Prof. dr. sc. Dražen Živić, znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar

Prof. Živić rođen je 1968. u Vukovaru. Diplomirao je 1993. na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na istom je fakultetu 1998. magistrirao i 2000. doktorirao. Kao znanstveni savjetnik radi na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Posebno se bavi istraživanjima povezanima s demografijom Hrvatske, demografijom malih područja, demografijom braka i obitelji, demografskim posljedicama rata te etnodemografijom. Bio je voditelj projekta Demografski gubici i posljedice Domovinskog rata (2002. – 2006.). Od 2008. do 2013. bio je voditelj projekta Demografski aspekti urbano-ruralne polarizacije Hrvatske. Voditelj je i Područnoga centra Instituta Ivo Pilar u Vukovaru. Bio je profesor na Odsjeku sociologije Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovao je u nastavi i na Studiju povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, na Specijalističkom poslijediplomskom studiju Pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu te na Veleučilištu Lavoslav Ružička u Vukovaru.
Dobitnik je Državne nagrade za znanost za područje društvenih znanosti za znanstvene novake (2001.) i spomen-medalje Hrvatski križni put (2005.).
Objavio je stotinjak znanstvenih i stručnih radova u međunarodno priznatim časopisima, zbornicima radova i knjigama. Sudjelovao je na 50-ak hrvatskih i međunarodnih znanstvenih skupova. Predsjednik je Upravnog vijeća Gradskog muzeja Vukovar te član Upravnog vijeća Instituta Pilar. Član je Vijeća za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije te Povjerenstva za pastoral braka i obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije, kao i Nadbiskupijskog pastoralnog vijeća Đakovačko-osječke nadbiskupije i Glavnog odbora Matice hrvatske. Potpredsjednik je Ogranka Matice hrvatske Vukovar i član predsjedništva Udruge katoličkih intelektualaca iz Osijeka, kao i Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja – Zmajskog stola u Vukovaru. Bio je sudionik Domovinskoga rata, a danas je oženjen vjeroučiteljicom Marinom s kojom ima dvoje djece.

Poštovani gosp. profesore, Vukovar je među Hrvatima nazvan Gradom herojem. Zašto?

Da, ali mnogi se s time neće složiti: da ga se tako naziva. Možda manje negativan odnos imaju prema nazivu Grad heroja. Međutim, ako to stavimo na stranu, ostaju činjenice onoga što se događalo u Vukovaru '91. a i kasnijih godina, pa i danas. To nam daje za pravo reći kako je ovaj grad prijelomna točka, svojevrsni povijesni međaš moderne hrvatske države. Kada govorimo sa stanovišta političkih, a onda i društvenih, vojnih…procesa, onda se stječe vrlo jasan dojam da je jedna situacija bila do „Vukovara“, a druga nakon „Vukovara“ – kako po pitanju nekih unutarhrvatskih odnosa, tako i kada govorimo o poveznicama s međunarodnom zajednicom. To se može argumentirati nizom argumenata. Meni se tri čine ključnima.

Prvi argument: tijekom i nakon onoga što se događalo '91. u Vukovaru tadašnja hrvatska politika nije više mogla natrag. Mi, doduše, jesmo imali referendum o neovisnosti i odluku o neovisnosti 25. lipnja 1991., tj. prije nego se vukovarska bitka odvijala u onom najžešćem smislu, iako smo 8. listopada 1991. donijeli odluku o razdruživanju – u vrijeme vukovarske bitke, ipak je u politici sve moguće pa ne bih isključivao soluciju da bi put k hrvatskom osamostaljenju, da nije bilo „Vukovara“, išao drukčije. Možda bi išao u pravcu konfederacije ili u nekom drugom pravcu. Međutim, vidjelo se da nakon „Vukovara“ nema povratka, nego je jedini put hrvatska samostalnost. Tomu jest pridonijela činjenica da smo mi 8. listopada donijeli odluku o razdruživanju koja je, sa stajališta međunarodnoga prava, označila da je Hrvatska od tada subjekt međunarodnoga prava. Kasnije, 15. siječnja 1992., bilo je samo diplomatsko priznanje. No, to je jednostavno više jedan simboličan čin. Dakle, Vukovar je označio jednu političku prekretnicu.

Drugi argument: jest činjenica da su se u okviru ta tri mjeseca vukovarske bitke u vojnom kontekstu događale takve stvari koje su i za neprijateljsku stranu, na neki način, označile kraj njihovih teritorijalnih osvajanja u Hrvatskoj. Naime, nakon što su okupirali Vukovar, agresori su samo još jedno mjesto, drugi ili treći dan, uspjeli zauzeti, a to je Ernestinovo kod Osijeka. Dakle, od pada Vukovara, oni su teritorijalno reducirani do Bljeska i Oluje, pa onda do mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja. Osvajanjem Vukovara tzv. JNA i srbijanska politika doživjeli su vršnu točku svojih teritorijalnih pretenzija iako to oni nisu tako željeli. Oni su time, dugoročno gledano, dobili bitku, a izgubili rat. Ta činjenica, uz već navedenu političku, pripomogla je da Vukovar dobije jedan status simbola.

I treći, po meni ključni, argument jest da je hrvatska javnost – ovdje mislim na obične ljude, a nažalost, manje na politiku – prepoznala Vukovar kao tu točku koja je za Hrvatsku u to vrijeme sigurno, a usudio bih se to protegnuti i sve do danas, predstavljala prijelomnicu formiranja hrvatske države. Vukovar je postao simbol: patnje, stradanja, mučeništva, ali i pobjede, nade, zajedništva. Simbol koji su ljudi već tada prepoznali, a to se nastavilo sve do danas.

Mi možemo reći da je Kolona sjećanja koja okupi 50, 60, a neki kažu i 100 tisuća ljudi, vrhunac toga odnosa prepoznatljivosti Vukovara, međutim to su stotine tisuća ljudi koji tijekom godine dolaze redovito ovamo i na druge se načine pozitivno odnose prema Vukovaru i Vukovarcima. Prema tomu, ta simbolička vrijednost grada postala je bitan element izgradnje modernoga hrvatskog identiteta. Nažalost, nije u isto vrijeme postao okvir razvoja Hrvatske – da sve one vrijednosti koje su u ratu bile branjene, da je na njima izgrađivan sustav upravljanja, vladanja, gospodarstva itd., nego je to otišlo u jednom sasvim drugom pravcu. Tu je taj jedan deficit Vukovara što se nije uspio nametnuti – ne zato što to on nije htio, nego zato što to oni koji su mogli nisu htjeli – kao obrazac života i razvoja hrvatske države.

Jasno da je za sve ovo plaćena velika cijena, prije svega u ljudskim životima, materijalnim dobrima i (ne)materijalnoj baštini… to je kredit koji ćemo s visokim kamatama vjerojatno doživotno otplaćivati. No, ne sada da mi kažemo kao: „Bolje da to nismo“, nego čovjeku bude žao da oni koji sada vode državu i uživaju u slobodi i miru, koji nisu doživjeli takav vid strahota, kao da ne vraćaju to Vukovaru. Opet ne mislim na obične ljude nego na one koji upravljaju.

Ovdje se nameće pitanje kako iz perspektive Vukovara izgleda hrvatsko društvo?

Vratit ću se samo kratko na početak razgovora i pitanje zašto je tolika vrijednost Vukovara u trenutku kada hrvatska država nije bila ustrojena kao prava država. Čini mi se da, na temeljima obrane Vukovara i drugih krajeva, nismo tu volju i taj entuzijazam, znanje, sposobnost i tu spremnost na samoodricanje i sebedarje implementirali u društvo. Nego su ti društveni odnosi počeli počivati na premisama koje su posve suprotne od onoga što je Vukovar kao načelo označio, pa ste umjesto rada za opće dobro imali isključivo privatni biznis i interes; umjesto poštenja – korupciju… I ne samo to, mediji su – možda više elektronski, a manje tiskani – kroz svoj rad vrlo često propagirali jedan takav izvrnuti sustav vrijednosti, pa možete gledati serije, sapunice, emisije itd. u kojima se propagira jedan život koji zapravo nije stvaran, a ono što jest realno, to se drži negdje u nekakvom zapećku. Mislim da tu hrvatsko društvo nije iskoristilo potencijal koji je ponuđen tijekom Domovinskoga rata. Tu ne mislim samo na one koji su držali oružje u ruci, nego na sve druge humane ljude. Sjetimo se samo da je Hrvatska u prosincu 1991. imala 550 000 registriranih prognanika; da su od proljeća 1992. pristizale izbjeglice iz BiH… Ja razumijem nesreću ljudi koje su ove godine zadesile poplave, ali naša se današnja država „muči“ s 4 - 5 tisuća ljudi, a kako smo u ono vrijeme znali s pola milijuna ljudi? Znači, to znanje, ta sposobnost i entuzijazam koji su svojedobno rasli, kao da je netko rekao: „Dobro, vi ste svoje odradili, sad vi idite u mirovinu, a mi dolazimo i počinjemo sve po svom.“

Izgleda li onda tako hrvatsko društvo danas iz perspektive Vukovara?

Ja mislim da izgleda jer tu nije samo stvar odavanja pijeteta, nego to da mi danas u gospodarskom životu, u političkim odnosima… razgovaramo o temama koje su davno trebale biti otklonjene od nas zahvaljujući Domovinskom ratu, to je ono što najviše smeta, ne samo Vukovarce, nego i sve građane Hrvatske koji su osjetili rat. Međutim, ta politička scena, ta elita otišla je posve krivo.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju