Fra Antonio Šakota

Fra Antonio Šakota rođen je 31. svibnja 1986. u Mostaru. Osnovnu školu i Opću gimnaziju završio je u Čitluku. Nakon godinu dana provedenih na Filozofskom fakultetu u Mostaru odlučuje stupiti u Franjevački red, te 2006. ulazi u postulaturu na Humcu, da bi 15. srpnja 2007. obukao franjevački habit i započeo novicijat koji dovršava polaganjem prvih zavjeta 13. srpnja 2008., također na Humcu. Potom odlazi na Filozofsko-teološki studij u Zagreb, te nakon tri godine nastavlja isti u Jeruzalemu gdje ga i dovršava 2014. Svečane zavjete položio je 16. rujna 2012. u Mostaru, a Red đakonata primio je u Jeruzalemu 29. lipnja 2013. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 2014. u Mostaru. Djeluje kao župni vikar u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru i zamjenik povjerenika za Svetu zemlju u ime Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM-a, vodi susrete za mlade u mostarskoj crkvi svetih Petra i Pavla i duhovni je asistent Frame u Mostaru.

Poštovani fra Antonio, Cvjetnicom počinje Veliki tjedan i njezini obredi obuhvaćaju i Isusov slavni ulazak u Jeruzalem i njegovu muku. Što to sveto vrijeme u životu svakog katolika treba značiti?

Treba značiti ono što je i sami Isus tih dana živio, darujući samoga sebe nama kako bismo upoznali život i imali ga u izobilju (usp. Iv 10,10). Ovo vrijeme ne posvećujemo mi. Krist ga je već posvetio i takvoga ga nama daruje. On je taj koji u ovom vremenu progovara nama svojom riječju. A mi učimo od Spasitelja otajstvo njegova mesijanstva označenog pranjem nogu, trpljenjem, šutnjom, molitvom za neprijatelje, proslavom uzdignuća na križ i radošću uskrsnoga jutra. Mi se tih otajstava prisjećamo, a samim sjećanjem i danas ostaju trajna inspiracija evanđeoskog života uprisutnjujući se i danas među nama. A mi mu, poput Tome, kličemo: „Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20,28).

Kako današnjem čovjeku približiti smisao i značaj Isusove muke, smrti i uskrsnuća?

Svjedočeći Živoga među mrtvima! Isusovo vazmeno otajstvo nadilaženje je povijesti u njoj samoj. Stoga ono obuhvaća i moju povijest uvodeći me u tajnu života Trojstvene ljubavi. Moj život je u Bogu. Moja muka, smrt, ograničenost svake vrste sada ima svoje privilegirano mjesto u samomu Kristu. Njegovom pobjedom otvorena je i meni mogućnost pobjede. Odsad riječ „kraj“ označava tek određene djeliće moga života, nipošto život kao takav. On nam je pripravio stan i uzima nas k sebi, a put znamo (usp. Iv 14,2-6). Otajstvo Kristova vazma izvor je moje radosti koju mi već ovdje nitko oduzeti neće!

Je li suvremenom prosječnom vjerniku teško učiti od Učitelja o prihvaćanju svojega ovozemaljskog poslanja ili pak životnih nedaća?

Ovisi o tomu što mislite pod riječju „prosječni“?! Ako se on odnosi na vjernika skromnih intelektualnih kapaciteta i poznavanja vjere, onda ne vidim razloga nekoj posebnoj teškoći. Uostalom, evanđelja su puna takvih likova. Pitanje vjere pitanje je i rasta u vjeri. Zato Isus svoje kraljevstvo prispodobljuje zrnu gorušičinu (Mt 13,31-32).Ako pak pod riječju „prosječni“ mislite na vjernika koji svoju vjeru živi polovično i na razini „popisa stanovništva“ služeći dvojici gospodara (Mt 6,24), jasno je da će mu istinsko nasljedovanje Isusa Krista biti teško. Potrebno je umrijeti sebi, osiromašiti sobom da bi se čovjek u Bogu obogatio. Zato će Isus i reći: „Jao vama bogataši“ (Lk 6,24).

Sve u svemu, pogled na Isusov križ uvijek je mogućnost za življenje herojske, žrtvene ljubavi, učeći od Njega koji „je tako ljubio svijet te je dao Sina svoga Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16)

Koja je Marijina uloga u križnom putu, a što možemo naučiti od Šimuna Cirenca i Veronike?

Marija – vjernost; Šimun Cirenac – snaga; Veronika – darovanost. Svaku od ovih komponenti, vjerujem, natapa velika ljubav koja bijaše i nadahnuće njihovoj ulozi, ali i cilj kojemu su težili. Šimun Cirenac bijaše, ruku na srce, prisiljen nositi križ. No, nije li upravo taj križ – znak neizmjerne Božje ljubavi – svoj plod našao upravo u obitelji Šimuna Cirenca, oca Aleksandra i Rufa, poznatih članova prve kršćanske zajednice (usp. Mk 15,21)?

Tri godine ste proveli na studiju u Jeruzalemu. Kako biste opisali korizmeno i ozračje Velikog tjedna, te općenite prilike u Svetoj zemlji?

Da. Vrijeme provedeno u „zemlji našega otkupljenja“ iznimna je milost. Korizmu i Veliki tjedan svakako možemo nazvati „jakim vremenom“, kao što i dolikuje. Hodočasnicima svaki dan proveden u Svetoj zemlji predstavlja jako, blagdansko vrijeme, kada god oni hodočastili. Onima koji tamo žive je drukčije. Kao posebnost ovoga vremena istaknuo bih svakako liturgiju. Budući da mjesto igra značajnu ulogu u svakom govoru o Svetoj zemlji, ono postaje teološka kategorija ulazeći u povijesno-spasenjske okvire, kojima služi kao posjetnik na divna djela koja nam Bog učini. Čovjek je biće zaborava. Stoga mjesto postaje, posebice u korizmi, svojevrsna budnica preko koje nam Bog doziva u pamet onaj svoj opetovani „sjeti se“. Spomen jest čin po sv. euharistiji koju u korizmi slavimo na raznim „postajama“ vezanih uz Isusovu muku, od crkve Gospodinova plača, Getsemanskoga vrta, preko crkvi, bičevanja i osude, sve do Isusova groba. Drugi detalj vrijedan isticanja je i noćno bdijenje u bazilici Isusova groba sa subote na nedjelju kada uistinu bdijemo, otkidajući od sna i ustrajno moleći još za mraka, u iščekivanju navještaja Uskrsnuća Gospodinova. „Postajne liturgije“ svakako predstavljaju i sadržaj i formu jeruzalemske korizme i cjelokupnoga ozračja toga razdoblja u godini.

Što Vas je posebno duhovno obogatilo tijekom boravka u tom dijelu svijeta?

Više stvari. Ali jednu bih posebno istaknuo. Riječ je o partikularnosti. I to u dvama pravcima. Prvi predstavlja upoznavanje Crkve Božje u mnogostrukosti i posebnosti različitih obreda. Činjenicu da s tobom i zajednicom u kojoj si proveo čitav svoj život nije započeo svijet, važno je polazište svakog oblika istinske crkvenosti, katoliciteta. Ovomu bih pridodao i drugi dio partikularnosti koji sam na početku odgovora i spomenuo. Radi se o međunarodnom bratstvu u kojemu sam živio. Time se u određenom smislu horizont posvješćivanja vlastite crkvenosti proširio i na druge dijelove svijeta. Ako je Krist naša glava, a jest, onda smo kao njegovi udovi pozvani suobličavati mu se. Teolozi jako vole, razmatrajući otajstvo Presvetoga Trojstva, koristiti izričaj „perihoreza“, međusobno prožimanje u kojemu nitko od sudionika ne gubi na vlastitostima. Stoga govor o univerzalnosti Crkve lišen partikularnoga aspekta svake pojedine Crkve može vrlo lako postati indoktrinirajući, kao što i svaki govor o partikularnosti lišen katoliciteta Crkve biva lišen njezine same biti, one misionarske.

U Jeruzalemu ste doživjeli i jednu osobitu čast. Tijekom povijesnog susreta pape Franje i carigradskog patrijarha Bartolomeja, prigodom 50. godišnjice susreta pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore, na svečanom misnom slavlju pjevali ste evanđeosko čitanje. Kakav je dojam na Vas ostavio taj čin, te cijeli događaj i njegove poruke?

S vremena na vrijeme prisjetim se i toga iznimnoga događaja. Pripala mi je velika milost navijestiti Svetom Ocu i patrijarhu Bartolomeju Radosnu vijest Uskrsnuća Kristova ispred „Praznoga groba“. Kao što ste rekli, „Petar“ i „Andrija“ naših dana obilježili su prošle godine u svibnju 50. obljetnicu susreta njihovih predšasnika koji su i dokinuli anateme iz 1054. Dokaz je to da je pitanje razdijeljenosti puno dublje, te i danas „otvoreno proturječi Kristovoj volji, na sablazan je svijetu i nanosi štetu najsvetijoj stvari: naviještanju evanđelja svemu stvorenju“, kako nas podsjeća Drugi vatikanski sabor (Unitatis Redintegratio 1). Papa Franjo i patrijarh Bartolomej tom su prigodom i potpisali zajednički dokument u kojemu se obvezuju kako će „obje strane“ učiniti sve kako bi se u područjima djelovanja koje se tiče i jednih i drugih uistinu pokazalo zajedničko djelovanje, s ciljem da naše postojeće jedinstvo dođe i do svoga vrhunca, zajedničkoga slavlja sv. euharistije. Isto tako, valja se prisjetiti i snažnih riječi pape Franje na spomenutom ekumenskom susretu, kako zajedništvo već sada postoji, i to u svom najeminentnijem obliku – mučeništvu. Jer, krv koja se danas na Srednjem istoku prolijeva, nije ni katolička ni pravoslavna, nego kršćanska!

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik