Mons. Kiro Stojanov, skopski biskup i apostolski egzarh za katolike bizantskog obreda

Mons. Stojanov je rođen u mjestu Radovo u Makedoniji 1959. Za svećenika je zaređen 1986., a biskupsko posvećenje imao je 1999. Skopskim biskupom ordinarijem i apostolskim egzarhom za katolike bizantskog obreda u Makedoniji imenovan je 2005., a svečano je ustoličen u skopskoj katedrali Presvetog Srca Isusova i strumičkoj katedrali Uspenja Presvete Bogorodice. Prvi je skopski biskup makedonske nacionalnosti, a također i u apostolskom egzarhatu nakon pune 104 godine. Podsjetimo, Skopska biskupija je sufraganska biskupija "ad instar" Vrhbosanske metropolije...

Oče biskupe, za početak nam recite što je to, zapravo, Otajstvo Uskrsa?

Jednom rečenicom rečeno: jako mnogo. Nama u teologiji, čini se, kao da je odmah jasno čim se kaže „Otajstvo Uskrsa“. Međutim, to je izričaj koji uvijek treba proširivati jer je „prenabijen sadržajem“. To je dakle pashalni misterij Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Riječju: to je čin našega spasenja. Ako imamo u vidu Kristovo utjelovljenje, a ovdje ponovno utjelovljenje u euharistiji na jedan posve novi način, onda je uistinu Otajstvo Uskrsa jednako pojmu: Otajstvo našega spasenja. Kako spasenje nije prošli čin nego stalno traje, tako i za nas vjernike Otajstvo Uskrsa nije spominjanje niti liturgijsko „skazanje“, nego je uistinu događaj spasenja. Postavili ste jednostavno pitanje, ali odgovor nikad nije jednostavan jer sa sobom nosi cijelu povijest spasenja koja se događa, a ne samo koje se sjećamo. Kratko: Otajstvo Uskrsa je čin spasenja danas i ovdje.

Kakve nam poruke donosi najveći kršćanski blagdan ove 2016.?

Svi smo suočeni s krizama u svijetu koje su u naše vrijeme, čini se, veće i teže. Naime, svjedoci smo jednoga velikoga migracijskog procesa koji je zahvatio veliki dio svijeta, no o tome ćemo još govoriti. Druga je kriza, barem u našim krajevima, drastično osiromašenje običnoga puka. To je problem sve veće razlike jedne manjine bogatih i ogromne većine siromašnih. Čini se da je čovjek danas i sam ušao u krizu jer ne vidi rješenje problema. S druge strane, sve nas više zapljuskuje buka oružja i, kako reče papa Franjo, „treći svjetski rat već je počeo“. Papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi Hod prema Uskrsu naziva naše vrijeme dramatski teškim u kojem čovjek ulazi u „civilizaciju smrti“, a mi kao kršćani donosimo i navješćujemo civilizaciju života. Drugim riječima, svijet treba neprestano braniti od kaosa koji je proizveo čovjek i koji dovodi u pitanje smisao samog postojanja. Stoga je posve jasno da istiniti vjernik u Uskrsu očekuje nadu. Upravo onu nadu koju je Krist donio. Osloboditeljski sadržaj uskrsne objave je u tome da je Božja moć ujedno nada i radost. U Uskrsu Bog objavljuje samoga sebe, svoju snagu – jaču od snage smrti – snagu Trojstvene ljubavi. Tako nam uskrsna objava daje pravo da pjevamo „aleluja“ u svijetu kojemu prijeti oblak smrti. Kršćani ove godine u pripravi za ovu svetkovnu u Godini jubileja Božjega milosrđa s više radosti i nade očekuju susret s Milosrdnim Ocem po sakramentima Crkve, da bi ojačani božanskom ljubavlju mogli unatoč problemima živjeti svoje kršćanstvo. Najkraće, Uskrs očekujemo kao susret s Milosrđem, izvorom ljubavi.  

Na koji je način Uskrs središte kršćanskoga života? Je li to činjenica koja se slabo odražava u današnjici?

Jasno je da je Uskrs središte kršćanskog života, ali trebamo naglasiti da je to bilo daleko jasnije u prvim stoljećima kršćanstva nego li nama danas. Podsjetimo se da je u okviru proslave pashalnog misterija zajednica proslavljala ulazak odraslih po sakramentima kršćanske inicijacije u novi život. Sva liturgija sv. Trodnevlja – a šire i cijele korizme – protkana je Otajstvom novoga rođenja – uskrsnuća – po sakramentima krsta, euharistije i potvrde. Kako je u našem vremenu krštenje odraslih u tim stablima sve rjeđe, tako je i pojam središnjeg „blagdana“ izgubio svoju snagu proživljavanja. Ako se još k tomu doda da smo proveli korizmu bez naglašavanja da će Uskrs i ove godine doseći svoj vrhunac u obnovi naših krsnih zavjeta, onda je jasno da se Uskrs ne odražava na današnjicu. Sa žalošću to konstatiramo. S druge strane je istina da je liturgija Crkve sva ta velika otajstva „sažela“ u nekoliko dana pa je teško običnom vjerniku sve to proživjeti po liturgijskim riječima i znakovima. Čini se da je čovjek našega vremena trajno rastresen, pa se i na tih nekoliko dana ne može sabrati da bi sve razumio, a kamoli proživio i doživio. Dodajmo k tomu i slabost nas liturga koji smo u napasti sve te obrede „obavljati“, a ne slaviti. Ako liturg ili liturgijska zajednica ne proživljavaju otajstva spasenja, onda je teško doći do željenog cilja kojim bi Uskrs stvarno postao središtem kršćanskog života. Ponavljam, svijest da smo krštenjem s Kristom ukopani i uskrsli na „novi život“ je izblijedjela. Dolazi mi misao iz Isusove prispodobe da mi šijemo „novo platno na staru haljinu“. To jest, svaka proslava Uskrsa je kao „nova zakrpa“ na „starome odijelu“, a mi bismo trebali u uskrsnoj liturgiji uvijek obući „novo odijelo“. Tada bi taj godišnji blagdan postajao središnjim događajem „novoga odijela“ – novoga života.

Uskrs je najveći blagdan u kršćanstvu. Međutim, među običnim vjernicima može se reći spada u, uvjetno rečeno, apstrakciju, nešto previše teško da bi se razumjelo u odnosu na primjerice Božić. Zašto je to tako?

Na ovo pitanje dao bih malo širi odgovor. Sjetimo se vremena koja su iza  nas – već je skoro stotinu godina kako su Crkva i liturgijski život potiskivani iz društva. Konkretno od vremena komunizma pa do najnovijih promjena sve što je vjersko, kršćansko, bilo je potiskivano na marginu života. S druge strane, na pojedine blagdane nudili su se sadržaji kao surogati kršćanskom svetkovanju. Sjetimo se novogodišnjih praznika i Djeda Mraza. U toj tradiciji marginalizacije već se rađa četvrta generacija. Nakon nasilne ateizacije došlo je vrijeme „nagle“ obnove vjerskih običaja, ali bez prethodne katehizacije. Tako su „uskrsnuli“ mnogi običaji, ali nisu uskrsnuli i događaji. Druga činjenica je u tomu što Božić kao događaj Kristova utjelovljenja i rođenja – na prvi pogled – od nas ne zahtijeva neku promjenu života. No, to je očito krivo jer čin vjere nije čin pristanka samo sviješću, nego i opredjeljenjem. Uskrs je, u tom smislu, daleko zahtjevniji blagdan. Priprava za Uskrs je dulja, trebala bi biti temeljita i, kako rekoh, zadire u naše životno pitanje, a to je obnova saveza s Bogom po sakramentima krštenja, euharistije i pomirenja. Uskrs je nezamisliv bez te snažne duhovne obnove. Imajući u vidu da je naša ljudska narav, osobito pod utjecajem mentaliteta današnjeg vremena, dosta površna i nije baš sklona temeljitim promjenama, možemo potvrditi da se Božić slavi „lakše“ nego li Uskrs koji je zahtjevan i, kako smo rekli, središnji. Konačno sa žalošću konstatiramo da je Božić postao komercijalni blagdan Europe (vjerojatno i Amerike), a to odgovara potrošačkom mentalitetu našega vremena. Tobožnje „darivanje“ koje činimo o Božiću samo je često „varanje savjesti“ kojim zadovoljavamo svoju potrebu „biti dobar“. Tako, čini mi se, da su ta tri razloga dovoljno jasna zašto u širim slojevima puka Božić „uživa središnje mjesto“, a ne Uskrs. Božić i Uskrs duboko u sebi su povezani jer u njima slavimo događaje povijesti spasenja, odnosno Boga koji dolazi u svijet kako bi nas spasio od smrti.

Krucijalno je da je Isus uskrsnućem pobijedio smrt. Što današnjem čovjeku znači ta činjenica?

Ovo pitanje bi zaslužilo jednu posebnu katehezu i ne samo jednu. Pavao tvrdi da je uskrsnuće središnji događaj u koji vjerujemo, a da nije događaj, bili bismo najjadniji ljudi vrijedni sažaljenja. Da, to je tako. Međutim, imajući oko sebe život suvremenog čovjeka, primjećujemo da se obistinjuje ona stara narodna poslovica: „Kakav život - takva smrt, kakva smrt - takva vječnost.“ U vremenu materijalizma, hedonizma, konzumizma kako govoriti i uvjeriti čovjeka današnjice koji bezglavo juri - imati, a zaboravlja biti? Kako govoriti čovjeku koji jedva veže „kraj s krajem“ radeći noć i dan za bijednu plaću, da je život bogatstvo koji ima i drugi sadržaj osim naprosto preživjeti? Naša civilizacija, barem europska, već je svjedokom da je nastupila civilizacija smrti. A sada mi navješćujemo civilizaciju života, i to civilizaciju ljubavi čiji je simbol križ. Ali križ nije simbol smrti i to je krivo postavljeno u našu ikonografiju jer je križ simbol ljubavi, pobjede i uskrsnuća. S druge strane, sve veći je broj agnostika i „umornih“ ljudi koje pitanje života i smrti ne zanima. Kad se smrt dogodi, prihvaća se kao neizbježna stvarnost i samo kod jednoga manjeg dijela ljudi nameće se pitanje o vječnom životu. Ovdje je nama katolicima u današnje vrijeme ponuđena Božjom dobrotom jedna veličanstvena prilika navijestiti dvije temeljne istine o čovjeku, i to na sprovodima. Istina o Bogu koji ne „uzima“ čovjeka kažnjavajući, nego ga poziva u puninu svoga života. I druga istina navještaj o čovjeku čiji život nema smisla ako je omeđen samo ovozemaljskim godinama. Slavlje sprovoda postalo je propovjedaonica gdje sabrano slušaju i vjernici i nevjernici i pripadnici drugih Crkava i vjerskih zajednica. Često potičem svećenike da ovu priliku shvate kao veliki kairos, navijestiti Isusovo uskrsnuće! Krist je svojim uskrsnućem započeo novi život, novog svijeta i tako su naša groblja svete njive gdje su posijana tijela naših dragih pokojnika koji čekaju uskrsnuće. Bez obećanja uskrsnuća tijela naš tjelesni život stvarno se čini kao teško progonstvo. Međutim, ako vjerom – a to je Božji dar – prihvaćamo Kristovu pobjedu nad smrću, onda nam se rađa nada, poštovanje i ljubav koji traju i nakon groba. Imate pravo, ovo je pitanje krucijalno, čitao sam nedavno da u Njemačkoj čak 40% vjernika ne vjeruje u uskrsnuće tijela. Kristovo uskrsnuće još prihvaćaju, ali naše ne. Međutim, Njegovo uskrsnuće je temelj našega zajedništva s Njim.

Kakvo je iskustvo slavlja svetkovine Uskrsa u jednoj većinski pravoslavnoj zemlji?

Na ovo pitanje odgovaram s osobitim osjećajem jer ste me pitali kao biskupa koji je ordinarij vjernika katolika zapadnog obreda, ali i vjernika katolika istočnog obreda. Kao pastir, sva otajstva naše vjere u većini slavim dva puta.

Nama je kao velikoj manjini, bilo zapadnog ili istočnog obreda, iskustvo slavljenja Uskrsa lijepo. Uvijek većinska zajednica, pa bilo kojeg obreda ili Crkve, u proslavi nalazi svoj vjernički, ali i nacionalni identitet. Mi kao manjina smo u svojem slavljenju bez potrebe iskazivanja nacionalnog identiteta, nego nam je Uskrs kojega slavimo snažna potreba potvrditi svoj vjerski identitet. Ne slavimo Uskrs u „javnom životu“, nego samo u Crkvi i obitelji. Ukoliko povežemo istinu da je Crkva obitelj, a da je Hram zajednička obiteljska kuća, onda vam je jasno da je naše iskustvo slavljenja Uskrsa duboko i isključivo vjerničko. Ta činjenica pred nas pastoralne radnike stavlja velike zahtjeve. Treba biti svjestan koji su motivi kojim ljudi dolaze tih dana u Crkvu i uistinu dati mogućnost da u slavljenju unutar liturgije omogućimo zajedno proživljavanje otajstava i snažnu obnovu duha u katoličkom identitetu. Samim tim smanjen je i radijus mnogih običaja koje kod većinskih Crkava opterećuju svetkovanja. Time što je kod nas ta „vanjska“ proslava umanjena, više je proživljavanje produbljeno pa i onda kad datumski slavimo ista otajstva s pravoslavnom većinskom zajednicom. U ovom slučaju postoje česta isprepletanja običaja, pogotovo u mješovitim brakovima. Hvala Bogu, nisam primijetio da bi naši vjernici bili samo „običajni“, nego u tom slavljenju vide i potvrdu svoga katoličkog identiteta.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...