Prof. dr. Ante Čuvalo, profesor i pisac

Od političkog emigranta koji je 60-ih godina prošlog stoljeća odlučio napustiti Jugoslaviju, postao je uvaženi član američkog akademskog društva, istaknuti profesor, povjesničar i autor brojnih knjiga i članaka o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. On je prije nekoliko godina odlučio početi prikupljati svjedočanstva onih koji su preživjeli Bleiburg s područja općine Ljubuški, te je tako knjigom Od Bleiburga do Ljubuškog zapisanom riječju zauvijek otrgnuo iz zaborava tužna sjećanja preživjelih.

Ove godine se navršava 70 godina od Križnih puteva Hrvata koji su započeli u Bleiburgu. Kako vrijeme utječe na sjećanje na Bleiburšku tragediju?

Riječ „Bleiburg“ je metafora koja odmah priziva dva značenja. Na jednoj strani ona u sebi sadrži sva mučenja, progone i pogibiju na stotine tisuća Hrvata i Hrvatica u komunističko-jugoslavensko-velikosrpskim rukama po završetku Drugog svjetskog rata. Ona simbolizira tragediju koja je pogodila hrvatski narod u poraću općenito. Istodobno, ta riječ (kao i „Križni put“ ili putevi jer ih je bilo mnogo) Hrvatima implicira zločin i oslikava ideologiju mržnje onih koji su taj zločin počinili u ime dobro poznatih njihovih „ideala“. Bleiburg i sve što on označava je jedan od onih trenutaka u povijesti hrvatskog naroda koji se ne da izbrisati ili prekriti pepelom prošlosti. On je duboko urezan u pamćenje Hrvata diljem svijeta. Bleiburg, Križne puteve i masovna grobišta se može “zaobilaziti”, prešućivati, nijekati, zabranjivati..., ali to je neizbrisivo i nezaboravljivo. Bleiburg je prekretnica, znak, upozorenje...

Vi ste objavili knjigu sa svjedočanstvima preživjelih Križnog puta iz općine Ljubuški. Što Vas je ponukalo da prikupljate ova svjedočenja?

Bleiburšku tragediju sam osjetio već u ranom djetinjstvu. Naime, moj je otac bio na Križnom putu i nikad se nije vratio. Bio je jedan od na tisuće civila koji su iz Austrije pošli, ali nisu nikad došli doma. Ja sam se rodio poslije njegova odlaska prema sjeveru pred najezdom partizana u moj rodni kraj. U kući se znalo ili, bolje reći, govorkalo i nagađalo što se dogodilo. Oni koji su preživjeli Križne puteve, zatim logore i došli svojim kućama morali su šutjeti. I šutjelo se 50 godina!

Iza mog bijega iz „titoističkog raja“ na Zapad o Bleiburgu sam čitao i čuo iz prve ruke, a ponešto i pisao. Imao sam, naime, izlaganje o Bleiburškoj tragediji 1987. na sveučilištu Oxford u Engleskoj. Bio je to opsežan simpozij o prisilnoj repatriaciji poslije Drugog svjetskog rata sa Zapada u komunističke zemlje.

Po povratku u domovinu zamolili su me da budem član Povjerenstva za istraživanje, obilježavanje i uređivanje grobišta u općini Ljubuški. Dok smo istraživali, javili su se neki ljudi sa zapisima o svojem Križnom putu. Zahvaljujući njima, počeo sam pronalaziti, uz pomoć drugih, osobe koje su preživjele Križni put, a još su bili na životu i sposobni svjedočiti. Tako sam prikupio 64 svjedočenja iz prve ruke, a knjiga sadrži i broj svjedočenja iz druge ruke. Osim toga, knjiga donosi popis onih koji su ubijeni na Križnom putu, kao i imena preživjelih.

Da bi čitatelji imali barem približno ideju o kakvoj se tragediji radi, navest ću nekoliko brojeva. Po onom što sam mogao prikupiti, iz ove općine bile su na Križnim putevima 2 172 osobe. Od toga je 1 249 nastradalo, a 923 vratilo se kući. Koliko znamo, 17 ih je umrlo od posljedica uskoro po povratku doma. K ovom treba dodati da su u ovoj općini tijekom rata i poraća nastradale 1 202 osobe koje nisu bile na Križnom putu. Dakle, ukupan broj stradalih u općini Ljubuški tijekom rata i poraća bio je 2 469. Kad uzmemo da je ratnih godina u općini bilo oko 24 500 stanovnika, znači da je u ratu i poraću nastradalo 10% pučanstva, a od toga najviše u poraću. To je zastrašujući broj žrtava, a da demografske gubitke i ne spominjemo.

Kakav ste dojam o preživjelima stekli razgovarajući s njima?

Najviše me se dojmilo da ti ljudi govore o svojim patnjama, o mučiteljima, o strašnim prizorima... bez trunke mržnje i želje za osvetom. Iz razgovora se vidi da oni nisu ni u tim teškim danima progona mrzili, čak su se čudili tolikoj mržnji progonitelja, pa i sažalijevali ih jer su uvidjeli da te ljude mržnja izjeda i izluđuje. Nisu oni zaboravili nepravdu i muke, ali nisu dopustili da ih to progoni cijeli život. Istina, boli ih što se i danas niječe Bleiburg i posljedice Bleiburga. Neki od njih zapažaju da zapravo njihov Križni put nije nikad ni prestao jer su bili zauvijek označeni kao krivci, kao „neprijatelji naroda“. I današnji simpatizeri bivšeg režima i države najradije bi da se o svjedočenjima preživjelih ne piše jer im kvare sliku ideologije i režima koji je njima bio dobar, a sad su se našli u povijesnim i političkim prilikama koje nisu nikad sanjali ni željeli.

Križni putevi u jednu ruku i danas traju jer zemni ostatci ubijenih nisu nikad „stigli“ kući, oni i njihovi potomci još čekaju.

Postoji li svjedok koji Vam je ostao u posebnu sjećanju i kakva je njegova sudbina bila?

Teško je izdvajati. Ljudi su proživjeli užasne stvari. Kako se može osjećati dečko od 16 godina kad mu oca, civila u godinama, ubijaju pred očima jer je htio zaštititi sina; kad majka u panici ostavlja bebu na putu jer više ne zna kako će s njom naprijed u nepoznato, ili kad majka baca dijete s mosta u rijeku; jednog brata ubijaju zbog kapi vode, a drugi kaže „Ubijte i mene“ te ubijaju ga. Nekoliko ih svjedoči kako su ih strpali, ugurali, u neku rupu kod Šida gdje se kopala zemlja za ciglu – bez vode, vrućina, bez zraka... izdiše se! Svaki koji je taj događaj pričao, kao da ponovno proživljava tadašnje muke.

Ali, gotovo u svakoj mukotrpnoj priči nađe se zračak svjetla, neka ljudska dobrota, neki dobri anđeo. Netko je priskočio drugom jadniku u pomoć; dao mu kap vode ili komadić hrane; pomogao mu da miče naprijed jer ako zaostane iza kolone, ode glava; daju čak život da bi zaštitili drugoga. Tu su dobre djevojke i snaše koje su neustrašive u bacanju kruha i druge hrane ljudima u kolonama. Ili starac kojeg ubijaju dok on dijeli hranu, kako on veli, “svojoj djeci”. To su ljudi koje ne bismo smjeli zaboraviti. I oni su dio Križnog puta, kao što su i majke, supruge i djeca nastradalih.

Ovaj Križniput, dakle, nije se dogodio samo na bleiburškom polju, već je nastavljen i drugdje te trajao nekoliko mjeseci nakon predaje. 

Kod Bleiburga se dogodila predaja Saveznicima, odnosno Englezima, potom izručenje hrvatske vojske i civila Titovim snagama pa zato ovo zovemo Bleiburškom tragedijom. Ali to je bio samo početak. Ubijanje tu tek počinje i nastavlja se sve do grčke i rumunjske granice. Na primjer, u knjizi Od Bleiburga do Ljubuškog nabrojeno je blizu 200 mjesta koja spominju samo stradalnici uvršteni u ovu knjigu. U tim mjestima su bili logori ili su kroz njih prošli. Ti marševi smrti trajali su tjednima i mjesecima. Osim masovnih stratišta po Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj, ubijalo se gdje je god netko od pratećih partizana htio ili kad su prolazili kroz sela sa srpskim pučanstvom. Iz svjedočenja preživjelih vidi se, na primjer, da su po dolasku u logor kod Požege mnogi „nestali“. Po svemu izgleda da je na tisuće ljudi iz tog logora odvedeno u sjeverozapadnu Bosnu i tamo pobijeno. Drugi su došli u mostarske logore, a onda završili u Neretvi, jamama oko Nevesinja i drugdje.

Do danas dvije stvari ostaju nejasne te se mnogo spekulira oko njih, a to su: motiv i odgovornost. Koji je, prema Vašem mišljenju, glavni motiv za masakriranje Hrvata u Bleiburškoj tragediji i može li se kazati tko je zapravo odgovoran za nju?

Poznato je ono što je Tito rekao Ivanu Meštroviću, da se Srbima moralo dopustiti da se zadovolje, da se „iskale“. Ili ona Đilasova da se Hrvate moralo pobiti da bi Jugoslavija živjela. Ali mislim da su motivi bili i širi. U tim teškim ratnim vremenima i tom „brisanom prostoru“ slile su se tri ideologije koje su mrzile sve što je bilo hrvatsko i katoličko, posebice nisu mogli ni zamisliti da bi postojala hrvatska država, bilo koja i kakva.

Prvo, jugo-komunistima i njihovim simpatizerima cilj je bio obnova Jugoslavije i boljševizam. Po uzoru na Lenjina, važno je bilo preuzeti vlast, a za taj cilj trebalo je žrtvovati sve i svakoga tko se našao na putu. Staljin im je bio još bliži i draži. Smetnja tom njihovu cilju su u prvom redu bili svi državotvorni Hrvati (bez razlike na ideologiju) i Katolička Crkva.

Drugo, veliko-srbizam se pri kraju rata vrlo lako i rado pridružio komunistima da bi ostvario svoje ciljeve. Nije bilo važno je li pod kokardom ili crvenom petokrakom. To udruživanje četništva i partizanštine protiv svega što je hrvatsko i katoličko vidjeli smo ponovno u nedavnim vremenima.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik