Razgovor s Andreom Bocellijem, pjevačem

U mnogim Vašim nastupima jasno dolazi do izražaja Vaš stav da ste vjernik i katolik. Možete li nam na početku reći kakvu i koliku ulogu ima molitva i vjera u Vašem svakodnevnom životu?

S moje točke gledišta, jedini način da idemo naprijed na ovome svijetu je koračajući s vjerom jer ona ne samo da naš život ispunjava smislom nego ga i ispunjava radošću i nadom. Vjera pretvara tragične događaje u nevjerojatnu priču sa sretnim završetkom. Ako bi oni koji slušaju moje pjesme tu poruku mogli otkriti u njima, to bi mi bila najveća „nagrada“! To bi me doista usrećilo više od ičega!

Vaša glazba obogaćuje ljude diljem svijeta. Otkad zapravo traje ta ljubav prema glazbi i možete li nam reći nešto o svojim prvim glazbenim počecima?

Volim glazbu i pjevanje otkad znam za sebe. Veoma rano sam s ljubavlju učio slušati, prepoznavati i razlikovati sjajne glasove. Ipak, nesumnjivo je da je glas Franca Corellija ostavio najsnažniji i najveći utisak na mene. Gotovo sam siguran da bez Corellija nikada ne bi bilo ni Bocellija.

Što je za Vas glazba?

Vjerujem da je glazba, kao i ljubav, obećanje sreće, važna konjugacija glagola „živjeti“. Ona je ujedno i umjetnost, a umjetnost je usko vezana za emocije. Glazba bez ikakvog posrednika zahvaća i u najčišće, ali i u najprimitivnije dijelove ljudskog postojanja, usmjerava naša nadanja i čežnje pomoću nekoliko jednostavnih glazbenih fraza, velikodušno nam nudeći oazu spokoja kao najdragocjeniji „putni pratitelj“ kojega možemo imati...

Rado ste sudjelovali i sudjelujete na mnogim humanitarnim koncertima, posebno onima čiji je prihod namijenjen djeci u ratnim zonama diljem svijeta. Zašto Vam je toliko važno unatoč svemu što ste postigli zadržati osjećaj za potrebe drugih ljudi koje nikada u životu niste susreli niti upoznali i zbog čega im u svakoj prigodi nastojite pomoći koliko god Vam je moguće?

Umjetnik sam i moja je dužnost učiniti sve što kao pjevač mogu učiniti kako bih pomogao ljudima i društvu. Svatko od nas je pozvan učiniti nešto što će ostati iza nas kada napustimo ovaj svijet i prepustimo ga našoj djeci; svatko od nas pozvan je ostaviti iza sebe ovaj svijet barem malo boljim nego što smo ga mi dobili. Od ovog stava ne želim ni u jednom trenutku odstupiti jer smatram kako je ovo moja moralna obveza. Pjevam, s dubokim osjećajem dužnosti i skromnosti, za djecu, žene i muškarce različitih kultura, religija i iz različitih dijelova svijeta, pri tome nastojeći prenijeti poruku mira i tolerancije. To je ono što duboko u sebi osjećam da trebam činiti i stoga ću uvijek dati sve od sebe da to i činim sa svom svojom snagom i svime onime što jesam. Posebno su mi bliski problemi djece i starih osoba koji su nerijetko zanemareni i ignorirani. Oni za mene predstavljaju prošlost i budućnost i gdje god da odemo to ne možemo izbjeći niti ostati ravnodušni na to.

Unatoč svim problemima s kojima ste se još kao dijete susreli, postigli ste svjetsku slavu i uspjeh. Imajući to sve u vidu, možete li nam reći što zapravo smatrate najvažnijim u ljudskom životu?

Najiskrenije vjerujem da sve naše nesavršenosti, padove, mane, nedostatnosti i slično pokušavamo „izliječiti“ skrbeći se samo za materijalno. To je zapravo srž problema – imati ili biti. Ako se odlučimo za „imati“, to je varljivo jer nas vodi k tome da postanemo nešto što zapravo nismo. Naglašena potreba za materijalnim stvarima za mene je samo jedna ljudska slabost koju svatko od nas mora prihvatiti, računajući na to da s jedne strane imamo snagu biti predani onome što doista jesmo, a s druge strane ipak tako potrebni pomoći drugih. Svi mi, smrtnici, počevši od mene samoga pa nadalje, trebamo biti predani onome što doista jesmo, ujedno prihvaćajući s velikom zahvalnošću materijalne stvari koje nam u trenucima umora, nevolje i sličnoga mogu koliko-toliko pomoći kako bismo se osjećali ugodnije, ali ne smijemo zaboraviti da materijalno nije sve, ne daje smisao.

Spomenuli ste kako Vas za ove naše krajeve vežu lijepe uspomene...

Da, dolazio sam i u Hrvatsku i u Bosnu i Hercegovinu. To su dvije prelijepe zemlje iz kojih imam mnogo prekrasnih uspomena. Jedan od najupečatljivih primjera je srdačna i topla dobrodošlica kakvu su mi priredili u obje države... Takvo nešto se nikada ne zaboravlja, to se zauvijek pamti. Zbog toga se iskreno nadam da ću uskoro posjetiti te dvije zemlje i ljude koji žive tamo. Još bih samo na kraju volio nadodati nekoliko savjeta za one mlade koji bi možda željeli krenuti putem kojim sam krenuo i ja. Prva stvar za one koji u sebi nose veliku ljubav prema pjevanju, pogotovo pjevanju opere, jest da taj svoj talent svakodnevno razvijaju kroz vježbu. Ako imate toliko snažnu ljubav prema pjevanju i potporu drugih, onda su sva nastojanja, svi sati i sati vježbanja, svaka žrtva koju ćete morati podnijeti, vrijedni ostvarenja toga cilja. I ne smije se zaboraviti da su beskonačni načini na koje nam Gospodin može pomoći da ostvarimo taj cilj...

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik