Mons. Mario Delpini, milanski nadbiskup

Mons. Delpini rođen je 1951. u Gallarateu, kao treće od šestero djece svojih roditelja. Za svećenika je zaređen 1975. Od tada pa do 1987. predavao je u malom sjemeništu Milanske nadbiskupije, prvo u Sevesu, a zatim u Venegono Inferioreu. Tijekom tih godina završio je studij književnosti na Katoličkom sveučilištu Presvetog Srca, postigao je licencijat iz teologije te je priveo kraju studij patrističkih znanosti na Institutu Augustinianum u Rimu. Tijekom svećeničke službe bio je još i rektor najprije maloga, a zatim i velikog sjemeništa u matičnoj nadbiskupiji. Pomoćnim milanskim biskupom imenovao ga je papa Benedikt XVI. u srpnju 2007. Na toj je službi ostao 10 godina sve dok ga papa Franjo u srpnju 2017. nije imenovao milanskim nadbiskupom te je tako naslijedio umirovljenog kardinala Angela Scolu.

S njime smo razgovarali o otajstvu Božića, proslavi u vremenu pandemije koronavirusa, vraćanju radosti i nade u aktualnom trenutku, obiteljskoj dimenziji ovoga blagdana… Na kraju je uputio i svoju poruku katolicima u Bosni i Hercegovini, ali i svim ljudima dobre volje.

Preuzvišeni oče nadbiskupe mons. Delpini, prorok Izaija zapisao je: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje.“ Znaju li se ljudi danas radovati zbog dolaska Sina Božjega među njih?

Bit će ravnodušnosti. Postoje oni koji ne znaju za Isusa. Bit će dobrih osjećaja. Postoje oni koji ponovno bude emocije iz djetinjstva. Bit će radosti. Postoje oni koji slave otkrivenje Božje ljubavi koja čini mogućim živjeti kao djeca Božja. Nije da Sin Božji dolazi među nas. On je prisutan u svom misteriju. Činjenica je da smo stvoreni kao djeca Božja.

Proslava ovogodišnjeg Božića zbog pandemije koronavirusa u mnogim zemljama bit će drugačija nego inače. Kako se u ovoj situaciji najbolje pripraviti za susret s Gospodinom koji među nas dolazi u obliku djeteta?

Izvan uobičajenih mjesta i pobožnih osjećaja. Rođenje Djeteta u Betlehemu nije činjenica koja se ponavlja, već početak vremena otajstva koje spašava. Priprava za spasenje zahtijeva: želju, vapaj, nadu: „Dođi kraljevstvo tvoje, bez tebe smo izgubljeni!“

U svojoj prošlogodišnjoj božićnoj propovijedi kazali ste kako Isusa danas ne prihvaćaju oni koji kažu: „Nikome ništa nisam dužan, ne trebam nikoga, ne moram nikome zahvaljivati. Ne očekujem spasitelja.“ Može li ova pandemija promijeniti naš odnos prema bližnjemu te prema misteriju Božića?

Pandemija, kao i svaki drugi povijesni događaj, nameće ponašanja bez presedana, ali ništa se ne mijenja ako se ljudi ne okrenu mislima mudrosti, osjećajima dobrohotnosti, stavovima povjerenja i odgovornosti, pokornosti Duhu Božjem.

Svjesni smo da brojni žive u beznađu, siromaštvu, neizvjesnosti, a i godina koja je pri kraju za sve je bila izazovna. Kako u ovome svijetu probuditi nadu kako bismo i mi postali „narod koji je u tmini hodio vidio svjetlost veliku“ (usp. Iz 9,1)?

Što je nada? Neki brkaju nadu s pouzdanim očekivanjem onoga što će biti. Vjerujem da ovakav aspekt očekivanja nije toliko pouzdan. Na čemu se temelji? Iskustvu? Proračunu? Programiranju? Moja, naša nada je odgovor na Božje obećanje. Narodi u mraku vide svjetlo ako vide Gospodina, ako vjeruju u njega, ako se povjere njegovoj riječi koja ne obećava lagane putove, ne umirujuće situacije. Obećanje: „Ja sam s vama u sve dane.“ On je zapravo Emanuel, Bog s nama. Izvjesnost njegove prisutnosti hrani nadu da ćemo doći do „obećane zemlje“ duž bilo koje pustinje; nećemo se izgubiti ploveći u svakoj oluji; nećemo potonuti prolazeći kroz bilo koju situaciju i nevolju pa i kroz samu smrt nećemo umrijeti!

Božje pouzdano obećanje je, u osnovi, Duh Sveti koji nam omogućava da svakodnevno živimo kao djeca, poput Isusa; molimo kao djeca, poput Isusa; radujemo se i trpimo kao djeca, poput Isusa; umiremo kao djeca, poput Isusa.

Razgovarao: Dražen Kustura

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba