Dr. Mario Bernadić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu

Dr. Bernadić je rođen 1975. u Sarajevu u župi Presvetog Trojstva. Nakon završetka filozofsko-teološkog studija zaređen je za svećenika 2001. U okviru Instituta za sistematsku teologiju pri Leopold - Franzens univerzitetu specijalizirao se u području dogmatske teologije pod vodstvom dr. Jozefa Niewiadomskog. Svoju doktorsku tezu obranio je 2009. nakon čega je imenovan višim asistentom i predavačem pri katedri dogmatske teologije na KBF-u u Sarajevu te na Katehetskom institutu u Mostaru. Osim toga obnaša dužnost nadstojnika fakultetske knjižnice i pastoralnog suradnika na župi sv. Josipa na Marijin Dvoru, te je i generalni tajnik prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani prof. Bernadiću, za početak recite nam što je to zapravo milosrđe po svojoj definiciji?

Pojam milosrđa se uobičajeno javlja u svezi s jednim slobodnim i dragovoljnim praštanjem nečije krivice ili zaslužene kazne. Isto tako, riječ milosrđe pretpostavlja i jedno slobodno i dragovoljno pružanje pomoći, kako materijalne, tako i one duhovne, i to bilo komu tko se našao u potrebi i nevolji. U tom kontekstu važno je napomenuti da se ne može govoriti o činjenju milosrđa ako je to nekomu dužnost činiti. Na primjer, ako roditelj svome djetetu kupi nove cipele, to svakako nije milosrđe jer mu je ovo bila roditeljska dužnost. Dakle, milosrđe po sebi uvijek podrazumijeva stanovitu nezasluženost kod onoga koji nešto prima, kao i neuvjetovanost od strane onoga koji nešto daje. No, postoji i jedan drugačiji teološki vidik glede ove zasluženosti ili nezasluženosti milosti. Tako kad se u našoj teologiji stvaranja govori o dobroti stvorenja, kaže se da stvorenje u konačnici nije dobro ni po svojoj korisnosti, niti po svojoj estetici, već samim tim što je stvoreno od Boga. Ovo bi u konačnici značilo da svatko ipak zaslužuje milosrđe, ali ne jer je to sam zaslužio, nego zato što je stvorenje Božje! Isto tako, po ovome bismo svi bili i dužni činiti djela milosrđa, čak i kad nam to nije dužnost, jer Božja stvaralačka ljubav je ona koja nas na to poziva i potiče!

Što onda znači biti milosrdan?

Možda bi ovdje bilo bolje pitati na koji sve način čovjek može biti milosrdan, jer načina i mogućnosti u činjenju djela milosrđa je izgledno puno više nego što se to prosječnom vjerniku čini. U ovom smislu spomenut ću ono što je svaki katolik već učio na vjeronauku. Tako postoje tjelesna i duhovna djela milosrđa. Tjelesna su: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i zatvorenika pohoditi, roba otkupiti i mrtvog pokopati. Duhovna djela milosrđa su: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika prekoriti, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi te za žive i mrtve Boga moliti. Vidimo da ovoga ima dosta za učiniti. Stoga bismo rekli da se milosrđu ne može pristupati partikularno i sporadično. Na primjer, ako netko ponekad učini neko djelo milosrđa samo zato jer smatra da je krajnje vrijeme da za promjenu učini i nešto dobro, kako bi se malo dodvorio Bogu, taj svakako nije milosrdan čovjek. Biti milosrdan podrazumijeva u sebi prihvaćanje jednog cjelovitog kršćanskog načina življenja, djelovanja i razmišljanja.

U katoličkoj teologiji i vjerničkoj praksi znamo za Božansko milosrđe. Možete li nam nabrojati koji su to glavni oblici štovanja Božanskog milosrđa?

Među katoličkim vjernicima danas je vrlo popularna pobožnost „Krunice Božanskoga milosrđa“ i to je svakako dobro. Vjernici na taj način prizivaju na sebe Božansko milosrđe, a ovo po sebi opet nikada nije jednosmjerno. Odnosno, milosrđe je, s jedne strane gledano, uvijek dar, ali ono je istodobno i poziv onomu koji ga prima, da i on tako živi i djeluje prema drugim ljudima. U širem smislu, svaka kršćanska molitva i pobožnost odvija se u svjetlu milosrđa. Naime, mi se i molimo Bogu upravo zato jer vjerujemo da je on milostiv i milosrdan. Da nije tako, ne bismo ni molili.

Može li se između milosrđa i pravde staviti znak jednakosti ili pak isključivosti?

Pravda i milosrđe svakako nisu jedno te isto. Riječ je o dvama različitim pojmovima. Međutim, pravda bi uvijek trebala računati s milosrđem, isto kao što bi i milosrđe sa svoje strane trebalo paziti na to da pravda ne bude povrijeđena. O tome lijepo govori papa Franjo u svojoj apostolskoj buli Misericordiae vultus (Lice milosrđa). Naime, vidjeli smo već ranije da je ono „grješnika prekoriti“ jedno od sedam duhovnih djela milosrđa. Isto tako, mnogi ljudi griješe jednostavno iz neznanja, a „neuka poučiti“ je također izričito djelo duhovnog milosrđa. Upravo o tomu govori i papa Franjo u spomenutoj buli. Pravda, da bi bila i ostala pravda, ne smije olako i bez upozorenja okrutno kažnjavati prijestupnike. U tom slučaju zapravo više ne bismo ni mogli govoriti o pravdi, nego o nekakvoj velikoj nepravdi i strahovladi. Ali isto tako ni milosrđe se sa svoje strane ne bi smjelo izroditi u nekakav trajni paravan za pokriće tuđih grijeha i nepodopština. Vidimo, pravda i milosrđe su donekle suprotstavljeni pojmovi, s tim da se ovdje radi o pozitivnoj suprotstavljenosti … međusobno se dovode u ravnotežu i pravu mjeru.

Isus je govorio, naglašavao i životom svjedočio svojim učenicima da budu milosrdni kao što je „Otac nebeski“. Čini se kako je milosrđe u samom središtu Radosne vijesti, ali nije u središtu baš svakog vjernika?

Rekao bih da, nažalost, živimo u poprilično nekrjeposnim vremenima. Krjepost po sebi podrazumijeva postojanje stanovitih trajnih stanja i raspoloženja kako bi se permanentno činilo dobro i izbjegavalo zlo. Danas se počesto susrećemo s nečim što se naziva situacijska etika. U tom smislu današnji ljudi su počesto oholi, sebični i puni sebe… sve dok se ne nađu u nekoj nevolji. Tada se obraćaju Crkvi za pomoć i čini se da im koncept milosrđa postaje posve razumljiv. Međutim, kada nevolja prođe, oni se lako vrate na staro. No, s druge strane, imamo razloga vjerovati da ovakvo ponašanje i nije novijeg nadnevka i vijeka. U tome smislu mogli bismo se prisjetiti i one evanđeoske scene kada Gospodin liječi deset gubavaca. Nakon što su obavili - za to predviđene - zakonske obveze kako bi se punopravno vratili u društvenu zajednicu, samo se jedan vraća do Isusa da bi mu zahvalio. Gospodin tada pred mnoštvom pita: „A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca“ (Lk 17,18)? Martin Luther jednom prilikom reče da se ništa brže ne zaboravlja od primljena dobročinstva, a ništa sporije od nanesene uvrjede. Ima toga još … U našem narodu se kaže: „Kome si jednom pomogao, budi siguran da će te se sjetiti kad mu opet zatreba pomoć!“ A Meša Selimović bi nadodao ono svoje strahovito: „Čuvaj se onoga kome si pomogao!“ Sve ovo govori u prilog postojanja jedne iznimne ljudske nezahvalnosti i tvrdokornosti, a što po sebi evanđeosku logiku milosrđa dovodi u veliku kušnju. Tako, mnogi ljudi ispočetka duboko vjeruju u evanđeoske ideale, ali s vremenom otvrdnu … nakon brojnih susreta, što s nezahvalnošću, što s učestalim iskorišćivanjem od strane tobožnjih nevoljnika, na kraju jednostavno zaključe ono: „Dobar ili lud, jedno te isto!“ Stoga ostaje pitanje kako se danas boriti za milosrdne evanđeoske ideale? Crkva raspoznaje da su evanđeoski ideali još uvijek mogući, ali samo u duhu Crkvenog zajedništva. Naime, milosrdni pojedinci, kako vidimo, često bivaju potopljeni u mutnim vodama nekrjeposna svijeta, no milosrdna zajednica će uvijek naći načina kako bi svjedočila i opstala.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju