Fra Miljenko Mika Stojić, hercegovački franjevac i misionar u Švicarskoj

Kad umiru molitva i vjera, raste materijalizam


Hercegovina,  Uto, 10. Siječanj 2023.

„Tko ne hrani svoj duh i svoje srce, on povećava svoje tjelesne i materijalne prohtjeve i ne razmišljajući o tomu koliko su ispravni. Zapad natura svoje „vrijednosti“, ali moram reći da Zapad nikomu ne zabranjuje živjeti vjerničke vrijednosti. Čovjek postaje bojno polje na kome pobjeđuje onaj koga čovjek primi u svoj život“, tumači fra Miljenko.

Razgovarao: Josip Vričko

Fra Miljenko Mika Stojić rođen je 12. prosinca 1960. u Dragićini, župa Čerin u čitlučkoj općini. Osnovnu je školu završio u Čerinu, a od 1975. do 1979. pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom gdje je kao izvrstan učenik oslobođen mature. Od 1981. do 1987. studirao je filozofiju i teologiju na zagrebačkom Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Za đakona je zaređen 1986., a za svećenika 1987. Nakon čega je kao župni vikar te od 2000. do 2010. kao župnik u Čitluku djelovao u rodnoj Hercegovini gdje je od 2001. do 2010. bio dekan Broćanskog dekanata.

Od 2007. do 2013. bio je povjerenik za Svetu zemlju u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Svoj je humanitarni rad zapravo započeo 1990. kada je utemeljio Humanitarnu udrugu Fra Didak Buntić koju je vodio osam godina. Službu ravnatelja Caritasa Bosne i Hercegovine obnašao je od 2010. do 2013. Trenutačno je voditelj HKM-a Frauenfeld u Švicarskoj.

Povod za razgovor s ovim hercegovačkim franjevcem i misionarom pogled je na godinu iza nas, ali i pogled u budućnost te kakva nam je domovina u kojoj živimo, a kakva bi trebala biti iz, prije svega, njegove perspektive – svećenika i humanitarca.

Poštovani fra Miljenko, Vi se uz svećeničko poslanje već godinama bavite humanitarnim radom. Iza nas je evo iznimno teška godina. Zapravo, jedna u nizu. U Bosni i Hercegovini je, primjerice, oko milijun ljudi u stanju socijalne potrebe...

Bogu hvala za milost da mi je dao mogućnost da mogu humanitarno djelovati. To sam činio kao student teologije u Zagrebu. Pokojni profesor dr. Tomislav Ivančić poticao nas je da služimo kod podjele hrane kod sestara Majke Terezije. Na to su nas poticali i neki profesori na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zgrebu na Jordanovcu jer kod njih sam stanovao i studirao, iako sam bio franjevac.

Da, premnogo je siromašnih ljudi u Bosni i Hercegovini. Ja ponešto uradim za neke od tih siromaha šaljući pomoć iz Švicarske. Dok sam bio u BiH na svojoj župi u Hercegovini, organizirao sam prikupljanje priloga za siromašne svake prve nedjelje u mjesecu. Na to me je pozvao i potaknuo moj stariji kolega don Jozo Ančić. Poslušao sam ga i to je urodilo velikim plodom. U svakom slučaju, sve vjerske zajednice trebale bi se ujediniti u humanitarnom radu i u poticajnom djelovanju na strukture vlasti i društva koje su za to zadužene. Ponekad pojedini vjerski službenici služe kao navijačka publika nekih na vlasti, a ne kao nužna i potrebna konstruktivna kritika. Pogotovo je pogubno za sve tražiti krivce izvan svog vjerskog ili nacionalnog korpusa.

Znači studirali ste u Zagrebu kod isusovaca, a vi ste franjevac? Kako to?

Prvu godinu studija bio sam na Katoličkom teološkom fakultetu na Kaptolu u Zagrebu. Sve je bilo dobro osim mjesta stanovanja. Kuća u kojoj smo stanovali bila je malena, neprikladna za nas šest bogoslova franjevaca. Krajem te godine poglavari su nas trojicu mlađih premjestili na Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove (zbog neuvjetna stanovanja i problema prijevoza do fakulteta), a trojica starijih otišla su na studij vani.

Meni je to bilo jako providonosno jer iz te nove situacije nastalo je nekoliko dobrih prilika koje nisam imao na dotadašnjem mjestu stanovanja i studija. Došao sam u skupinu od tridesetak bogoslova i mi smo polako postajali obitelj. Sve je bilo drugačije i bolje nego na prvoj godini studija. Jordanovac (dio Zagreba gdje smo studirali) nas je povezivao i ostali smo povezani. Iz te skupine kroz nekoliko godina bilo nas je 55 svećenika. Neki su već umrli, ali nitko iz te skupine nije napustio svećeničku službu. Ostali smo povezani kao što smo bili i tijekom studija. Nakon rata svake godine imamo susret koji traje tri dana i tom susretu se radujemo, a preko godine za taj susret živimo i od tog susreta živimo. Imamo grupu na Viberu i svaki dan smo u kontaktu, a rasijani smo po cijeloj bivšoj državi. U nekoliko biskupija i redovničkih zajednica (Hrvati, Mađari i Albanci). Ako umre nečiji roditelj, idemo na sprovod, komu je god moguće, a znamo jedni za druge i brinemo jedni za druge. Meni ti susreti puno znače, vidim da znače i kolegama, te mi nije žao truda i sredstava koja ulažem da bi se ti susreti organizirali i odvijali. Ove godine bili smo u Subotici, a 2023. dolazimo u Sarajevo. Ako Bog da zdravlja, bit će prilike da se tamo susretnemo i da nas malo bolje upoznate.

Vjerojatno da kao humanitarac imate pune ruke posla. Posebice Humanitarna udruga Fra Didak Buntić čiji ste utemeljitelj.

HU fra Didak Buntić već 11 godina nudi specijalizirane bolničke krevete i još desetak raznih medicinskih pomagala koja besplatno stavljamo na raspolaganje bolesnicima. To ćemo činiti i ubuduće, posebice znajući da je ekonomska situacija stalno lošija. Žao mi je što ne postoje društvene institucije gdje bolesnici mogu dobiti besplatno krevete i druga pomagala za bolesnike po obiteljskim kućama i stanovima. Mi u Udruzi imamo preko 120 takvih kreveta. Osim toga poslali smo 14 kreveta za bolesnike u Posavini, kojima sada upravlja Kruh Svetog Ante, te također 10 kreveta koji stoje na raspolaganju bolesnicima u Sarajevu (Kruh Sv. Ante). Dio kreveta darovali smo Humanitarnoj udruzi Kap ljubavi Tomislavgrad. Hvala volonterima naše Udruge koji služe bolesnicima.

Kao vjernici kršćani ne smijemo očajavati, nego nam je dužnost pomoći najpotrebitijima. To je (ta) djelatna ljubav na koju nas Isus poziva. Pa, ipak, ima i onih kod kojih je ta ljubav zaspala...

Očajavanje nikomu neće pomoći. Kršćani su po svojoj biti humanitarci, ali, nažalost, mnogi to ne shvaćaju. Hvala svim vjernicima koji na razne načine sudjeluju u ublažavanju siromaštva i patnje tolikim ljudima, ali osobno ne mogu biti zadovoljan time znajući da se mnogi u to ne uključuju, a neki koji se uključuju, ne čine to dovoljno. Vrijeme je za vrlo konkretne akcije i odricanja da pomognemo drugima jer puno je razlika među nama, što se vidi po automobilima i drugim pokazateljima standarda na kome se nalazimo.

Treba probuditi kršćansku ljubav i shvatiti da smo baš svi pozvani na djelovanje, a oni koji to čine, neka u svojoj molitvi preispitaju je li dovoljno ovo što sada činimo. Sv. Franjo je znao reći braći: Ovo što smo učinili je premalo. Zato, braćo, počnimo iz početka.

Možemo li – a što je uistinu kršćanski – više brinuti jedni o drugima, umjesto da traćimo život trčeći za uspjehom u društvu, klanjajući se novcu kao „zlatnom teletu“? Ili su nas, pak, materijalno i materijalizam nepovratno pokvarili?

Istinski vjernik u svojoj vjerničkoj praksi zacijelo mora osjetiti poziv i poslanje potražiti načine konkretne ljubavi. Ako nas molitva i vjera ne šalju siromasima, onda nešto krivo u vjeri radimo ili tražimo zadovoljstvo. Mnogi vjernici znaju reći da je na sv. misi, molitvi ili nekoj duhovnoj obnovi bilo lijepo, izvrsno, zanimljivo… No, je li bilo promjene života i ponašanja?! Toga puno nedostaje. Svi se trebamo truditi u molitvi shvatiti Isusove riječi: Blaženije je davati nego primati (Dj 20,35). Volio bih da se možemo zahvaliti Isusu zato što nas usrećuje ovom rečenicom i njezinim ostvarenjima po konkretnim djelima pomaganja siromašnih.

Smatram da svaki kršćanski biznismen svoj biznis treba shvatiti kao priliku da širi Božju ljubav nudeći radna mjesta i pravedne plaće, a onda on može poticati i svoje pravedno plaćene radnike da zajednički nešto dobro čine za siromašne. Nisam i nitko ne smije uime vjere biti protiv zarade, dobiti, bogatstva, biznisa. Ali jesam protiv sebičnosti i neosjetljivosti. Materijalno i materijalizam mnoge ljude su sigurno pokvarili, ali ne pristajem na to da je to nepovratno. Vjernička zajednica u svoje molitve treba svakako uključivati potrebe bogatih koje oni nikada ne prepoznaju, a to je da bogati ne budu robovi svog bogatstva, nego samo privremeni upravitelji koji neće zaboraviti siromašne.

Dva biznismena pomažu uslugama našoj Humanitarnoj udruzi Fra Didak Buntić i taj njihov doprinos, pretvoren u novac, iznosio bi oko 10 000 godišnje, ali njihov doprinos na način kako to rade za nas važniji nam je od novca.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Održan sastanak Odbora HBK za mlade

Zagreb,  Pon, 30. Sij. 2023.

Održan sastanak Odbora HBK za mlade

U ime povjerenika za mlade Vrhbosanske nadbiskupije sastanku je nazočio vlč. Ivan Matijević, pastoralni suradnik u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih "Ivan Pavao II." u Sarajevu

Obred primanja i obećanja Frame Međugorje

Međugorje,  Pon, 30. Sij. 2023.

Obred primanja i obećanja Frame Međugorje

U nedjelju 29. siječnja 2023. godine je u župnoj crkvi sv. Jakova u Međugorju pod večernjim euharistijskim slavljem u 18 sati upriličen obred primanja i obećanja članova Franjevačke mladeži Frame Međugorje

Ukop Ruže Šimić, majke vlč. Matije

Posavska Mahala,  Pon, 30. Sij. 2023.

Ukop Ruže Šimić, majke vlč. Matije

Na mjesnom groblju u Posavskoj Mahali, u subotu, 28. siječnja ukopana je Ruža Šimić (r. Brajinović), majka svećenika vrhbosanske nadbiskupije vlč. Matije, preminula 24. siječnja u 95. godini.

Anglikanski primas očekuje da će posjet Južnom Sudanu s Papom biti uspješan

London,  Pon, 30. Sij. 2023.

Anglikanski primas očekuje da će posjet Južnom Sudanu s Papom biti uspješan

Primas Anglikanske crkve, canterburyški nadbiskup Justin Welby izjavio je u nedjelju 29. siječnja kako očekuje uspjeh od zajedničkog posjeta Južnom Sudanu zajedno s papom Franjom, nazvavši taj posjet povijesnim mirovnim putovanjem