Intervju: vlč. dr. Pero Brkić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije

I ove godine, četvrti put zaredom u Hrvatskoj, se između Druge i Treće korizmene nedjelje provodi akcija Hrvatskog Caritasa pod nazivom: „Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH“. Dr. Brkiću možete li nam kazati koja je svrha ove akcije i zašto ju uopće provoditi?

Prvo što imamo siromaštvo. Svi pokazatelji siromaštva u Jugoistočnoj Europi govore da BiH ima veći broj siromašnih ljudi nego Hrvatska. Drugo, životni je standard u BiH niži. Treće, ne možemo zavoravit da smo isti narod. U obje države žive Hrvati. Crkva u Hrvata obuhvaća Crkvu u Hrvatskoj i Crkvu i BiH. Stoga Crkva u Hrvatskoj ne može zaboravit Crkvu u BiH koja je više propatila. Sjetimo se da je BiH izgubila više od pola vjernika. To je uzrok da imamo župnike koji pate i biskupe koji se muče i bore, vjernike koji su osamljeni, tužni, bolesni i nemaju standarde ni u medicinskom ni socijalnom segmentu ni blizu onima koje postoje u Hrvatskoj. Sve to poziva na solidarnost između dviju Crkava, imeđu jednog istog naroda, ali iz dvije države. Zato je akcija bitna stvar koju su počeli biskupi iz Hrvatske zajedno s našim biskupima ovdje. I koliko god došlo novca iz Hrvatske to je i simbolično vrlo važno.

Vidimo da svi biskupi u Hrvatskoj ne percipiraju ovu akciju na isti način. Neki kažu:“Mi šaljemo svojim kanalima pomoć“, „Mi imamo svoje partnerske župe“ a neki jednostavno – možda bi bilo grubo kazati – ovu akciju bojkotiraju. Kakvo je Vaše mišljenje, smatraju li Hrvati u Hrvatskoj Hrvate u BiH, na određeni način, teretom? Ili pojednostavljeno kazano jesmo li im, u smislu objekta socijalne pomoći, još uvijek zanimljivi?

Kako koji biskup radi u Hrvatskoj, ja datelja ne znam. No kad sve zbrojimo i oduzmemo ova je akcija dar i milost svakoj župi i svakoj biskupiji. To je dar da se ljudi imaju mogućnost i prigodu očitovati prema ljudima u susjedstvu. Mi smo ponosni i na Crkvu u Hrvatskoj i Crkvu u BiH koliko smo skupili novaca za nastradali narod Haitija. Vidimo da naš čovjek imaj taj sluh i vrlo bi šteto bilo prekrižit ovu akciju.
Što se tiče tereta, ma mi htjeli-ne htjeli ostajemo interesantni Hrvatskoj. Prvo zato što Hrvatska ide svojim putem i svojom dinamikom u EU. Bosna i Hercegovina ostaje susjed, a Hrvatska se mora okretati i otvarati svojim susjedima. Ona nosi jednu odgovornost: i država Hrvatska prema svim narodima u BiH i državi BiH; ali i Crkva u Hrvatskoj nosi određenu odgovornost prema Crkvi u BiH. Mislim da će biskupi to shvatiti. Sve treba svoje vrijeme i svi mi moramo učiti jer smo svi na putu prema savršenstvu. Tako i ova akcija. Ona se provodi tek tri godine. Vi znate da je kod nas u Caritasu pravilo: 3+3+3 godine. I onda tek možemo reći da je jedan projekt zaokružen. Mi ovom akcijom ulazimo u četvrtu godinu i nadam se da će se učiniti napredak a tamo tek u sedmoj ili osmoj godini to će biti jedna fino zaokružena akcija.

Kako ovu akciju doživljavaju ljudi iz BiH? Imaju li informacija o čemu se radi? Što očekuju?

Hajmo reći ovako: Mi smo napravili malo veća očekivanja nego je bilo potrebno. To je bila grješka naših Caritasa u BiH. Jer smo napravili veća očekivanja nego što su mogućnosti i što je bilo realno očekivati. Ali dobro, svi učimo pa tako i Caritas. Sigurno da naši Caritasi u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru ne bi mogli održavati neke projekte kad ne bi bilo ove akcije. Morali bismo zatvoriti nekoliko Kućnih skrbi u nekoliko općina. Drugo, uistinu župnici se žale da nisu dovoljno informirani, poglavito oni koji se ne služe internetom i elektronskom poštom. Oni sporije i teže dođu do informacija za aplikacije. No ipak ih dobiju poštom te se mogu očitovati. U ovomu je važno obavijestiti ali i ljude uputiti da su mogućnosti ograničene, jer ne mogu svi dobiti i ne mogu svi dobiti onoliko koliko misle da trebaju dobiti.

Koja su područja na kojima bi RH mogla i trebala pokazati solidarnost prema bh. Hrvatima. Je li dovoljno to što izdvajaju iz proračuna ili bi trebalo možda i gospodarstvenike potaknuti na neki „bratski“ odnos prema Hrvatima prilikom zapošljavanja, stvranja partnerstava i sl.

Ma, prva stvar koju bi trebali političari i država Hrvatska imati na pameti jest da ne mogu komunicirati samo s jednim partnerom nego s uistinu tri. Nekada se dobije dojam da ljudi dođu u Sarajevo a zaborave da ovdje žive i Hrvati. To ne može funkcionirati, nego je bitno pratiti sva tri naroda i jednako ih gledati. A pritom je jasno da Hrati zbog nacionalne povezanosti igraju posebnu ulogu. Druga stvar, mene godinama to smeta, al' nemam snage promjeniti. Recimo dječji vrtić – navodim primjer ne znajući je li to u konkretnom slučaju točno, ali kao primjer – u Ljubuškom dobije potporu vlade HR jer radi na hrvatskom jeziku a dječji vrtić u Sarajevu koji ovdje jedini radi na hrvatskom jeziku ne dobije. Malo je to čudno. Mislim da bi se konačno trebalo razjasniti kome država Hrvatska daje pomoć: budžetskim koristnicima, institucijama BiH, domovima zdravlja bolnicama, sveučilištima i sl; ili daje onima koji nemaju pristupa budžetu: nevladinim organizacijama, vjerskim organizacijama, Crkvi, udrugama na polju kulture sporta i socijale. Zadnja stvar koja je važna: trebalo bi pojačati socijalu. Znam ja da je obveza kulture, jezika...al kad uzmete Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, oni daju samo 20 % ili maksimalno 30 % potpore Hrvatima BiH. Sve ostalo ide poreko kulture, sporta i sl.

Kako to bude riješeno s novcem dobivenim od akcije Tjedan solidarnosti?

Sve ide u Caritasu BK BiH. Jedan dio ide na biskupijeske Critase i njihov rad, a drugi za aplikacije različitih udruga, pojedinaca, župa. Mi nismo sretni s tim. Smatramo da bi sve trebalo ići preko Caritasa i da se uistinu jačaju Caritasovi prijekti jer je malo novca za puno stvari. Bolje je malo činiti a kvalitetno nego više a lošije. Ali evo tako je to određeno i mi to ne možemo proimijeniti.
No, još jedna stvar koju je bitno naglasiti. Hrvatska će ući u EU to je pitanje vremena. I Hrvatska vlada i Crkva mogu jako pomoći Hrvatima i drugima u BiH s pristupnim fondovima. To su nepovratna sredstva koju mogu dobiti ljudi u BiH, ali samo preko države koja je članica EU. Šteta bi bilo da Hrvatska ne povuče sredstva koja može povući, a također i BiH. Nadamo se da će tu biti određena pomoć i u edukaciji kadrova. Zašto Vlada Hrvatske ne bi napravila jednu edukaciju za ljudstvo nevladinih organizacija u BiH – Hrvata i ostalih – da im se pomogne pri pisanju projekata, aplikacija za projekte u EU. Tu se može jako puno s malo novca uraditi.

Mi smo navikli nakon rata iz bh. perspektive za sve probleme upirati pristom u drugoga, no kad a se okrenemo sebi možemo li kazati da postoji solidarnost među ljudima u BiH?

