Dr. s. Valerija Kovač, profesorica na KBF-u u Zagrebu

Marija nije neko božanstvo, nego vjerna pratiteljica na putu prema Bogu


Zagreb,  Pon, 16. Svibanj 2022.

Uz Majčin dan koji se obilježava druge nedjelje u svibnju – mjesecu posvećenu najizvrsnijoj Majci, razgovarali smo s dr. s. Valerijom Kovač, profesoricom i tajnicom Hrvatskog mariološkog instituta pri zagrebačkom KBF-u.

Naša sugovornica rođena je 13. kolovoza 1972. u Posušju, te je članica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne (Šibenik). Izvanredna je profesorica na Katedri dogmatske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, na kome je i sama završila studij teologije. Licencijat iz dogmatske teologije postigla je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, a doktorirala je na svom Alma mater učilištu. Tajnica je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere, članica je Upravnog vijeća Hrvatske sekcije Europskog društva za katoličku teologiju te redovita članica Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu. Tajnica je Hrvatskoga mariološkog instituta KBF-a u Zagrebu.

Objavila je tri autorske i četiri uredničke knjige, brojne znanstvene i stručne članke, izlagala na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima. Redovito sudjeluje u medijskim emisijama vezanim uz aktualne vjerske i crkvene teme, te je stoga rado pristala i na intervju u našem Katoličkom tjedniku.

Poštovana dr. s. Valerija, nalazimo se u Gospinu mjesecu svibnju. Možete li nam objasniti zašto je baš ovaj mjesec, uz listopad, posvećen Majci Božjoj?

Običaj da se u mjesecu svibnju posebno štuje Mariju vrlo je star. Među ostalim, on ima svoje korijene, kako u ljudskom doticaju s prirodom, tako i u vjerničkom osjećaju o Marijinoj važnosti za vlastiti život. Naime, već u ranokršćanskim vremenima, u zemljoradničkoj kulturi, posebno se u mjesecu svibnju molilo za dobar urod polja. To je mjesec u kome priroda cvate, kada se polja obrađuju, logično je da se moli za dobro vrijeme i plodnu žetvu. Marija se mogla lako povezati s tim iskustvom prirode: ona je „najljepši Božji cvijet“ (otuda simbolizam ruže, ljiljana, ljubičice itd.), ona je najplodniji „Božji vrt na zemlji“. O tim motivima svjedoče do danas mnoge marijanske pjesme, kao i pobožni običaj da se Marijin kip postavi na posebno mjesto i da ga se ukrašava cvijećem.

Možemo ići još dalje unatrag, u pretkršćansko vrijeme kada su se u svibnju štovale rimske božice Maja i Flora. Sukladno ondašnjoj praksi da se poganski običaji pokršćane, vrlo lako se moglo Mariju povezati s proljećem i s plodnošću: Marija, koja je rodila Isusa Sina Božjega, najjasniji je izraz života i plodnosti. Kasnije je to povezivanje Marije s mjesecom svibnjem pojačano u srednjemu vijeku kada je postojao običaj da se svaki mjesec u godini posveti jednom aspektu vjerničkoga života. Od baroka dalje svibanjska je pobožnost prema Mariji doživjela svoj dodatni procvat. U novije vrijeme papa Pavao VI. svojom je okružnicom Mense Maio iz 1965. ponovno pozvao na oživljavanje vjerničke posvete i pobožnosti prema Mariji u mjesecu svibnju.

Što se tiče listopada, geneza njegova povezivanja s Marijom je malo drugačija i više je vezana za povijesna zbivanja. Papa Pio V. proglasio je blagdan krunice kao zahvalu za neočekivanu pobjedu kršćanske vojske nad turskim osvajačima u bitci kod Lepanta 7. listopada 1571. Papa je tu pobjedu pripisao upravo molitvi krunice mnogih vjernika, na koju je bio prije pozvao. Kasnije je taj blagdan promijenio naziv u: Kraljica svete krunice, a molitva krunice je proširena na čitav mjesec listopad. Tako je mjesec listopad, uz to što je i mjesec misionara, postao mjesec krunice, na čiju molitvu su pozivali i kasnije pape, kao način vjerničkog odgovora na nevolje u Crkvi i svijetu.

Posljednja od četiriju marijanskih dogmi – ona o njezinu uznesenju, koju je 1950. definirao papa Pio XII., govori da je Gospa „s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira“. Je li to suvremenom čovjeku teško povjerovati i kako mu na tu temu govoriti?

Dogma o uznesenju Marije u nebo zaokružuje ono što vjerujemo o Mariji. Njome se kazuje da je Marija, zbog svoje posebne povezanosti s djelom svoga Sina, njegovim zaslugama potpuno otkupljena i kako ima već udjela u njegovu uskrsnom stanju. Tako se sadržajno ova dogma nastavlja na dogmu o Marijinu bezgrješnom začeću. Ona pak govori o milosnom početku Marijina života: da je zaslugama svoga Sina preočuvana od posljedica istočnoga grijeha, zbog uloge koju joj je Bog namijenio u povijesti spasenja. A dogma o Marijinu uznesenju govori o milosnom svršetku njezina života u nebeskoj slavi s Kristom. Time u njoj vidimo ostvareno ono čemu se sami nadamo i što nam je Bog obećao: da će čitav čovjek biti u vječnom zajedništvu s Bogom.

Sadržajno ova dogma je možda teže razumljiva jer pretpostavlja vjeru i „poznavanje“ Božje logike djelovanja u svrhu spasenja čovjeka. Također, suvremeni čovjek možda teško vjeruje u Marijinu konačnu sudbinu jer živi i razmišlja samo u ovostranim zemaljskim kategorijama unutar kojih ne ostavlja mjesta za duhovnu dimenziju koju nije moguće eksperimentalno dokazati i verificirati. Ipak mi se čini da se upravo u težnjama današnjega čovjeka može naći poveznica za aktualizaciju ove marijanske dogme. Naime, današnji čovjek jednako teži za besmrtnošću kao i onaj u ranijim vremenima. Teži jednako za rajem, ali za onim zemaljskim. Teži biti sve bolji i sam sebe beskrajno „optimira“ i usavršuje – svim modernim sredstvima koja su mu na raspolaganju. Međutim, unatoč tomu, i dalje ima iskustvo nedovršenosti i neispunjenosti.

U tom smislu, vjera u Marijino uznesenje u nebo može poslužiti kao „kontrakultura“ suvremenoj antropologiji: da je čovjek pozvan usavršavati sebe i svoj svijet, ali i na duhovnoj razini; da nije prepušten sam sebi i svojim snagama, nego da ga Bog svojom milošću osnažuje i prati; da sam ne može postići besmrtnost, nego kako je Bog onaj koji mu daruje vječni život.

Ono na što, još uvijek, možemo biti ponosni jest da se u većini župa Crkve u Hrvata njeguje svibanjska pobožnost unatoč slabijim odzivima vjernika na mise općenito. Što je možebitni uzrok tomu?

Promatrajući općenito pobožnost prema Mariji, čini mi se da je snažan čimbenik njezine privlačnosti u bliskosti koju vjernici osjećaju s njome. Marija je žena iz naroda, jedna od nas, koju Bog tako malenu i neznatnu izabire i koja na vrlo ljudski način proživljava svoje vjerničko predanje Bogu. U Marijinu životu možemo naći situacije poput naših – trenutke radosti, ljubavi, brižnosti, zabrinutosti, suosjećanja, patnje, žalosti, povjerenja, nade. Marija je, rekla bih, projekcijska figura za naše životne želje i radosti, za naše potrebe i strahove.

Nasuprot toj subjektivnoj dimenziji pobožnosti, liturgija Crkve možda se doživljava kao jedna objektivna stvarnost koju vrše službenici Crkve određenim obredom, a vjernici su uglavnom pasivni. Upravo je reformom liturgije Drugi vatikanski koncil želio prevladati taj pastoralni problem, liturgiju više približiti narodu i omogućiti vjernicima aktivnije sudjelovanje u liturgijskim slavljima. U tom kontekstu, valja imati na umu da nikakva pobožnost, pa ni ona marijanska, ne može zamijeniti liturgijska, posebno sakramentalna slavlja, i da liturgija uvijek ima korekcijsku funkciju za pobožnost. Da bi se uspostavila bolja ravnoteža između pobožnosti i liturgije, čini mi se da bi bilo korisno razvijati liturgijsku duhovnost, posebno duhovnost sakramenata. Ona bi više doticala život vjernika izvan samog slavlja, pa se tako euharistija i drugi sakramenti ne bi doživljavali samo kao vjernička „obveza“.

Koliko je svijest o uzvišenoj Marijinoj ulozi u povijesti spasenja i dalje snažna među kršćanskim pukom?

Čini mi se da je u kršćanskom puku više raširena pobožnost prema Mariji, nego vjersko „znanje“ o njoj, u smislu poznavanja njezine uloge u povijesti spasenja, kako je opisuje Sveto pismo, nauk Crkve i teologija. Posebno mi se čini da je rašireno nepoznavanje četiriju marijanskih dogmi koje čine jednu od okosnica katoličke slike o Mariji. Među vjernicima prevladava osobni i egzistencijalni pristup Mariji, koji se može potkrijepiti Svetim pismom, primjerima svetaca, marijanskim svetištima, osobnim životnim iskustvima. Osim toga, imam dojam da su vrlo važna Marijina ukazanja. S njima vjernici najčešće ispravno povezuju potrebu obraćenja i promjene života na koju Marija poziva. Međutim, ponekad se može dogoditi da se prenaglasi dimenzija čudesnosti samih ukazanja i Marijine čudotvornosti općenito. Može se dogoditi da se prema Mariji odnosimo kao da bi ona sama bila neko božanstvo, umjesto da ju smatramo našom vjernom pratiteljicom na putu prema Bogu. Stoga je vrlo važno vjernicima posredovati i potrebno vjersko „znanje“ o Mariji. Ono se ne može smatrati samo nekakvim intelektualnim dodatkom. Vjersko znanje pruža kriterije koji čuvaju od mogućih zastranjenja u samome životu vjere.


Razgovarala: Josipa Prskalo

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Duhovna obnova i srebrna misa fra Ljubomira Šimunovića

London,  Pon, 27. Lip. 2022.

Duhovna obnova i srebrna misa fra Ljubomira Šimunovića

U subotu i nedjelju, 25. i 26. lipnja 2022., održana je u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Londonu duhovna obnova pod naslovom: “Koje li nade u pozivu njegovu”

Proslava u čast Divi Grabovčevoj na Kedžari

Grabovica,  Pon, 27. Lip. 2022.

Proslava u čast Divi Grabovčevoj na Kedžari

Brojni hodočasnici proslavit će u nedjelju, 3. srpnja, na Kedžari “Divin dan”, dan posvećen Divi Grabovčevoj

Papa neokatekumenima: Pronosite svijetom evanđelje, uvijek s Crkvom, uvijek u Crkvi

Vatikan,  Pon, 27. Lip. 2022.

Papa neokatekumenima: Pronosite svijetom evanđelje, uvijek s Crkvom, uvijek u Crkvi

Sveti Otac u audijenciju primio članove Neokatekumenskoga puta, te poslao 430 obitelji u misije na najsiromašnija i sekularizirana područja svijeta: „Hvala vam na vašoj velikodušnosti. Hodite zajedno s biskupom, on je poglavar mjesne Crkve“

Nigerija: Ubijena dvojica katoličkih svećenika; oslobođeni vlč. Ojapa i Okpara

Auchi,  Pon, 27. Lip. 2022.

Nigerija: Ubijena dvojica katoličkih svećenika; oslobođeni vlč. Ojapa i Okpara

Katoličke biskupije Auchi i Kaduna tuguju zbog smrti vlč. Christophera Odije i vlč. Vitusa Boroge, koji su ubijeni u nigerijskim državama Edo i Kaduna