Filozof Robert Spaemann

Spaemann ima iza sebe dug i uzbudljiv život i retrospektivno može pogledati na opsežni znanstveni, ali i publicistički opus, bogato životno iskustvo, plodonosan rad te zalaganje za istinske ljudske i kršćanske vrline. Izvorni mislilac, redovito duhu vremena (popularno mainstream) usuprot. Temeljne poticaje za svoje mišljenje iskusio je u životu i dobio tijekom odrastanja. Otac mu je u mladim danima bio komunist, a majka plesačica-glumica. Rodio se u Berlinu 1927. Rano je ostao bez majke, a otac obraćenik koji je poslije postao svećenik, poznati je duhovni pisac, Heinrich Spaemann. Kao mladić iskusio je svekoliko barbarstvo nacističkoga režima. Bio u fazi traženja: kratko je vrijeme imao marksističku fazu, doživio je kulturnu revoluciju 1960-ih godina u Njemačkoj, a danas u vremenu postmoderne suočava se s relativizmom i pomanjkanjem istinskih životnih vrijednosti. Zagovornik je istine i vjere u Boga. Stoga neprestano pokušava misliti o Bogu, promišljati Božju opstojnost, sačuvati tu temeljnu zapadnu misao: Bog jest, Bog se objavio. Protivnik je i pobačaja kao i eutanazije, protivnik oplodnje in vitro,ali i atomske energije, kritički se osvrnuo na dokument pape Franje Amoris Laetitia, komu prigovara da je jednim potezom pera kaos uzdignuo na razinu principa. Trajno se protivi da ga se apostrofira kao katoličkoga filozofa. On smatra sebe katolikom i filozofom, kao mislilac crpe iz dubokih izvora europskoga duha, počev od grčke filozofije. Kršćanski protuutopičar želi osloboditi čovjeka prema istinskoj slobodi i samoostvarenju u vjeri. Izraziti protivnik naoružanja. Između ostaloga objavio je dva sveska meditacija o psalmima. Jasno, pod zrenikom ispunjenja u Isusu Kristu. Veliki je von Balthasar molio Spaemanna da mu prepusti objaviti te meditacije, ali je Spaemann odbio i objavio ih tek ovih godina.

Gospodine profesore, kroči li Crkva u Europi zbilja „ususret svjetlu“, kako mnogi tvrde? Je li to i Vaš dojam?

Crkva uvijek ide ususret Svjetlu. Ali, smatrati kako su njezine perspektive u Europi ružičaste – to su samo čiste, puste želje. Želja ili pak žudnja biti spašen zahvaća danas sve veći broj ljudi u Africi i Aziji. U starome svijetu, na starom kontinentu, opada ta želja. Evangelizacija Europe koja se dogodila tijekom prvih deset kršćanskih stoljeća uslijedila je snagom činjenice da je ljude zahvaćala želja imati udjela u Kristovu uskrsnuću, koja je onako snažno zahvatila vjernike prvoga stoljeća. Danas se, što se tiče Europe, u njoj zbiva prešutni otklon i otpad velikih mnoštava od Crkve.

Koji su uzroci tomu fenomenu?

Teško je to ukratko izreći. Međutim, značajna je jedna primjedba: Pri tumačenju toga fenomena ne može se oslanjati na argumente onih koji okreću leđa Crkvi i za koje Sv. Ivan zorno veli: „Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas.“ Nesavršenosti kod samih vjernika kao ni sablazni koje vjernici uzrokuju u Crkvi ne mogu nikada biti dovoljni razlozi ni tumač za odlazak iz Crkve. Plebiscitarna odluka na Veliki petak u korist Barabe dokaz je da odvraćanje od nekoga ili nečega ne mora imati svoj razlog u manjkavoj vjerodostojnosti navjestitelja. Nevjernik ne zna stvarne razloge svoje nevjere. On i ne može reći pod kojim bi on uvjetima ili okolnostima vjerovao – primjerice, kad bi vidio da mrtvi uskrisavaju ili kad bi Papa imenovao druge biskupe, kad bi Crkva prestala tvrditi ili vjerovati da se ne protivi Božjoj zapovijedi učiniti, naime, neplodnim intimni odnos bračnih parova, kad bi ona promijenila sustav crkvenoga oporezivanja ili kad bi optirala za socijalizam ili liberalizam, kad bi redila žene za svećenike ili kad bi župnici malo više imponirali itd. Kad bi se ispunili svi ti uvjeti, nevjera bi izvukla iz rukava smjesta mnoštvo drugih razloga. Vjerovati naime znači: Odreći se uvjeta! Vjera je racionalni, ali bezuvjetni posluh, rationale obsequium.

Pravi problem našega zapadnoga svijeta nije u tome što se svijet uzbuđuje zbog skandala u Crkvi, nego što je trajno sve veći broj ljudi u odnosu na Crkvu ravnodušan. Život iz vjere čini se sve manjem broju ljudi kao istinska, isplativa, a pogotovo ne nekakva istinska alternativa životu „etsi Deus non daretur“ – pa makar Bog i ne postojao.

U stanovitom smislu Crkva se kažnjava zbog pokušaja da se pod svaku cijenu „pomiri“ sa svijetom, makar to odvelo u stanje podvrgavanja svjetovnim kriterijima. S nevjericom Crkva danas konstatira da je „svijet“ ignorira ili je zlorabi za svoje ciljeve. Ne bi li se moralo promijeniti nešto u načinu kako Crkva poima svoj odnos prema svijetu?

Mora se jasno vidjeti da se kršćanska vjera u svijetu oduvijek nalazi u stanovitu sukobu i borbi. Već je Sv. Petar govorio o nadljudskoj protusili koja „obilazi kao ričući lav“ (1 Pt 5,8). Već je bjelodano jasan ishod bitke. Naime, onako kao „u ono vrijeme“ kad je vječna Božja Riječ 33 godine vidljivo živjela u jednome zabitnu kutu ovoga planeta. Zemaljskim kategorijama govoreći, uzaludno. Pothvat spašavanja svijeta svršio je trećerazrednim javnim smaknućem, na križu. Ali, taj finale bijaše zapravo u stvarnosti početak novoga svijeta, a ne naprosto fundamentalno preoblikovanje „ovoga svijeta“. „Ovaj svijet“ za Novi zavjet termin je za sve ono što je Isusovom smrću izreklo sud nad samim sobom, za sve što je osuđeno na propast te više nema vrijednosti ni značenja, budući da Gospodin izričito „ne moli više za svijet“, nego „za one koje si mi ti, Oče, dao“ (Iv 17,9). Jer, „znamo od Boga smo, a sav je svijet pod vlašću Zloga“ (1 Iv 5,19). Ono što se u konačnici zbraja su oni „koji se spašavaju od naraštaja ovoga opakog“ (Dj 2,40), kako bi kao djeca Božja i neporočna posred poroda izopačena i lukava svijetlila „u svijetu, držeći riječ Života“ (Fil 2,15).

Pa ipak, nije li moguće govoriti o nezaustavljivom urušavanju vjere u Europi?

Ne smijemo biti toliko preuzetni pa stanovite povijesne situacije tumačiti kao obvezatne u protežnicama povijesti spasenja. Dakako da imamo neka čvrsta uporišta za svako moguće kršćansko tumačenje. Nama je jasno kazano da na kraju povijesti dolazi do velikoga otpada (2 Sol 2,3) te da će Sin Čovječji, kad se ponovno pojavi, jedva naći vjere (Lk 18,8), da će se i kršćani priklanjati kojekakvim naucima i prekrajati ih prema vlastitom ukusu (2 Tim 4,3), s tim da će u konačnici Antikrist zasjesti u Božji hram gradeći se Bogom (2 Sol 2,4), da će u mnogih ljubav ohladnjeti (Mt 24,12). Jednom riječju, moramo biti načistu s time da će prava vjera biti za „ovaj svijet“ uvijek neprihvatljiva.

Govoreći i promatrajući čisto ljudski, nimalo lijepe perspektive…

Zacijelo. Sve su nam te stvari, međutim, kazane nama za utjehu, da bismo se, kad se to dogodi „prisjetili da Ja jesam“ (Iv 13,19). Ali i pored toga, paradoksalno, to nam ujedno ulijeva odvažnost, jer osmišljava navještaj Radosne vijesti i neovisno o svim tim futurološkim predviđanjima. Pa mi uostalom i ne znamo u kojoj povijesnoj periodi živimo, nije li neposredno pred vratima svršetak svih stvari, i neće li Bog u Europi u ovome tisućljeću stvoriti sebi još jednom „mnogo svijeta“ i vjernika, ili će se pak odigrati završni čin, uklanjanje ili prevrtanje svijećnjaka s njegova mjesta, kao u Crkvi u Efezu (Otk 2,5) te se naš kontinent ponovno strovali u posvemašnji mrak. Nije ni nužno sve to znati, jer budućnost Crkve nije naša stvar. Naša je obveza u danom i sadašnjem trenutku činiti sve što je u našoj moći da gospodar, kad se bude vraćao, zatekne svoju čeljad i služinčad kako bdiju (Lk 12,37). A što nam je stoga činiti? Uvijek jedno te isto: Molitva, post, navještaj Radosne vijesti, djela ljubavi prema bližnjima. Danas se tomu mogu pribrojiti trijeznost, otpornost na iznenađenja, spremnost ne zavaravati sami sebe, nego gledati sadašnjoj realnosti u oči, analizirati je sa svim racionalnim sredstvima te sve potom prosuđivati u svjetlu Objave.

Kako reagira Crkva na teško stanje u kome se ona nalazi danas u Europi?

Prema mome mišljenju postoje dva kriva načina kako se na to reagira. Jedna od tih reakcija jest da se situacija banalizira i harmonizira. S jedne strane ponašamo se kao lisica kojoj je grožđe kiselo. Neke misle da "narodna Crkva" koja je u procesu nestajanja bijaše teški povijesni nesporazum te da je obrat koji je uslijedio s Konstantinom povijesni "istočni grijeh"Crkve. Danas mnogi zagovaraju Crkvu „odlučnih kršćana“, a pritom i ne misle kako i na koji način treba stvarno pripadati takvoj Crkvi odlučnih vjernika. Mnogi smatraju kako je načelno cjelokupno čovječanstvo već spašeno, a Crkva je samo simbol njihova spasenja. Tko je daleko od nje, on je doduše još daleko od Crkve. Pritom se uopće ne uzima u obzir mogućnost da je netko cijeli život daleko, da se uopće ne nalazi na putu prema Bogu, nego je u bijegu od Boga. Prvi članak Atanazijeva Vjerovanja, koje kao i Nicejsko, povezuje Istočnu i Zapadnu Crkvu, pomno se i brižno prešućuje: „Tko želi biti spašen, taj mora, prije svega, čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njezinu sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.“

Prihvaća se dakle vlastiti status manjine, u njoj se vidi nešto posve normalno i onda se to sve ublažava nekakvim „pluralizmom“.

A kako izgleda druga pogrješna reakcija?

Suprotstavljena reakcija definirana je strahom od getoizacije. Ona se sastoji u tome da se "narodna Crkva"pošto-poto sačuva, pa i pod cijenu da Crkva izgubi svoj identitet kao zajednica vjernika. Otajstva se vjere prodaju u bescjenje. Sveta je pričest nešto kao zimska ili ljetna rasprodaja. Nitko više ne govori o uvjetima pristupanja euharistiji. Djeci se dijeli prva pričest, makar dotad nikada nisu pohađali svetu misu, a neće se na njoj pojaviti ni sljedeće nedjelje. Na prvu svetu pričest pripremale su ih službeno primjerice žene koje nisu katolkinje, koje ni nedjeljom ne pohađaju svoju vlastitu crkvu (spreman sam za to navesti i primjere). Ili: Sagledamo li brojke rastavljenih bračnih parova koji su se jednoć vjenčali u Crkvi, nemoguće je pretpostaviti da su tijekom bračnoga života promijenili svoje poglede na Boga, svijet. Može se samo pretpostaviti kako pripuštanje na crkveni obred vjenčanja nije bio povezan s pripremama i razgovorima u kojima bi se jasno govorilo o nerazrješivosti braka kao uvjetu za valjani brak. Crkva neće postati "narodnom Crkvom"jeftinom rasprodajom svojih dobara. Time na sebe navlači samo prijezir.

Pa kako onda na to primjereno reagirati?

Alternativa getoizaciji nije u svođenju na nekakvu skupinu među ostalim skupinama koje „daju svoj veliki doprinos“ silnoj cjelini naše civilizacije, niti je pokušaj u brisanju razlikovnih značajki te time postati i sami nekakva velika cjelina. Jedina istinska kršćanska alternativa getoizaciji jesu stoga misije. MISIJA. Nesklad između univerzalnoga postulata poruke evanđelja i manjinske situacije onih koji priznaju postulat evanđelja ostat će prisutan u svijetu do kraja dana i vremena. Nikada neće iščeznuti. To pak znači da su misije moguće samo onda ako oni koji žive u statusu manjine, žive sa sviješću da su „izabrali najbolji mogući dio“. Bez takve samosvijesti nemoguće je "probaviti" ovu situaciju, poglavito pak ne mlađi naraštaj. Prigovorit će se kako je to elitizam. Zacijelo, da. Ali samo ondje gdje se vjera doživljava kao nezaslužena povlastica, kršćanstvo može probuditi želju imati udjela u toj povlastici. Da bismo pridobili druge, moramo ono za što ih želimo pridobiti predstaviti: 1. kao istinito, 2. kao dobro, tj. ono što spašava, i 3. kao lijepo, tj. kao izvor radosti, kao nešto što je svojom nutarnjom ljepotom naprosto neodoljivo. Današnje je kršćanstvo, kako nam se predstavlja, prilično daleko od toga. Kršćanstvo se svodi i relativizira na nekakav mogući i tolerantni svjetonazor, kao jedan među mnogim drugima. Ono se ne očituje kao pogled na zbilju u svjetlu svoga Iskona. Danas kruži krilatica kako svatko mora pronaći svoj put, makar je to već prorok Izaija opisao kao stanje izgubljenosti i lutanja, kad je svatko poput ovaca lutao i svojim putem hodio (Iz 53,6). Pa premda je Crkva u Rimskome kanonu skoro dva tisućljeća molila „izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje“, čini se da u stvarnosti više ne postoji, ne egzistira realna opasnost da bi netko bio definitivno vječno osuđen ili izgubljen. Gdje ne postoji realna opasnost da čovjek bude izgubljen, ni spasenje nije realno, pa time i samo kršćanstvo postaje trivijalno.

Gdje se onda susrećemo s tom nutarnjom ljepotom koja pojedinca neodoljivo privlači?

Što se tiče ljepote, nju nigdje ne možemo bolje ni zornije promatrati nego u životu svetaca. A kad se danas o njima govori, znamo do iznemoglosti slušati kako su oni bili ljudi kao ti i ja. Ne, oni su bili bolji od tebe i mene. Samo su s toga razloga oni za nas značajni.

Nadalje, daleko više od izravna nijekanja vjere danas se može konstatirati stanoviti „kritički odmak“ prema kršćanstvu. Nije li to ono što lišava misije nutarnje snage, zamaha?

Charles Peguy definirao je jednom zgodom modernizam kao stajalište onoga koji „ne vjeruje u ono što vjeruje“. Ne zavode li mnogi navodni znakovi u navještaju te skrivanje iza filologije takvo „nevjerovanje u ono što čovjek vjeruje“? Uzmimo samo konkretni primjer: Čime treba započeti Katekizam? Stvaranjem svijeta ili poviješću nastanka izvještaja o stvaranju svijeta, dakle, Knjigom Izlaska? Katekizam koji počinje na ovaj drugi način, presijeca poveznicu koja nas povezuje s izraelskim narodom i omogućuje nam „govoriti o našim očevima, djeci Izraelovoj“, kako to čini liturgija. Ta poveznica nalazi se naime u zajedničkom pogledu na ono o čemu govore Sveti spisi. Ako je namjesto toga nastanak tih spisa primarni objekt i zadaća, a izvještaj o stvaranju nešto kao indirektni govor, onda se moramo pitati, koga to još može ili treba zanimati osim filologe? Pa imamo toliko knjiga. Zašto bismo se zanimali upravo za Bibliju, ako ona nije Božja riječ? Katekizmi takve naravi nemaju u sebi misionarske snage.

Liturgija je jedno drugo područje u kome bijaše tradicionalno udomljena ljepota kršćanstva…

Svekoliki navještaj istine, sva upozorenja spram vječne propasti i svekoliko obećanje besmrtnoga, vječnoga života "pucaju" u prazno, ako nisu povezani iznutra nekom tajnom nutarnjom privlačnom snagom. „Nitko ne dolazi k meni, ne privuče li ga Otac moj“ (Iv 6,44). Ta privlačna snaga u kršćanskom rječniku naziva se „milost“. Pojam „charis“ u grčkome znači i „milina“, „dražest“, „ljupkost“. Ono što nas na pojmovno neizreciv način iznutra privlači nazivamo „lijepim“. Sveta misa, „Božanska liturgija“ kako je naziva istočna Crkva, upravo s činjenice da je i klanjanje i žrtva, dakle, posvema okrenuta prema Ocu – mjestu nebeske ljepote. U Europi misa bijaše više od tisuću godina žarište i središte svekolike umjetnosti. A budući da je u sebi u stanovitom smislu prototipbilo kojega umjetničkoga djela, u njoj ne može niti smije biti ništa proizvoljna. Svaki je detalj značajan. Stoga je misa uvijek iznova nadahnjivala velike pjesnike i glazbenike, i zato su upravo umjetnici oni koji uvelike smatraju liturgijsku obnovu u Katoličkoj Crkvi nakon Drugoga vatikanskoga sabora neuspjelom, već s razloga jer je s tom obnovom ušla u bogoslužje proizvoljnost, voluntarizam, a time i banalnost. Naša spontanost nije, kao u vremenu prvih kršćanskih naraštaja, prožeta snažno „životom u Duhu“ da bi svećenici ili liturgijske komisije mogle spontano formulirati ono na što može svaki drugi kršćanin kazati, reći svoj „Amen“. Proizvoljnost, voluntarizam jest oprjeka zakonitosti koja počiva, koja je imanentna svakom umjetničkom djelu. Tajanstvena privlačna snaga lijepoga dade se osjetiti tek kao posljedica te zakonitosti. A počne li se liturgiju „oblikovati“ sa zrenika promjene, novoga, interesantnoga, ona nužno i neizbježivo postaje dosadnom. I što na kraju slijedi? Puko razočaranje. Na dulji rok misa ne može uopće biti toliko ni tako zanimljiva. U svijetu u kome se informacije sustižu te gdje smo stalno zasipani riječima, slavlje klanjanja, žrtve i gozbe na trajno isti sakralni način, iz godine u godinu, postaje fascinantno. Danas se često lamentira nad gubitkom surječja između vjere, Crkve i kulture. To se surječje, taj suodnos ne može ponovno uspostaviti seminarima, savjetovanjima, kongresima, predavanjima, nego samo na način da se ponovno uspostavi i u svoj snazi ižarivanja zaživi ono što tvori žarište svake kršćanske kulture: naime, kršćanski kult!

Danas se dosađivanje, dosada predstavlja nešto kao temeljna struktura kršćanstva. Nije li paradoksalno da je upravo dosada rezultat, plod svih pustih nastojanja učiniti Crkvu privlačnom ljudima našega doba?

Kad se pitamo, zašto je danas Crkva trajno i uvijek iznova predmetom razočaranja i frustracija, na sve to čini mi se jedini je mogući jednostavni odgovor ovaj: To nije nikakav paradoks, nego logična posljedica. Crkva je posljednjih 30-ak godina promicala spram sebe stanoviti stav očekivanja ili je pak na kraju bez protuslovlja zadržavala ono što nije mogla ispuniti sa svoje strane, čega se nije mogla odreći, želi li biti i ostati vjerna sama sebi i svojoj biti, a što je druga strana očekivala, naime, da bude nekakva druga Crkva. Posljedica su razočaranje, gnjev, ogorčenje. Dopustilo se da se u Crkvi pojmovi poput „napredan“ i „natražan“ definiraju svjetovnim parametrima, dakle, drugim parametrima nego što je svetost, te se djelovanje Crkve mjerilo tim svjetovnim parametrima. To onda može odvesti jedino u frustracije. Uzmite samo kao primjer liturgiju: Što se više oblik svete mise prilagođavao protestantskom slavlju "posljednje večere", tim je veće razočaranje spram činjenice da u konačnici nemamo nikakva euharistijskoga zajedništva. I nije uopće nikakva smetnja prijateljstvu između Pravoslavne Crkve i protestantskih Crkava što nema nikakva zajedništva u pitanjima Svetoga između pravoslavaca i protestanata (intercommunio). Pravoslavna liturgija je do te mjere jednoznačno različita od protestantskoga bogoslužja da nitko i ne bi gajio takva očekivanja. Stoga i nema nikakve frustracije ako nema intercommunio između protestanata i pravoslavaca. Takve frustracije veoma su štetne za ekumenizam.

Gospodine profesore! Svaka je sinoda prigoda za Crkvu iznova posvijestiti svoju ulogu i zadaću u svijetu. Što uopće očekujete od sinoda?

Mora se jednom doći do kraja s usmjerenjima koja na kraju proizvode samo nove frustracije. Budućnost vjere ovisi o tome da jasno očituje, da bude zorno vidljivo kako je vjera izvor radosti. Čovjek ništa ne može činiti dobra i ispravna bez nutarnje i vanjske radosti. A radost, koja je nešto posve drugo od keep smiling ("smiješite se, molim"), nerazdvojno je povezana i utkana u jednoznačnost svjedočanstva. Već dugo ponašaju se naši teolozi kao „gospodari naše vjere“, namjesto da budu „sluge naše radosti“ (Sv. Pavao). Samo onda kad se lažna očekivanja odbace, otvoreno i ofenzivno, kao iluzorna i neutemeljena, vjera će ponovno zasjati kao izvor radosti. Od toga zavisi i nova evangelizacija. Na kraju, svatko se okreće onomu od čega i gdje očekuje najdublju radost. 

Katolički tjednik