Ona postoji više nego mi to sami hoćemo priznat i više nego vjerujemo. Pričam iz pozicije gdje sada radim. Svakog adventa i svake korizme šaljemo pisma na institucije, firme, pojedince i skupljamo donacije za pučke kuhinje. Nećete vjerovat da skupimo 30-40 tisuća KM za pučke kuhinje u Sarajevu i Zenici. Naravno to čini 20% od sveukupnih troškova, ali skupiti toliko novca samo na osnovu pisama je velika stvari i ona govori nešto. Važno je, nadalje, istaći da je ta solidarnost izražena i kod katolika i kod pravoslavaca i kod muslimana. Čovjek je solidaran ali ga moramo voditi u solidarnosti. Problem je što država nije solidarna, jer ovdje nema pravne države. Ako nemamo socijalnu pravdu ustrojenu u sustavu države onda, naravno, to ljudima otežava pristup najprije sredstvima, a onda i uopće, ljudi se pitaju ima li smisla biti solidaran. No ipak, mali čovjek, jednostavni ljudi, kuća do kuće, stan do stana su jako solidarni. To vidimo i na primjeru naših župa kada se u jednoj, koja je prema nekim procjenama bolje stojeća, prikuplja pomoć za onu koja je siromašnija i gdje se malo ljudi vratilo. To je sadržaj onoga što mi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji obilježavamo na Treću korizmenu nedjelju.
Osim toga kod nas je jako izražena pomoć susjeda i odatle je mali broj volontera ovdje u BiH. Zato što te poslovi susjedi obavljaju i oni uopće ne znaju da su volonteri. Ja mislim da je Bosna i bosanski čovjek jako solidaran: i to sve tri vjere. I to iznenađujuće solidaran premda je ovako brutalan rat imao iza sebe. Ja sam to na župama doživio i kod pravoslavaca, i kod katolika i kod muslimana. I ponosan sam na to. Mi ovdje u Sarajevu, na Stupu, imamo kućnu skrb starih i bolesnih. Naša sestra posjećuje katolkinju staricu u stanu. Ona nema nikoga ali njena su vrata uvijek otkučena 2-3 cm da bi Ahmed nasuprot hodnika imao isto tako otkučena vrata kad ona zovne da on ili netko od njegovih čuje i da bi njoj prišli. Sličnih stvari imamo i kod ostalih nacija. Tu smo ponosni i to pokazuje da rat nije ubio dobrotu i plemenitost ljudi u Bosni, ni jedne vjere ni nacije. Bojim se da će nas korupcija, mito i ovakva struktura i ustav države koji stvara nepravdu, da će nas to pokvariti. Toga se više bojim nego onoga što je bilo.

Caritas na čijem ste čelu pomaže mnogima. Koji je kriterij da bi netko dobio pomoć?

Prvi kriterij kod nas katolika u ovom smislu jest: župni caritas i župnik. Ako on kaže da ima nekoga komu treba pomoć, on je već za nas dovoljan jamac. Jer župnik mora poznavati svoju zajednicu i za nju se brinuti. Reći ću vam isreno: mi smo preispitivali po svim kriterijima i europskim standardima, provjeravali smo župnike i zapanjujuće kako oni imaju dobar osjećaj za pravednost i potrebu. Rijetko, ali stvarno rijetko, smo našli da župnik nije dobro procijenio potrebu.
Drugo, postoje kriteriji koje su izdale pojedine županije i zna se što je siromaštvo. Ako netko s 290 KM treba dvoje hraniti i treba plaćati režije, jasno je da to ne može učiniti. On živi ispod granice. To nam je mjerilo, ta opća primanja.

Apstrahirajući od vjere i nacije...

Mi imamo načelo: Isus je rakao gldan sam bio. Nije rekao bila je ta vjera ili ta nacija gladna. Tko god dođe u Caritas i kaže da je gladan mi mu damo jesti i ne pitamo ga koje je vjere i nacije. To je polazna baza. Naravno ne dozvoljavamo da, ako je netko na jednoj pučkoj kuhinji, bude na tri. Jer i tu treba napraviti reda.

Dolaze li vam ljudi koji traže posla?

Da, i oni.

Što s njima? Kao im Caritas može pomoći? Može li barem uvezati ljude? Napraviti možda neku bazu podataka...

Svi koji dođu kod nas kopiraju svoje podatke, mi s njima obavimo razgovor. Imamo socijalno savjetovalište, obiteljsko savjetovalište, savjetovalište za žene i na tim savjetovalištima se obavljaju individualni razgovori. Mi sami ako trebamo nekoga za svoje aktivnosti iz te baze regrutiramo djelatnike. I naravno iste preporučujemo ako netko treba. No moramo i ovdje imati na umu da ni Crkva ni Caritas ne može nadomjestiti zadaću države. Mi smo nevladina organizacija i plaćamo porez vlasti. Ona je dužna brinuti se o projektima kao što su jačanje privrede, povećanje standarda, socijalna i zdravstvena zaštita, i zapošljavanje. Ali mi možemo pripomoći u tom. Na žalost još jedna stvar koja ide u ovaj lonac neuređene države kakva je BiH trenutno, jest loša suradnja vlasti i nevladinih organizacija. Vlast misli da može sve. I ona je napravila socijalno partnertvo između: vladajućih, poslodavaca, sindikata. Ne mogu njih troje isto riješiti sve. Oni moraju uključiti tzv. civilnu, građansku inicijativu. S malo sredstava možemo puno učiniti ako pustimo da ljudi budu kreativni.
A na drugoj strani se moramo osloboditi komunističkih pretpostavki: država će učinit sve. Ona to ne može, ali ima najveća sredstva i najjaču odgovornost. Zato imamo i ovaj drugi aspekt društva. Zašto npr. zanemariti ulogu Crkve i vjerskih zajednica? One su izuzetno snažne: iako ranjene, one su vitalne. Mudra vlast će iskoristi ove potencijale i napraviti bolju budućnost.

Vidimo da se na sve strane, u potizanju nekih ciljeva, lobira. Možemo li očekivati da ljudi koji su otišli iz BiH lobiraju za nas. Ili možemo ustvrditi da su zaboravili Bosnu?

To je do nas, nas koji smo ovdje ostali. Mi imamo jako dobar primjer a to su: Hrvati u dijaspori, Irci u dijspori i tako dalje. Naravno, Bosna ima svoju dijasporu. Ona je malo drugačija jer je tronacionalna. Praktično, Hrvati su se vezali za hrvatsku dijsporu, Srbi za srpsku, a Bošnjaci su ostali, hajmo reći sami na toj bosanskoj dijaspori. To je štetno, to je loše. Mi odavde moramo učiniti sve da ljudima koji su iz Bosne probudimo taj osjećaj odgovornosti pa i solidarnosti prema zemlji iz koje dolaze.
Tu i Crkva može puno učiniti i čini. Jer ljudi dolaze po npr. krsne listove. I mi jednim lijepim pristupom možemo dosta toga učiniti. Ne smijemo zaboravit da bi Bosna davno imala kolaps da nije novca iz dijaspore.

Kako, onda, graditi solidarnost između naše dijspore: konkretno Hrvata koji žive u inozemstvu, s nama koji ovdje živimo?

Ima mnogo primjera. Jučer mi, baš, govori jedan kolega da ide u Austriju i sastaje se samo s ljudima koji su iz BiH, u bečkoj misiji. Skupljat će i sredstva tamo. To je dobar primjer. Mi imamo dosta svećenika koji na taj način djeluju i tako stvaraju male korake povezanosti.
Osim toga i naše diplomatsko osoblje mora učiniti puno više stvarajući pozitivnu sliku o ovoj zemlji. Netko mi je neki dan rekao da je došao u veleposlanstvo BiH u jednoj zemlji i tražio najobičniji prosprek za gradove u BiH i nije mogao naći.
I valja još istaknuti: sve što Hrvatska ide dalje u EU to je i nama bolje, jer ne smijemo se zavaravat da ćemo mi ovjde ostati neki vilajet ako ona ode u EU. Ne, nego je to i nama šansa, primjer i poticaj da činimo sve što možemo.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik