Razgovor s don Ljubom Planinićem

Kako sam za sebe voli reći don Ljubo je «svećenik opće prakse», koji nije posebno specijalizirao biblijsku teologiju ali se kroz svoj dugogodišnji pastoralni rad i dvadesetogodišnju župničku službu na župi sv. Ilije u Kruševu zanimao za proroka čijem je nebeskom zagovoru povjerena i njegova župa. Ovaj neumorni župnik istraživao i je noviju hrvatsku povijest – posebno hercegovačkog kraja – te su tako nastale knjige: „Stradanje Hrvata Kruševa“ i „Ponosan i neustrašiv, život i djelo don Ante Romića“. Također, don Ljubo je ponosan i na župni list „Kamenjak“. Ipak, povod za razgovor je bio nedavno tiskani, prvi molitvenik na hrvatskom jeziku u središtu čijeg razmišljanja je sv. Ilija.

Don Ljubo, što nam možete kazati o nastanku i značaju molitvenika „Svjedok s Karmela“?

Prije dvije godine sam kao župnik Kruševa, župe koja je posvećena proroku Iliji, dao tiskati malu knjižicu koju sam nazvao molitvenik s 20 molitava posvećenih proroku Iliji. To je bilo kao ispipavanje terena i kod svećenika i kod naroda može li se ići s tom tematikom u neki širi pogled. Zato je došlo do molitvenika kojemu smo dali naslov „Svjedok s Karmela“. Sam naziv upućuje o čemu se radi: o proroku Iliji koji je na Karmelu imao svoj oltar posvećen Bogu, Jahvi, i njegov glas se s Karmela čuo nadaleko. Njemu smo dakle posvetili molitvenik koji je tiskan u obliku džepnog izdanja, sa 460-ak stranica i podijeljen je u sedam dijelova. Svaki dio je zasebna cjelina ali opet čini jednu viziju molitvenika kakvu smo mi naučili na prostorima BiH: u Bosni je to Biserje sv. Ante a u Hercegovini Molitvenik fra Anđela Nuića. U molitveniku se nalaze i 22 molitve sv. Iliji.

Tko je sve sudjelovao u nastanku tih molitava? Jesu li iz naroda?

Dvadeset molitava sam ja koncipirao, a inspiraciju za dvije dodatne – vezane za školstvo i obitelj – dao mi je profesor Mato Zovkić. Njih sam prihvatio, iako sam ja molitve vezao za broj 20. Zašto broj 20? Dvadesetoga u mjesecu srpnju je Ilindan pa s tom idejom neka bude i dvadeset molitava. Ali evo dodane su još dvije pa ništa ako se slavi Ilindan koji dan duže preko ovih molitava. One su baš posvećene različitim naglascima našega ovozemaljskog života, to je prvi dio molitvenika. Novina u molitveniku i u knjizi koja je malo prije toga izašla iz tiska jesu dvoje Litanije: baš ono pučki zazivi proroku Iliji. Ostale su biblijske. Biblijski inspirator je bio biskup Ratko Perić i on je dao imprimatur. Ideja je bila da kad se nađemo pred prorokom Ilijom, u devetnici, trodnevnici da imamo nešto konkretno u ruci čime se možemo poslužiti. Ovdje sada u ovom slučaju na prostorima BiH gdje se sv. Ilija slavi kao zaštitnik cijele naše zemlje, slobodno možemo reći i zaštitnik svih naroda na tom prostoru, možemo konkretno nešto uzeti, njemu se moliti i razmišljati povodom njegove svetkovine.

Dvanaest župa Vrhbosanske nadbiskupije, tri Banjolučke, dvije Mostarsko- duvanjske i jedna Trebinjsko-mrkanske biskupije posvećene su sv. Iliji.

Rekao bih i da većina župa ima ili filijalnu crkvu ili neko brdo ili brdsku zaravan posvećen proroku Iliji gdje se događaju liturgijski susreti a najčešće kasnije i narodni susreti, veselje poslije sv. mise.

Otkud ljubav hrvatskog katoličkog puka ovdje u BiH prema ovom starozavjetnom svecu?

To je više-manje strahopoštovanje ali koje je prešlo u ljubav. Ja bih volio kada bi narod, katolički živalj na prostoru BiH ovoga čovjeka prepoznao ovakvog kakav je on bio: da je bio čovjek, ljudina, kako ga naziva knjiga Sirahova, čovjek Božji. Povijesne su mu priče stavile mač u ruku i vatru, htjelo se reći da je riječ njegova žestoka, jaka i precizna, da je ciljala tamo gdje je trebala a to jest u srce.

Možemo li onda kazati kako naš narod poznaje proroka Iliju?

Pa poznaje ga u onim detaljima koji su vezani za strah. To je ono: nemoj sine u ovo sijeno dirati jer će se pojaviti oblak i iz tog oblaka će on zagrmjet i zapalit. Istina je da su u to vrijeme velike vremenske klimatske razlike između neba i zemlje pa se dogodi da opali grom, sprži i spali a onda to narod veže za sv. Iliju. Onda ima kada su velike grmljavine i tuče krupa u ljetna doba narod s podsmjehom kaže: 'Ilija kotrlja bačve na nebesima i proliva kišu i krupu, naljutio se'.

Iako neki kažu da se čašćenje proroka Ilije može dovesti u vezu s poganskim proslavama slavenskog božanstva Peruna, možemo li barem s nekom određenom sigurnošću kazati otkad je čašćenje ovog sveca prisutno u BiH?

Vi ste mogli primijetiti na ovom mom prvom molitveniku da su sve slike baš iz tog perioda, staroslavenskog: hrast, kočija, kišobran... Sve su to neke vračarske slike iz naše prošlosti stavljene pa su neki počeli tumačiti u tom pravcu, sv. Ilija iz tog perioda. Ilija je u BiH došao 1752. i rastao je s ovim narodom. To je razdoblje poslije sudbonosnog 17. st. kad su naši predci bili stjerani na niske grane življenja. Tako nas je 1700. bilo oko
15-20 tisuća, bez Trebinjske biskupije. Kao što se hrvatski narod s mukom probijao kroz polovicu 18. st., pa dolaskom Austro-Ugara stigao do brojke od oko 300.000, tako je i Ilija živio hrabro s nama. Zašto se nije on i prije išao častiti kao osoba kojoj se rado moli? Ne znam što se dogodilo ali može se proučavati. No, kad je uspostavljen bosanski vikarijat 1734/35. tada je dobrim dijelom prestao utjecaj iz Đakova i Makarske, a sv. Ilija je vremenom uzet kao zaštitnik bosanskog kraljevstva i ljudi ostalih u BiH. I on je tako rastao s tim narodom.

Koliko je danas u našem narodu živ prorok Ilija?

Na Ilindan ja bih rekao skoro pa je neradni dan na prostoru cijele BiH. Mise će biti služene i tamo gdje su patroni župe ili filijalna mjesta te se na veliko skupi. To mnogo govori o privrženosti našeg puka ovom svetcu.

Jesu li prisutne i danas legende o sv. Iliji u našem narodu?

Postoji legenda koja se vezije uz proroka Ilijua glasi: Ilija je ubio 400 Balovih svećenika i 450 Aštartinih. No to su povijesna nabacivanja. Što se dogodilo? Kroz povijest se najvjerojatnije dogodilo ovo: ljudi su htjeli nametnuti neku svoju ideju, ali su bili nemoćni progurati ju te su ju stavili pod jaku osobu, npr. kao da je to baština sv. Ilije. Od tada se često moglo čuti: “Čuvaj se Ilija će ubiti i pobiti.“ Ja sam uvjeren, nakon događaja na Karmelu gdje se dogodio teokratski susret Boga i čovjeka, nakon tri godine suše da Ilija nije nikog prstom dirnuo, nego je razjareni narod nasuprot kojeg su bili službeni proroci, vojnici, možemo reći, tjelohranitelji kraljice Izabele, učinio svoje. E sad, oni su rekli da je Ilija pobio sve te ljude pa sad imate na Karmelu spomenik posvećen proroku Iliji gdje on stoji svojom nogom na glavi toga Baalskoga proroka i mač drži u ruci. Ja bih volio taj spomenik skinuti jer je Ilija nešto drugo. Bitno je naglasiti konačno: Ilija nije bio Židov i to treba jasno i precizno reći. Ilija je bio Tižbijac i to iz Gileadskog područja. Gilead su naseljavali više potomci Abrahamova bratića Lota i Jakovljeva brata Ezava. Nakon podjele kraljevstva na dva dijela: u sjevernom kraljevstvu nijedan Izraelac nije imao snage dignuti dva prsta za Boga. Južno kraljevstvo je bilo nešto drugo. U tim krajevima tko se usudio dignuti prst on je morao zašutjeti zbog Ahaba i Izabele. I snaga je došla od Boga preko Ilije, da on ide činiti ono što je trebao jedan Izraelac a ne stranac. Ja nisam dokazivao da je Ilija Lotov ili Ezavov potomak, ali je to vrlo vjerojatno.

Iako, evo kažete, Ilija nije bio Židov, njegovo ime je itekako prisutno u židovskoj predaji i tradiciji.

Ilija je smatran u Starom zavjetu alter Mojsiju, drugim Mojsijem, ne kopija Mojsija nego stvarna osoba koja je bila u svom periodu (9. st. prije Krista). Kraljevstvo se tada, pogotovo Sjeverno koje će Asirici srušiti, našlo u vrlo teškoj situaciji, a to je posljedica kraljeva u Sjevernom kraljevstvu koji su se susretali s Feničanima, civilizacijski razvijenim narodom. Išli su radije koketirati sa strancem nego sa svojom subraćom u Južnom kraljevstvu, tako su im i kraljevi bili nečiste loze. Zato je Ilijina uloga dozivanja u pamet narodu da se treba obrati ti Jahvi, bila veoma važna.

Dakle, vidimo da je Ilija živio u jednim složenim vremenima. Mi danas govorimo za naša vremena da su posebno teška. Možete li povući paralelu između tog i ovog današnjeg doba?

Ja upravo i volim povlačiti tu paralelu. Fenički narod, taj umišljeni narod i danas postoji: on je pun nekog kreativizma, modernog ateizma. Zapadna Europa, to je današnja Fenicija. A na nas se gleda kao drugorazredne i želi nas se povezati preko nekih veza europske zajednice preko nekih političkih linija, preko nekih visokih predstavnika, preko neke moderne Izabele koju će iz neke moderne Europe udati kod nas i na takav način uvoditi svoj prisilni zakon, uništavati naše običaje, uništavati našu tradiciju, uništavati naše svetinje, uništavati bogatstvo duha ovoga čovjeka nametati. U središtu Samarije je bio podignut hram bogu Baalu i božici Aštarti a u današnjem vremenu što je drugo visoki predstavnik i te sve igre nago ono što je bilo i u Ilijino doba. Volio bih naći neku osobu, vođu koji će nas izvući iz ovih kriza, poput Ilije pa taman tri godine i postili i nemrsili bez kiše i bez suše samo neka bude neka budućnost osmišljena na prostorima BiH.

Može li sv. Ilija onda biti inspirator našem narodu, katolicima u BiH?

Bilo bi mi drago kad bi profesori na našim učilištima katoličkim: i jednoj i drugoj teologiji u Sarajevu otvorili jednu tematsku cjelinu, jedan semestar ili predavanje da se obradi precizno i jasno studentima životopis proroka Ilije i njegov utjecaj u ondašnjim vremenima i vizija sadašnjeg pogleda. I bilo bi mi drago da taj čovjek iz 9. stoljeća prije Krista onda iziđe iz bogoslovija. Bilo mi je malo čudno da se o njemu, koji je zaštitnik BiH ne govori ništa. Ili kao da se on uzeo više zbog muslimana i pravoslavaca na tim prostorima 1752. godine da bi se njima dodvorilo s osobom koju mogu i oni prihvatiti. A ustvari je on osoba koja nama može biti stvarno inspiracija da ju slijedimo.

Svetog Iliju se najčešće naziva gromovnikom, kako biste ga Vi jednom riječju nazvali?

Moliteljem. Napisao sam jednu pjesmu koju sam dao da se pjeva na misi i napisao sam molitvu Blagoslov proroka Ilije. On je stvarno žestok i jak, on tutnji i grmi svojom riječju, on viče i galami ne toliko što je to njemu ćeif ili što mu stvara ugođaj duše i srca, njemu je to muka, ali on da bi došao do srca koje je blokirano, zatvoreno, on mora vikati i biti žestok da čuje onaj kojemu su Ahab i Izabela zatvorili uši.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik