarnost za koju sam mislio da je normalna, ali s druge strane pružila mi je mogućnost produbiti ono što se odnosi na moj kontinent, jer u našoj zemlji, u Africi nismo ništa učili o Africi. Učili smo isto ono što se učilo i ovdje u Europi. Problem je da ti nakon završetka studija kažu da se sam baviš svojim kontinentom, a za vrijeme studija nisu ti rekli ni jednu riječ o njemu. Moj otac je volio reći: „Ne služi ničemu ljutiti se na tamu, jer tama uvijek ostaje tama. Jedino što možeš učiniti je upaliti svijeću ako je imaš. A prva svijeća koju smo ti mogli dati tvoj je razum. Upotrijebi ga“. Dakle, nastojao sam ga upotrijebiti za učenje i produbljenje svega što se tiče svijeta Afrike i drugih koje nisam imao prilike proučavati za vrijeme školovanja.

Jedan od načina na koji Afriku približavate Europi i svijetu su i Vaše pjesme, tribine na kojima sudjelujete, videospotovi, razni projekti i inicijative u koje ste uključeni?

Mi smo plod Europe. Čudimo se da Europa, nakon što nas je stvorila, kaže da nas ne poznaje. Možda je podcijenila da od trenutka kada nas je stvorila jedini pravi izazov koji nije bio samo za nas, bila je njihova škola i naši ljudi su prihvatili poslati nas u škole novopridošlih. Možda su na ovim stranama mislili da bi trebalo slijediti samo njihovu školu. Bog ima svoju pravdu i htio je reći da je stvorio svemir koji nije jedan svijet (universo), već više svjetova (pluriverso), ima mnogo stvari u prirodi. Urs von Balthasar je podsjećao da je istina simfonijska, a ja kao glazbenik, kako da to ne razumijem? Došlo je vrijeme za Europu da ponizno prihvati da mora učiti i od drugih, i u tom smislu nalazi nas djecu between, nas koji smo proizvod i jednoga i drugoga, i imamo prednost da možemo graditi taj most. Kao najbolje sredstvo kojim se znam služiti koristim glazbu. Također pišem tekstove na temu afričke filozofije, dajem ovom dijelu svijeta sebe, ono što mi Afrikanci govorimo o sebi. Ti se tekstovi koriste kao materijal za studente na fakultetima. Putem glazbe nastojimo doći u susret jedni drugima. Pitanje je s kojim uvjerenjem to činim? Uvjeren sam da su narodi kao rijeke, osobito ako smo kršćani, katolici. Hrvati, Europljani, Afrikanci – svi smo kao rijeke, Nil koji nas najviše identificira kao Afrikance, nije Ganges koji identificira ljude Azije, Ganges nije Jordan koji identificira Palestinu i Bliski istok, Jordan nije Tiber, itd. Zatim, nije ni sigurno da se njihove vode susreću u oceanu. Ali prema meni postoji točka gdje će se susreti. To je ondje gdje voda rijeke isparava, a to je nebo. No, to nije čista voda. To znači da je svaka od njih izgubila nešto svoga. Ali mislim da je radost zajedničkog nalaženja na istom mjestu, ondje gore, poslije mnogih lutanja. Ta radost postaju kapi kiše koje natapaju zemlju novom limfom, na što nas podjeća i Evanđelje kada govori o sjemenu koje, ako ne umre, ne donosi plod. Bez jednog određenog kulturnog razoružavanja, približavanje među ljudima bit će sve teže. Glazba ima sposobnost uključiti te bez da previše razmišljaš i zato je pedagoški upotrebljavam svom nastojanju zbližavanja kultura.

Koliko Europljani poznaju Afriku?

Kada me to pitaju, obično odgovaram: „Pa mi smo vaši sinovi. Stvoreni smo u Berlinu.“ Države koje danas znamo nijedan Afrikanac nikada nije spomenuo. Sve su stvorili Europljani. Prema tome, trebali bi nas poznavati barem na papiru. Potrebno je razlikovati politička osvajanja i sve ostalo od globalnog suživota među ljudima. To omogućuje uvidjeti činjenicu da europski narodi, iako su izvlačili dobra iz Afrike, nikada se nisu zapitali od koga ih odnose, pod kojim uvjetima i što su ostavljali? Mislim da je to nešto što nikada više ne smijemo dopustiti u Africi, pogotovo danas u svijetu informacija, više se ne može reći: „To nismo znali!“
Ako tako gledamo, možemo prihvatiti ispriku da se nekada nije znalo mnogo o tome, ali danas, uz sva sredstva komunikacije, važno je formirati svijest koja želi dobro svoga bližnjega i brata koji je dalje od tebe. Dugo vremena Europa je iskorištavala ono što je dolazilo iz Afrike ne misleći o tome. Prošlo je pet stoljeća od dolaska Europljana u Afriku, danas ljudi koriste isti ocean kako bi se vraćali svojim kućama. Ovdje se otvara problem emigracije. Bit svega je sposobnost otvoriti se drugome, spoznati da je svijet puno više od međusobne uvjetovanosti, od onoga što se čini kada mislimo: ovo je moje, a ovo je tvoje. Mi - vi postoji samo u glavama onih koji ne žele razumjeti kako stoje stvari.

Crkva u Africi, čini se, živi trenutke velike euforije i nade, ali poznaje i poteškoće. Što biste posebno istaknuli?

U ovih 50 godina neovisnosti važno je naglasiti vrlo važnu ulogu koju je imala Crkva. To nije bilo samo u početku u suradnji s kolonijalnim silama, već je Crkva znala prepoznati trenutak kako bi pobijedila ideologiju koja je stajala u pozadini svega. S Drugim vatikanskim saborom Crkva sve više dolazi na scenu. Spomenimo i papu Pavla VI. i njegovo pismo Africa terrarum te kasnije encikliku Populorum progressio koja ove godine slavi 40. obljetnicu izlaženja. Upravo je ona u Africi imala veliki odjek, jer je prvi put jedan Papa rekao da Crkva od tada nadalje mora biti s malenima i siromašnima, s onima koji se bore za svoje dostojanstvo te da Crkva mora otvoreno priznati vrijednost samoodređenja naroda. Ali Papa nije ostao samo na riječima. Primio je ovdje u Rimu, uz protivljenje mnogih, vođe svih pokreta koji su se tada borili za slobodu, a koji su imali potporu samo država Istočne Europe. Papa ih je primio kada su oni bili traženi kao danas Bin Laden. Ali taj susret, koji je trajao svega nekoliko sekundi, bio je susret koji je okrenuo svjetsku povijest. Nakon njega pokreti za oslobođenje bili su pozvani na progovore s Ujedinjenim narodima, ne više kao teroristi, komunisti, već kao vođe naroda koji su željeli biti neovisni. Nakon toga su ih pozvali i Amerikanci. Zbog toga je Portugal i prekinuo diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, jer on je bio najuključeniji u tome, ali od tog trenutka sve portugalsko kolonijalno carstvo počelo je propadati i nedugo zatim države su počele stjecati svoju neovisnost. Papa Ivan Pavao II. nastavio je pronositi svijest o afričkoj autentičnosti. Nije dovoljno biti neovisan, već treba sebe i izgraditi kao Afrikance. Svijet očekuje da doprinesemo ono što mi kao Afrikanci možemo dati, i to ne samo svijetu već i unutar Crkve. Ivan Pavao II. bio je papa koji je susretao puno Afrikanaca, putovao po Africi, ohrabrio zairski obred zajedno sa tadašnjim kardinalom Ratzingerom. To je obred kojega imamo danas. Spomenimo i održavanje Prve sinode za Afriku, koja je naš kontinent definirala kao Afriku – Božju obitelj – sa svim problemima te obitelji. Nakon holokausta u Ruandi, Ivan Pavao II. sazvao je Drugu Sinodu o Africi, koju je Benedikt XVI. potvrdio i koja je održana na temu Mir, pravda i pomirenje. Bilo je to o danas najprisutnijem problemu u čijem je rješavanju Crkva zauzetija od bilo koga drugog u svijetu. Također treba odati priznanje i našim političarima, o kojima inače ne govorim baš najbolje, da su razumjeli da je pitanje mira, pravde i pomirenja više problem srca nego pameti. No, kako država nema načina djelovati na području srca, taj osjetljivi zadatak povjerili su ljudima Crkve, i to najvećim djelom Katoličke crkve, koji su to na dostojanstven način učinili i to nas čini ponosnim. Slavimo pedesetu obljetnicu neovisnosti s puno događaja, taj se proces nastavlja, a u njega je uključena i Crkva u Africi.

I na kraju, ostaje nam još samo komentirati uključenost Katoličke crkve u Africi na upravo održano Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoafričkoj Republici. Projektom „Crkva na lopti“, čini se, učinjen je jedan novi korak?

Ne sjećamo se da je ijedno svjetsko prvenstvo ovako izravno uključilo Crkvu kao Afrika. To je znak prepoznavanja. Kao i duh s kojim Afrikanci sudjeluju na Svjetskom prvenstvu. Za nas je to i način kako bismo rekli hvala cijelom svijetu, jer ako bismo gledali samo zalaganje Afrikanaca, možda bismo još bili u ropstvu. Zato kažemo hvala svim ljudima dobre volje koji su vjerovali da se može živjeti drugačije. Zato smo danas na ovome mjestu. Svijetu predstavljamo da postoji drugačija stvarnosti, da i mi moramo odraditi svoj dio, ali i svijet nam mora pomoći riješiti mnoge socijalne probleme. Crkva se oko toga zauzela počevši sa Sinodom za Afriku kada je Africi poručila: „Vrijeme je, ustani i započni hodati svojim nogama.“
 

Razgovarao: Marijo Udina
Katolički tjednik