Dr. Robert Hardie, predsjednik Katoličke medicinske asocijacije

 Dr. Hardie je rođen 1947. u mjestu Ware nedaleko od Londona. Nakon što je 1972. završio studij medicine, šest godina poslije dobio je profesionalnu kvalifikaciju glavnog kirurga. Od 1989. je član laičkog Franjevačkog reda. Nakon godina rada po Velikoj Britaniji i inozemstvu (radio je u franjevačkoj bolnici u Ugandi), 1992. je otvorio privatnu praksu (kršćansku i „za život“). U punu mirovinu je otišao 2007. Član je Catholic Medical Associationa (Katoličke medicinske asocijacije) od 1983., a 2012. postao je njezin predsjednik te mu mandat traje do sljedeće godine.

Poštovani dr. Hardie, možete li nam za početak objasniti čime se zapravo bavi Katolička medicinska asocijacija i koje su njezine zadaće?

Na našoj stranici www.catholicmedicalassociation.org.uk možete pobliže pogledati naše planove, rad i rezultate. Svojim radom nastojimo pružati profesionalnu potporu, informirano mišljenje i efektivni glas u društvu u kojem živimo. Također, pokušavamo pomoći našim članovima da integriraju svoju vjeru u profesionalni život, a ovo radimo, kako na lokalnoj razini podružnica, tako i na nacionalnoj. Međutim, kao što i sami znate, zahvaljujući modernoj tehnologiji, mnogo toga se sada već može postići odmah na razini cijele zemlje, a savjeti se mogu širiti od članova vijeća koji imaju veliko znanje i iskustvo u raznim poljima medicine i bioetike, na ili pojedince ili individualne podružnice CMA. Trebam nadodati kako se mnogo savjeta daje i onima koji nisu članovi CMA i koji nas kontaktiraju za pomoć. Izdajemo svoj časopis Catholic Medical Quarterly četiri puta godišnje, koji je također dostupan u online verziji. Mnogi se pitaju zašto ne naplaćujemo pristup časopisu barem na internetu, ali mi to vidimo kao službu Crkvi i onima koji traže odgovore na etičke probleme ili koji žele jednostavno kolegijalnost od drugog katoličkog osoblja koji dijele slične stavove.

Koliko je za liječnike važno da imaju organizacije ovakve vrste i što one mogu učiniti u društvu?

Moram kazati kako je ovo iznimno bitno, inače ne bismo uopće pričali sada. Zbog raznih razloga studenti i praktikanti raznih disciplina u medicini i povezanih profesija pod mnogim su prijetnjama agresivnog sekularnog društva. Siguran sam da ovo nije prvi put u povijesti kršćanstva da se od kršćana traži smjelo ustati i braniti svoju vjeru. CMA ima odlične poveznice s drugim organizacijama, poput Thomas More pravnog centra koji je od velike pomoći katolicima (ali i onima druge vjere), zdravstvenim radnicima koji su žrtve diskriminacije zbog svojih vjerskih pogleda. Naravno, jedno od najočitijih područja neslaganja je pobačaj koji sekularno društvo shvaća skoro kao pravo pojedinca, a ne kao zahvat koji se u Velikoj Britaniji može izvesti legalno tek ako se dokaže rizik za zdravlje i dobro majke (ili obitelji).

Što se tiče važnosti CMA i drugih sličnih organizacija za društvo, ne mogu bolje od citiranja Poslanice Diognetu iz 2. stoljeća: „Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta.

Tijelo mrzi i progoni dušu jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde. Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje.“

Društvo je vječna potreba za učenjem i podsjećanjem na odnose apsolutnog prava i dobra koje mora biti vidljivo i prisutno u našoj antičkoj umjetnosti medicine kada se bave svetim tijelima drugih. Kada standardi padaju, postoji (s pravom) hajka i plač javnosti jer se takve stvari nisu smjele dogoditi. Samo ostajanjem u svjetlu javnosti CMA i druge slične organizacije mogu smanjiti tendenciju da se visoki medicinski standardi spuste na gotovinski ograničen sustav kakav danas imamo.

Dr. Hardie, imate toliko godina iskustva iza sebe, kažite nam je li teško biti katolički liječnik u 21. stoljeću?

Uopće nije teško biti doktor katolik u ovom stoljeću. Veliki je izazov. Ima saginjanja i izbjegavanja koje se mora činiti i, kako je dr. Charlie O'Donnell na proljetnoj konferenciji objasnio, postoje medicinske specijalizacije koje je teško pratiti u karijeri katoličkog liječnika.   Akušerstvo i ginekologija su teške karijere za katoličke liječnike u posljednjem desetljeću ili dva. Nije toliko problem sekularna politika, koliko usluge koje se moraju pružiti. Katolik koji je u potpunosti obučen u ova dva područja gotovo nikada neće biti prvi izbor za savjetnika u NHS-u (Nacionalni zdravstveni sustav). Toliko se očekuje od te uloge, u smislu prekidanja trudnoća, da bolnički upravitelji ne žele glavobolju ovog neugodnog zadatka prebaciti nekom drugom liječniku koji nema vremena, ali i ne želi preuzeti ovaj posao. Teoretski, ne bi trebalo biti problema s obzirom da postoji odredba u Zakonu o pobačaju 1967. koji dopušta liječnicima isključiti se iz tog posla. Mnoge djevojke su ohrabrivane da idu ovim destruktivnim putem skoro kao sredstvom kontracepcije. Dok je s jedne strane ovo državi prihvatljivo, s druge strane onaj tko mora obaviti taj posao, mora biti beskrupulozan i takvima će, onda, i biti dodijeljen ovaj posao. To je tako jednostavno! Postoji i drugi problem, a to je nedavno izdano pravilo kojim će babice i medicinske sestre moći sudjelovati u pobačaju. Ako ovo bude općeprihvaćeno, bit će veliki problem za babice i liječnike katolike u budućnosti. Profesor na Royal Collegeu koji predaje ginekologiju i akušerstvo napisao mi je nedavno i objasnio kako oni nemaju problem s liječnicima koji su vjernici i koji odbijaju pobačaj, te da je taj problem na poslodavcima da riješe.

Ja sam umirovljen od pune prakse liječnika prije 10 godina; ostavku sam dao uslijed novog ugovora iz 2004. Nakon ovoga sam nastavio privremeno raditi u bolnici. U Engleskoj su liječnici opće prakse podvrgnuti mnogim „promjenama“ kako bi se poboljšalo zdravstveno stanje nacije. Međutim, često se događa da se sustav koji je „prereguliran“ vuče na stranu koja pati od nedostatka morala.

Ugovor iz 2004. zahtijevao je od liječnika da odluke donose radije prema statistikama, nego prema stvarnom stanju pacijenta. Primjerice, kako bismo opravdali isplativost ordinacije, trebali smo demonstrirati vršenje kontrole krvnog tlaka naših pacijenata s fiksnim postotkom (otprilike 60% koji su imali tlak 130/80) pri čemu je nebitna bila njihova dob i mogućnost skidanja s koktela raznovrsnih lijekova. 

Lako je vidjeti da je pod takvim uvjetima etika „gurana“ statistikama umjesto stvarnim potrebama pacijenata, što ja smatram neprihvatljivim. Također, mnogo je drugih parametara bilo koji su se morali slijediti, a koji su bili nemoralni. Uz prisiljavanje da uzimamo više pacijenata bez ikakva reda u našim praksama, ovo su glavni razlozi zbog kojih sam se umirovio mnogo ranije nego što sam trebao.

Što se tiče liječnika katolika u općoj praksi, postigli smo dogovor s autoritetima da glede kontracepcije i pobačaja nismo bili prisiljeni pokleknuti pred novim regulativama, iako je praksa trpjela.

Prije nekoliko mjeseci odjeknule su riječi jednog vašeg kolege iz Velike Britanije koji je kazao kako katolički liječnici koji žele slijediti svoju savjest moraju emigrirati. Zašto?

Dr. Charlie O’Donnell koji je konzultant u hitnoj pomoći u istočnom Londonu, kazao je ako praktikant liječnik želi tražiti karijeru u ginekologiji i akušerstvu, treba emigrirati. A kao što sam već rekao, ovaj problem je desetljećima prisutan za katoličke liječnike koji slijede svoju savjest i učenje Crkve. 

U čijem interesu su liječnici koji ne slijede svoju savjest?

Zanimljivo pitanje. Moram kazati da prvenstveno kratkoročno i u smislu zablude, država misli da ima koristi od liječnika koji ne slijede svoju savjest. Krajnji rezultat je uvijek veći nered, tako da u konačnici zapravo nema nikakve koristi. 

Koristi će imati samo ako sluša one koji naviještaju evanđelježivota. Jedini koji ima krajnju korist je vječni neprijatelj, sotona, otac laži. Mislim da je od velike važnosti razumjeti ovo, u suprotnom se priziva rat s drugima zbog njihovih drukčijih mišljenja (to je upravo ono što neprijatelj želi), umjesto da imamo razumijevanja i suosjećanja jer su oni upali u zamku koju ne mogu shvatiti.

Kršćanin je novo stvorenje koje voli, a ne strahuje od svojega bližnjega. Kršćanin se, unatoč tomu što je „programiran“ odbijati štetne podražaje i ustuknuti pred bolima, svjesno, kao i njegov ili njezin Stvoritelj, predaje neugodnim iskustvima u ime istine, u snazi Duha Svetoga.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Ksenija Ninić
Katolički tjednik