Intervju kardinala Vinka Puljića za Katolički tjednik

Uzoriti gospodine kardinale, neposredni povod za ovaj razgovor jest vaša reakcija na vrijeđanje Isusa u zbirci pjesama «Konci», u izdanju Mješovite srednje elektrotehničke škole u Sarajevu, i na zadaću u jednoj drugoj školi na temu «Moja vjera» gdje je i učenik katolik morao pisati o islamu kao o vlastitoj vjeri. Jesu li to po vašem mišljenju izolirani slučajevi i može li se iz njih iščitavati određeno neprijateljsko ozračje prema Katoličkoj Crkvi, a osobito prema crkvenim poglavarima?

Iako je i do sada bilo nekih neugodnosti i provokacija, nisam reagirao. Jedan sarajevski župnik ovih dana u dopisu koji je uputio na više adresa navodi da svakodnevno sluša jadikovke vjernika o verbalnim provokacijama, ili, što je još gore, o pokušaju skidanja križeva s vrata pojedinih osoba. Župnik piše da je i sam doživio vrijeđanja kao i njegove kolege svećenici te navodi primjer svog kolege svećenika iz Njemačke koji mu je došao u posjet te bio također vrijeđan u Sarajevu. Naglašavam da se to ne događa samo u Sarajevu, nego i drugdje. Međutim, ova dva posljednja događaja nisam mogao prešutjeti: objavljena pjesma koja izravno vrijeđa Isusa te prisiljavanje katoličkog djeteta da o islamu piše kao o svojoj vjeri. Posebno me zabrinjava taj drugi primjer u svezi s učeničkom zadaćom. Učiteljica je znala da je učenik katolik i unatoč tomu se tako postavila, a još žalosnije je što direktorica škole opravdava njezin čin. Trebalo je ukazati na te probleme i mjerodavni trebaju povući određene poteze. Držim da u ovakvim našim okolnostima ne smijemo prešutno prelaziti preko tih pojava.

Kako tumačite reakciju odgovornih prosvjetnih djelatnika iz spomenute škole koji su dopustili da se tiska zbirka s tako uvrjedljivim sadržajem za katolike?

Nitko nema pravo, ni u ime demokracije ni u ime umjetničke slobode, vrijeđati najdublja vjernička osjećanja. Tog učenika niti sam osudio niti prozvao, nego one koji ga obrazuju i odgajaju, počevši od roditelja i profesora, kao i odgovornih u obrazovnom sustavu. Oni taj slučaj jednostavno ne mogu braniti, nego snositi odgovornost. Moraju djecu učiti da smo različitih vjerskih uvjerenja ili svjetonazora, ali da trebamo poštovati tuđe. Ako se nitko ne pozove na odgovornost, djecu se odgaja za agresiju i terorizam.

Mediji su vašem dopisu koji ste uputili g. Fahrudinu Alihodžiću, direktoru Mješovite srednje elektrotehničke škole, Hibi Sikirić, direktorici Prosvjetno-pedagoškog zavoda, te dr. Emiru Turkušiću posvetili veliku pozornost. Koliko je tu bilo korektnog prenošenja vijesti, a koliko određene medijske manipulacije?

Iznenađen sam površnošću pojedinih medijskih kuća ili novinara. Posebno je uvrjedljivo iznošenje bombastičnih naslova bez utemeljenog sadržaja. Još je neodgovornije kad bez dovoljnog poznavanja stvari pristupaju dijeljenju lekcija o tomu kako bismo trebali vjerovati. Začuđuje takva površnost, a bojim se, koji put, i nedobronamjernost. To nije istinsko informiranje, nego „pranje mozga“ javnosti.

Iz određenih krugova u Bosni i Hercegovini dolaze i prigovori da se Crkva i biskupi tobože previše miješaju u politička pitanja koja se, po njihovu mišljenju, ne tiču Crkve i njezina duhovnog poslanja. Koliko u tim tvrdnjama ima zlobe, a koliko nepoznavanja poslanja Crkve i crkvenih poglavara kad su u pitanju i tzv. politička pitanja?

Neka se oni ne boje da ću ima oduzeti njihov posao, ali mi ne mogu spriječiti ukazivati na probleme koje su od životnog značaja. Njihov mandat prođe, a meni je s narodom živjeti. Da samo spomenem predratno stanje i ratno. Oni se izmijeniše napadajući ili manipulirajući, a meni je u svim zgodnim i nezgodnim vremenima naviještati nadu i boriti se za ljudska prava i opće dobro. Osjećam da u tom govoru ima nekorektnosti, blago rečeno. Da sam govorio u njihovu korist, onda bi „me kovali u zvijezde“, ako kažem nešto što im ne odgovara, onda im je najlakše, kao u komunističkom sustavu, naći Crkvu kao „dežurnog krivca“ te joj zabraniti govoriti navodeći da se ne treba baviti politikom.

U javnim istupima i razgovorima s predstavnicima međunarodne zajednice i domaćim političarima ukazujete na konkretne primjere nepravde prema Hrvatima i katolicima. Međutim, iz određenih krugova, pa i unutar hrvatskog naroda i Katoličke Crkve, dolaze osporavanja tih vaših teza uz tvrdnju kako je to «prozirna demagogija i čista fikcija»?

Zaista, postoje pojedinci i unutar Katoličke Crkve – ne znam jesu li ucijenjeni, prodani, neodgovorni pa izjavljuju takve stvari. To mene posebno ne iznenađuje znajući da su neki od njih bili i za vrijeme komunizma slugani režima. Međutim, to me posebno boli jer su oni naša braća. Žalosti da ne uviđaju kako takvim svojim stavovima rade protiv svoga naroda i svoje zajednice. Iznenađuje me što takvo ponašanje pojedinaca dopuštaju njihovi neposredni poglavari, dok svi čekaju da ja kao poglavar u Crkvi reagiram. Ne želim nikoga „učiniti mučenikom“, ako im je na čast pljuvati po svom narodu i svojim poglavarima, neka im bude.

Nepobitna je činjenica da u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini crkveni poglavari još uvijek imaju velik ugled. Toga su svjesni kako domaći političari tako i predstavnici međunarodne zajednice. U ovo predizborno vrijeme u BiH određeni krugovi potpomognuti 'svojim medijima' nastoje na određen način oslabiti taj utjecaj izmišljajući tobožnje vaše zavade s nekim političkim strankama.

Neka glasila rade po zadatku pa im ne smeta zlouporabiti i izvrtati činjenice. Što se tiče glasina da sam protiv nekih političkih čelnika – to je teška izmišljotina. Ako neke stvari kritiziram, nijednog čovjeka nisam odbacio. Moja otvorenost prema svim vjernicima političarima ne znači i moje slaganje s njihovim stavovima. Uvijek sam otvoren za svakog katolika, pa makar i ne bio praktičan vjernik, svakom pružiti ruku kao pastir i pokazati pastirsku brigu. Što se tiče izbora, uskoro ćemo uputiti našu pastirsku poruku svim vjernicima. Moći će čuti naše stavove.

Zaokupljeni političkom problematikom oko i u Bosni Hercegovini, nažalost, premalo se govori o onom pozitivnom što Katolička Crkva u BiH, potpomognuta općom Crkvom, čini ne samo za Hrvate katolike u ovoj državi, nego i za sve njezine građane. Možete li ukratko iznijeti koje programe Crkva trenutačno ostvaruje i što još namjerava ostvarivati?

Od početka ove godine pa do danas sam obišao preko 60 župa u nadbiskupiji, slavio s narodom Svete Mise i uputio riječi ohrabrenja i nade. Svoju uskrsnu poruku sam posebno utemeljio na poruci nade i ohrabrenja - «Ne bojte se ni sadašnjosti ni budućnosti“, jer živimo u vjeri. Nadalje, neumorno nastojimo kroz pastoralna okupljanja unijeti života i nade. Na tribinama „Što je Hrvatima BiH?“ nastojimo pokrenuti narod iz pasivnosti u aktivnu zauzetost oko ostvarenja naših prava, kao i poticaj izgradnje pozitivnog ozračja. U programu pastoralnih zbivanja imali smo susrete župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća, svećenički sabor, zborovanje ministranata naše nadbiskupije, okupljanje liturgijskih zborova, brojne aktivnosti katoličkih školskih centara, nadbiskupijski dan mladih, sudjelovanje mladih u Puli, aktivnu medijsku djelatnost, pohode Hrvatskim katoličkim misijama u Europi i u Americi, kako bi se potaknula povezanost. Teško bi bilo odjednom nabrojiti sve aktivnosti oko izgradnje pozitivnog ozračja i buđenje nade u ljudima.

Kao vrhbosanski nadbiskup u prvom redu ste odgovorni za pastoralnu skrb u svojoj nadbiskupiji. Kao predsjednik BK BiH na određeni način sudjelujete u odgovornosti i Katoličke Crkve u ovoj državi, a kao kardinal na poseban način sudjelujte i u odgovornosti za opću Crkvu u čitavom svijetu. Što vas raduje, što zabrinjava, a što žalosti u našoj Crkvi?

Obilazeći naše župe uvidio sam značaj utvrđivanja vjernika u nadi i pouzdanju u Boga. Posebno mi je drago da se ljudi sve hrabrije nose s nedaćama, iako su često prepušteni sami sebi. Raduju me duhovna zvanja koja se u ovim vremenima bude te spremnost mladih da se, unatoč poteškoćama, opredjeljuju na hod za Isusom na ovim prostorima. Raduju me svećenici, redovnici i redovnice koji su velikodušni te se ne boje žrtava, nego neumorno vrše svoje poslanje. Istaknuo bih i zanimljiv podatak da Vrhbosanska nadbiskupija (dijecezanski i franjevački svećenici) trenutačno ima 48 svećenika doktora i 30 magistara iz filozofsko-teoloških znanosti. Raduju me ljudi koji unatoč svim poteškoćama ostaju vjerni i dosljedni moralnim načelima. Raduju me i obitelji koje se ne boje života, nego snagom vjere prihvaćaju život i odgajaju. Žaloste me oni koji su se dali zaraziti sekularizmom, koji postaju robovi materijalnih interesa, koji iz sebičnih interesa razbijaju jedinstvo Crkve i našeg hrvatskog naroda iznutra.

Neke biskupije u Crkvi u Hrvata su već održale, a neke, npr. Zagrebačka nadbiskupija, pripremaju svoju sinodu. Hoće li uskoro i Vrhbosanska nadbiskupija započeti pripravu za svoju sinodu?

To je istinski zahtjev vremena. Moram priznati da sam još uvijek neodlučan pristupiti pripremama naše prve nadbiskupijske sinode. Čini mi se da bi kod svih članova naše vrhbosanske Crkve trebalo buditi svijest o tome. Posebno očekujem veću potporu svećenika, redovnika i redovnica - da se i mi hrabro upustimo u taj prevažni zadatak i potrebu za našu mjesnu Crkvu.

U ovom razgovoru ne možemo, a da ne dotaknemo pitanje ekumenizma i međureligijskog dijaloga. Kako vidite taj dijalog u konkretnim prilikama u BiH?

Moramo graditi put dijaloga, jer dijalog nema alternative. Ali dijalog znači imati hrabrosti suočiti se s istinom. Različiti smo, ali na ovim prostorima moramo zajedno živjeti, u međusobnom poštovanju naći putove izgradnje općeg dobra. Isto vrijedi i za ekumenizam. To ne znači prešutjeti činjenice iz ljubavi prema dijalogu. Dijalog uključuje put utemeljen na istini i pravdi te međusobnom poštovanju. Od toga puta ne ću odustati, ali ćemo surađivati u jednakopravnosti.