Prof. dr. sc. fra Božo Lujić, bibličar

Poštovani dr. Lujiću, 30. rujna, prema odluci biskupa BK-a BiH, počinje Godina Božje riječi. Što se time želi posvijestiti te koliko je, prema Vašem mišljenju, na to utjecalo ustanovljenje Nedjelje Božje riječi apostolskim pismom pape Franje Aperuit illis 30. rujna 2019.?

Ne mogu točno znati što je sve motiviralo biskupe BiH da proglase Godinu Božje riječi, ali pretpostavljam da su svakako bili potaknuti apostolskim pismom pape Franje Aperiuit illis iz prošle godine, a isto tako i obljetnicom Sv. Jeronima, velikana prijevoda Biblije na latinski, tadašnji narodni jezik. No, vjerujem da se uz ove globalne poticaje mogu pridodati i iskustva iz svakidašnjega života vjernika i uočene prakse na razini mjesne Crkve o nedostatnoj svijesti o važnosti Biblije u cjelini kao Božje riječi, o potrebi njezina proučavanja, uvažavanja i osobito primjenjivanja u osobnom i društveno-vjerskom životu.

U inflaciji ispražnjenih ljudskih riječi iza kojih ne stoje niti uvjerenja, niti konkretna životna praksa, niti ljudsko a ni vjerničko iskustvo; u civilizaciji u kojoj su riječi postale zapravo puste fraze, ideologizmi za svakovrsne manipulacije i profitabilno djelovanje, sredstva za prikrivanje unutarnje praznine; svakako je bilo nužno upozoriti na snagu pune i snažne Božje riječi utemeljene na istini koja dolazi od Boga i dobiva svoje osobno ispunjenje u Isusovoj osobi i djelovanju.

Kako zapravo definirati Božju riječ i čime se Crkva vodila kada ju je određivala u odnosu na neke druge pobožne spise tijekom povijesti?

Biblijska riječ je Božja i ljudska riječ istodobno. Treba ipak imati u vidu da je ona samo izvana ljudska, a da njezini sadržaji i nutarnja snaga nose snažnu Božju stvaralačku energiju. Početak biblijskih izvještaja o stvaranju ističe da Bog, za razliku od drugih bogova, stvara svijet riječju prema obrascu: „I reče Bog: Neka bude...“ i „I bi tako.“ Bog zapravo iz kaosa stvara red, a iz ničega stvara uređenu stvarnost. Zbog toga u hebrejskom jeziku pojam dābār znači istodobno i riječ i stvar i događaj.
Isto tako treba podcrtati da Božja riječ nije svrha samoj sebi, nego je prvenstveno usmjerena na druge, čak i u svojoj materijalnoj stvarnosti. Budući da je čovjek vrhunac stvaranja, njemu teži svekoliko stvaranje opisano u šestodnevnom Božjem djelovanju. Dijalektika Božjeg stvaranja se pokazuje u tomu što Božja riječ stvara sve za čovjeka, a svoj vrhunac postiže u stvaranju čovjeka.
U temeljima svekolike stvarnosti nalazi se njezina međusobna komunikacija kao stalni logos, što upućuje na inteligibilnost, na mogućnost spoznatljivosti, na dijalog koji osigurava međusobno shvaćanje, a u konačnici i prihvaćanje. Stvarnost u kojoj čovjek živi i ostvaruje svoj život nije nipošto čovjeku neprijateljska stvarnost u kojoj bi bio izgubljeni stranac, nego čovjek posvuda nailazi na tragove koji su mu unekoliko poznati; on svuda nailazi na riječ kao poziv, koja ga oslovljava i koja mu u konačnici daje smisao. Upravo je riječ, prvenstveno Božja riječ, ali i ljudska, ona koja osmišljava stvarnost, a onda i čovjeka. Božja riječ kao snaga stvaranja okuplja u nerazdvojnu cjelinu zemlju i svemir, svemirska prostranstva i bezbroj zvijezda zajedno s čovjekom.

Naziv dokumenta pape Franje Aperuit illis dolazi iz Lukina evanđelja (24,45): „Tada im otvori pamet da razumiju Pisma.“ Koliko su vjernici danas vezani uz Božju riječ, njezino čitanje i razmišljanje o istoj?

Upravo je to ono o čemu sam prethodno govorio ističući kako Božja riječ otvara čovjeku oči i srce da u svemu prepozna Božje tragove i da ih u svome konkretnom životu slijedi. Percepcija Božje riječi odjevene u ljudsko ruho iskustva zahtijeva od čovjeka egzistencijalnu otvorenost za koju bi se u širem smislu moglo također reći i da je vjera. Bilo bi zacijelo neispravno očekivati da Bog u čovjeka jednostavno ulijeva svoju poruku, a da čovjek ništa ne čini jer bi to značilo da Božja riječ pasivizira čovjeka i od njega čini patuljka koji samo potvrđuje glavom.

Od vjernika se iziskuje da doista budu vjernici, a to znači da svjesno ulažu napor u slušanju, čitanju, razmatranju i prakticiranju Božje riječi, jer Biblija je knjiga života u svekolikom smislu te riječi: Biblija je nastala u životu onakvom kakav jest, govori o životu kakav bi trebao biti i pokazuje put kako ići prema tom životu. U svim trima dijelovima ove teze ključna je riječ život koja, nažalost, u ovoj kulturi smrti gubi svoje značenje. Stoga smo svi pozvani na dodatno otvaranje toj riječi i usvajanje njezinih poruka u životu i za život. Kršćanstvo upravo po Božjoj riječi predstavlja antipod kulturi smrti.

Jesmo li danas svjesni važnosti širenja Božje riječi, te na koje načine je sve to moguće činiti?

Mislim da proces širenja Božje riječi nije nipošto jednosmjeran, niti sam po sebi razumljiv, nego upravo dvosmjeran jer predstavlja s jedne strane razvijanje svijesti i osobnu recepciju, a s druge strane uosobljavanje te Riječi u vlastiti život i djelovanje.

Čini se da u ovom vremenu ni jedno ni drugo nije na potrebnoj razini. Božjoj riječi se samo nominalno pridaje neko značenje, ali u stvarnosti gotovo da nema nikakvu značajniju ulogu. Moj je dojam da bi se i vjernici i svećenici i teolozi trebali ponovno vratiti izvornoj biblijskoj poruci i proučavati ju u kontekstu svoga vremena i potreba današnjeg čovjeka. Najbolje je širenje Božje riječi proučavanjem, osobnom vjerom i vlastitim životom.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba