Prof. Lidija Miletić
Vukovarska tragedija je i danas teška rana našega grada
Sarajevo, sri, 16. stu. 2016.
Uz 25. obljetnicu pada Vukovara i sjećanja na stradanja i žrtve, s našom sugovornicom prof. Lidijom Miletić razgovaramo o životu Grada heroja četvrt stoljeća nakon njegove golgote.
Lidija Miletić rođena je 6. rujna 1966. u Vukovaru. Školovala se u rodnom gradu, Osijeku i Mostaru, a po struci je profesorica razredne nastave. Tijekom svoga radnog vijeka stekla je različita profesionalna iskustva, a od 1999. je uposlenica Osnovne škole Dragutina Tadijanovića u kojoj je već 10 godina ravnateljica. Bogat životopis obuhvaća niz referenci u javnome i kulturnom životu, a izdvajamo njezin dugogodišnji angažman u ogranku Matice hrvatske Vukovar čija je predsjednica od 2014. U svojim poslovnim i privatnim kontaktima, svakodnevno suživljava sa sudbinama svojih sugrađana koji već 25 godina nose ožiljke ratnih stradanja i s posebnim osjećajima dočekuju mjesec studeni, prisjećajući se tragedije zbog koje je njihov grad prozvan Gradom herojem.
I 25. obljetnica pada Vukovara obilježit će se pod geslom Vukovar, mjesto posebnog pijeteta, a osim Kolonom sjećanja poginulima i nestalima, odat će se počast i nizom različitih komemorativnih programa. S kakvim osjećajima i u kakvu ozračju Vukovarci dočekuju i obilježavaju ovu obljetnicu?
Mjesec studeni za cijelu je našu domovinu Hrvatsku, za sve nas Vukovarce, a vjerujem i za sve Hrvate izvan domovine mjesec sjećanja na strašna stradanja stanovnika Vukovara i susjednih mjesta u Domovinskome ratu. Obilježavanje 25. obljetnice tih tragičnih dana započinje već blagdanom Svih svetih, kada se u Vukovar svojim korijenima i grobovima vraćaju brojni Vukovarci koji su u Domovinskom ratu raseljeni diljem Hrvatske i izvan nje. Već su ti dani… Obilježili smo 2. studenoga stradanje prigradskog naselja Lužac u kome je mučki ubijeno 69 hrvatskih branitelja, a čijim je zauzimanjem prekinuta komunikacija između branitelja Borova naselja i Vukovara te time i omogućeno zauzimanje grada od strane vojske JNA, četnika te različitih paravojnih formacija. Osam dana kasnije, 10. studenoga, pala je i obrana mjesta Bogdanovaca koje je bilo jedina otvorena komunikacija između Vukovara i Hrvatske. Obilježavanje sjećanja na sve žrtve Lušca i Bogdanovaca uvodi nas u Dane sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Prisjećajući se obilježavanja prvih godina našega povratka u Vukovar (1998. ili 1999.) i prve Kolone sjećanja u kojoj je koračalo tek nekoliko stotina ljudi, obuzima me ponos na to kako danas cijela Hrvatska odaje počast žrtvama Vukovara. Vjerujem da kolona, u kojoj uz Vukovarce koračaju tisuće i tisuće ljudi, malo po malo svakim svojim korakom liječi vukovarske rane i pokazuje da Vukovar nije sam onako kako je bio te, ne tako daleke, 1991.
Žrtvu Borova naselja obilježavamo 19. studenoga Kolonom sjećanja od Borovo Commerca, zgrade tvornice Borovo u kojoj je bila smještena ratna bolnica za zapadni dio grada, do crkve Gospe Fatimske na Trpinjskoj cesti – groblju tenkova; i nastavlja se polaganjem vijenaca i molitvom na Dunavu, lokaciji ubojstava zarobljenih Hrvata u mjestu Borovo te paljenjem svijeća i molitvom na farmi Lovas, prostoru masovne grobnice iz koje je ekshumirano više desetaka Hrvata odvedenih iz Borova naselja prema Sremskoj Mitrovici. Mimohodom Vi ste naš ponos – mi smo vaša snaga, Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata deveti će put ove godine koračati stopama svojih očeva od Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata do mjesta masovne grobnice i Spomen doma na Ovčari. Tim hodom djeca poginulih branitelja spajaju dvije najveće masovne grobnice Domovinskog rata. Istoga dana prisjetit ćemo se i moliti i za sve žrtve logora koji je JNA oformila u skladištima Veleprometa i u kojima je, prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, ubijeno više od 700 branitelja i civila. Novinarsko-književnim susretom Grad – to ste vi, Vukovar i Hrvatska odaju počast novinaru i uredniku Hrvatskog radio Vukovara i književniku Siniši Glavaševiću, mučki ubijenom 20. studenoga 1991. na Ovčari, kamo je kao ranjenik doveden iz Vukovarske bolnice. Njegov glas s valova Radio Vukovara iz grada koji je umirao, njegove priče faksirane iz podruma vukovarske bolnice u Zagreb, nisu bile i nisu samo vapaj Vukovara za slobodom i mirom te zaustavljanjem krvoprolića i agresije na grad i njegove stanovnike, to je vapaj za mirom koji nadilazi granice jednog čovjeka, jednoga grada, jednoga rata. To je ostavština za Vukovar, Hrvatsku ali i cijeli svijet – ostavština ljudskosti i ljubavi.
Osim kolone sjećanja, organizirana su i brojna druga događanja u spomen na vukovarske branitelje: Svjetlosna rijeka sjećanja, stručni skupovi, predstavljanja knjiga, izložbe ratnih fotografija, brojni sportski susreti kojima se nastojimo sjetiti svakog branitelja, svakog čovjeka, svih ljudi koji su nekoć bili dijelovi naših i života našega Grada, a danas ih više nema. Svaki od njih ponaosob zaslužuje biti spomenut u pričama, u sjećanjima, u molitvama. Zato Vukovar u mjesecu studenom živi posebno ponosno.
Kako s 25-godišnje vremenske distance promatrati vukovarsku tragediju, imajući u vidu i današnje ratne ožiljke vidljive na licu grada i ljudi koji u njemu žive?
Vukovarska tragedija je i danas, 25 godina kasnije, teška rana našega grada. Bila bih slobodna reći, ne više rana na njegovu licu, koliko rana na njegovu srcu. Nema sumnje da će tako biti dok god bude ljudi koji će se sjećati ove tragedije. Naši očevi, mi, naša djeca nosimo te ožiljke i oni su dio nas. Osjećamo ih na različite načine bijesom, razočaranjem, nemoći, liječimo ih molitvom, vjerom, ljubavlju. Ratnih ožiljaka na licu grada svakim je danom sve manje, grad mijenja svoje vizure, postaje ugodnije i bolje mjesto za život, i to je svakako lakši dio ovoga procesa zacjeljenja. Ljudi? Ljudi su, ipak, nešto posve drugo.
Što danas najviše obilježava i opterećuje sjećanje onih koji su preživjeli Vukovar?
Vukovarci koji danas žive u Vukovaru žive jedan novi život. Ipak, sjećanja koja nas poput spona vežu za našu nedavnu tešku ratnu povijest, još uvijek su snažno prisutna u našim životima. Najlakše su popucale spone srušenih kuća, razorenih ulica, izrovanih parkova. One nestaju svakodnevnom obnovom grada. Ali postoje veze koje generacije, koje su preživjele rat, nikada neće moći raskinuti. One čine sjećanja na naše sugrađane koji su za slobodu Domovine dali najviše što su imali – svoje živote. Te spone nose svi oni koji danas žive kao invalidne osobe, a ponajviše ih osjete oni koji još uvijek traže svoje najmilije sinove, kćeri, roditelje. Mogu li imati mir ljudi zarobljeni u kavezu neznanja o grobovima svojih najbližih? Te veze s prošlošću obilježavaju svakoga od nas. Imamo li pravo i hrabrosti mi, koji smo taj rat preživjeli, raskinuti ih? Ne. Mi moramo s tim bolnim i teškim sjećanjima živjeti, a ona vremenom postaju naši putokazi, ali ne za mržnju nego za opraštanje, ne za zaborav nego za opomenu da se nikada ne ponovi!
Kakav je u ovome trenutku odnos građana hrvatske i srpske nacionalnosti?
Po struci sam profesorica razredne nastave, a već sam 10 godina na mjestu ravnateljice Osnovne škole Dragutina Tadijanovića u Vukovaru. U školi u kojoj radim nastava se održava na tri jezika i dva pisma – na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu te na albanskom jeziku (po modelu C) za albansku nacionalnu manjinu. Nastava se iz organizacijskih razloga odvija u različitim smjenama. U sastavu škole djeluje i osnovna glazbena škola, kao i škola suvremenog plesa (s ukupno 235 učenika) u kojoj nastavu zajedno pohađaju učenici Hrvati i Srbi te djeca brojnih drugih nacionalnosti. U svakodnevnome radu Škole postoje aktivnosti koje učenici, bez obzira na podijeljenost nastava na osnovi jezika, provode zajedno (neke od aktivnosti su sudjelovanja u projektima škole: Olimpijski dan, Dan sporta, Dan škole, Završna školska svečanost, razredni projekti, Rad s darovitim učenicima, Pjesnička večer – sjećanje na Dragutina Tadijanovića i dr.) te manje onih u kojima sudjeluju učenici samo jedne smjene (a to su: Božićna školska svečanost, Svetosavska svečanost škole, Dani Branka Radičevića i sl.). Postoje, dakako, i područja na kojima moramo još puno toga postići. To je, rekla bih, prije svega odnos prema Domovinskome ratu, sagledavanje njegovih uzroka i posljedica s ciljem da se nikada više ne ponove ratne strahote koje su zahvatile grad i sve njegove stanovnike. Radeći zajednički na rasvjetljavanju naše prošlosti, utiremo put za rasvjetljavanje njegove budućnosti.
Pogrešno bi bilo reći da Vukovar danas nije podijeljen grad. Podjele postoje, ali…
Svakodnevno sam u kontaktu kako s učiteljima hrvatske, tako i s učiteljima srpske nacionalnosti. Oni, međusobnim poštovanjem i suradnjom, daju dobar primjer svojim učenicima koji se na taj način najbolje uče pravim ljudskim vrijednostima. Ljubav prema svojoj naciji ne smije biti osnova za omalovažavanje ili mržnju prema drugima, ali ni prepreka da se poštuje Domovina u kojoj živimo i radimo te nastojimo doprinijeti njezinu boljitku. Sve stanovnike Vukovara svakodnevno tište isti egzistencijalni problemi, ljudi svih nacionalnosti odlaze iz grada u potrazi za egzistencijalnom sigurnošću. Unatoč tomu, moje je mišljenje kako je povratak uspostave povjerenja, ipak, pitanje svih pitanja ovoga grada i u njegovo rješavanje će biti potrebno uložiti puno više napora i želje.
Je li moguće i na koji se način, prema Vašem mišljenju, liječiti teške ratne traume?
Kada bih znala odgovor na ovo Vaše pitanje, ja bih sigurno bila najsretnija osoba na planetu. Mislim da univerzalni lijek ili način ne postoji. Naime, svaka bol, baš kao i svaka osoba, svijet je za sebe. Mi hodamo trnovitim putem i baš, kao i naš Spasitelj, moramo prihvatiti ili, bolje reći, prigrliti s ljubavlju križ koji nam je dan te ga uporno i ustrajno nositi kroz život. Kada će taj križ postati lakši? Kada ga lišimo svih dodatnih tereta mržnje, sebičnosti, samodopadnosti. Je li to moguće i kada? Ne znam i sumnjam jer ljudi smo. Ali svaki put kada pod križem padnemo, moramo ustati. Iskreno vjerujem i znam da Vukovar to može i čini.
Istina je najbolji put ka izlječenju, ali i najmukotrpniji i najteži. Zato će u prednosti na putu ka, recimo to tako, „normalnom življenju” biti onaj tko hrabrije i odvažnije istinu može sagledati. Tu su razlike u Vukovaru velike. Na tim se razlikama zasnivaju podjele, nerazumijevanja, potpiruju mržnje i sebičnosti, a zaboravlja se da je samo istina temelj za uspostavu međusobnog poštovanja i povjerenja. Šutnja i prešućivanje ne.
Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju
Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Sarajevo, sri, 31. pro. 2025.
Kalendar katoličkih slavlja za medijsko praćenje u Bosni i Hercegovini u 2025. godini
Slavonski Brod, pet, 28. stu. 2025.
Slavonski Brod: Predstavljanje dviju knjiga o sl. B. Josipu Stadleru
Mostar, uto, 25. stu. 2025.
Dan crkvene glazbe Mostarsko-duvanjske biskupije
Mostar, čet, 20. stu. 2025.
Mostar: Humanitarna večer duhovne glazbe fra Marina Karačića
uto, 18. stu. 2025.
Zenica: Okrugli stol „Religijske perspektive brige za zajednički dom“
Mostar, ned, 16. stu. 2025.
Mostar: Praizvedba Palestrinina djela Missa Papae Marcelli u crkvi svetoga Mateja
Mostar, sub, 15. stu. 2025.
Đakonsko ređenje u mostarskoj katedrali
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
Govor mons. Vlade Razuma prilikom imenovanja za pomoćnog biskupa zagrebačkog
Prenosimo u cijelosti govor mons. Vlade Razuma prilikom imenovanja za pomoćnog biskupa zagrebačkog 17. studenoga na u dvorani „Aula Magna“ Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu.
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
Govor nadbiskupa Kutleše prigodom imenovanja novih pomoćnih biskupa mons. Marka Kovača i mons. Vlade Razuma
"Uvjeren sam da su ova imenovanja dar Duha Svetoga, plod molitve Crkve i Božjega slušanja potreba njegova naroda. Bog zna bolje od nas gdje i kada nam je potreban novi glas, nova ruka, novo srce."
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
VIDEO Objava imenovanja zagrebačkih pomoćnih biskupa
U sklopu Svećeničkog dana Zagrebačke nadbiskupije na Hrvatskome katoličkom sveučilištu objavljena su imenovanja preč. Marka Kovača i preč. Vlade Razuma pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
Priopćenje Apostolske nuncijature u RH o imenovanju zagrebačkih pomoćnih biskupa
Sveti Otac Lav XIV. imenovao je pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije prečasnog Marka Kovača, biskupskog vikara i kancelara Nadbiskupskog duhovnog stola, i prečasnog Vladu Razuma, rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu
Zagreb, pet, 15. kol. 2025.
Mons. Tomo Vukšić: Treba dobro paziti da se u pučku pobožnost ne uvuče sadržaj koji ne bi bio spojiv s kršćanskom vjerom
''Jedna je od najjačih ljudskih želja da se ne umre, da se ne doživi kraj, da umiranje nije prelazak u ništavilo, da poslije ovoga načina života nema ništa drugo. Jednostavno rečeno, normalan čovjek želi živjeti. Zauvijek živjeti.''
Žepče, pet, 11. srp. 2025.
Gimnazija KŠC-a „Don Bosco“ Žepče: 100% uspjeh učenika na državnoj maturi u RH
U kronikama Katoličkog školskog centra „Don Bosco“ u Žepču ostat će zapisana činjenica da su na kraju školske godine 2024./2025. svi učenici Gimnazije koji su polagali državnu maturu u Republici Hrvatskoj to uspješno učinili
Zagreb, pon, 14. tra. 2025.
Intervju kardinala Bozanića za HKR povodom izdavanja zbirke propovijedi o Alojziju Stepincu
Zagreb, sub, 22. ožu. 2025.
Biskup Majić za HKR: Ne možemo imati što i razvijene biskupije, ali ima prostora za djelovanje
Uoči Nedjelje solidarnosti i Tjedna solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH – od 23. do 30. ožujka 2025. godine – banjolučki biskup Željko Majić gostovao je u emisiji „Sutra je dan Gospodnji“ HKR-a
Vatikan, sub, 15. ožu. 2025.
Razgovor s kardinalom Grechom o Crkvenoj skupštini 2028.
Razgovor s kardinalom Grechom objavljen je u izdanju lista „L`Osservatore Romano“ od 15. ožujka. Cjelovit prijevod koji nam donosi Informativna katolička agencija prenosimo u cijelosti.
Alep, pon, 10. ožu. 2025.
Biskup Hanna Jallouf o trenutnom stanju u Siriji
Što se događa u Siriji? Guraju li oružani sukobi posljednjih dana zemlju natrag u građanski rat? Iznevjerava li novi režim svoja obećanja nacionalnog ujedinjenja i tolerancije prema manjinama? To su pitanja na koja je odgovarao biskup Hanna Jallouf
Mostar, čet, 06. ožu. 2025.
Proslavljena druga godišnjica Zbora liječnika „Rafael“
Zbor liječnika „Rafael“, jedinstveni takav u Bosni i Hercegovini, 6. ožujka proslavlja svoju drugu godišnjicu djelovanja. Tom prigodom razgovarali smo s maestrom don Draganom Filipovićem, voditeljem i suosnivačem Zbora
Vatikan, sri, 05. ožu. 2025.
Nadbiskup Parra: Molitve ljudi su utjeha za Papu
Zamjenik za opće poslove Državnog tajništva Svete Stolice Nadbiskup Edgar Peña Parra dao je intervju 5. ožujka o viđenju Crkve i zdravstvenom stanju pape Franje za Dnevnik Talijanske biskupske konferencije (CEI) „Avvenire“
14. studenoga 2025.
FOTO: Pokopan fra Ivan Marić, svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene
13. studenoga 2025.
FOTO: Mostar: Predstavljena monografija o Simfonijskome orkestru Mostar
.jpg&w=420&h=315&zc=1&hash=45fedc247f78ee867f76e9cea963a760)
10. studenoga 2025.
FOTO: Obljetnica svjedočke smrti pok. župnika vlč. Ivana Grgića
