Dr. Katica Krešić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru

Dr. Krešić rođena je u Mostaru gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomski studij južnoslavenskih jezika pohađala je na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Magistrirala je i doktorirala na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Dugogodišnja je suvoditeljica sveučilišnoga programa Croatal, hrvatski za strance na Filozofskome fakultetu u Gradu na Neretvi.

Znanstveni joj je interes usmjeren na područje hrvatskoga jezika bosanskih i hercegovačkih franjevaca u 19. st. i na jezičnu praksu u Bosni i Hercegovini. Drugo je područje zanimanja metodika nastave hrvatskoga jezika. Autorica je knjiga Pasivni leksik u Politici fra Petra Bakule, Hrvatski jezik i gramatičarska tradicija franjevaca Bosne Srebrene te 30-ak znanstvenih i stručnih radova; suautorica sveučilišnoga udžbenika Hrvatski za vas i desetak osnovnoškolskih jezičnih udžbenika.

S njom smo, između ostaloga, razgovarali o uobičajenim pitanjima koja se tiču hrvatskog jezika, njegove stvarnosti u BiH, ali i nasrtajima na samo postojanje koje doživljava iz susjedstva…

Poštovana dr. Krešić, na početku nam recite što je to materinski jezik i što jednom narodu znači imati svoj jezik?

Definicija nas materinskoga jezika upućuje na prvi jezik koji osoba nauči u najranijoj dobi u svojoj obitelji ili okolini, najčešće od majke. Materinski se jezik od ranoga djetinjstva usvaja spontano, bez formalna učenja. Njime se služimo najbolje i najtočnije jer je u nas „usađen“ od naših početaka, njime smo progovorili. Nemjerljiva je uloga materinskoga jezika u razvoju komunikacijskih vještina, oblikovanju mišljenja, kreativnosti, učenju drugih jezika i učenju općenito. Jezik nas određuje, po njemu se prepoznajemo. Govornici se po jeziku međusobno identificiraju. Dio je identiteta svakoga pojedinca, ali i bitna odrednica jedne zajednice. Kulturno se naslijeđe jednoga naroda čuva u jeziku i jezikom se predaje mlađim naraštajima. Kao jedna od identitetskih vrijednosti neodvojiv je od naroda koji se njime služi. U starim je tekstovima na staroslavenskome jeziku, prvome pisanom jeziku slavenskih naroda, riječ „jezik“ značila i „jezik“ i „narod“.

Prema procjenama, postoji više od 6 000 jezika, a kroz povijest ih je zasigurno bilo mnogo više. Kakvo mjesto pripada hrvatskom jeziku u toj babilonskoj kuli?

Kad se govori o mjestu ili položaju hrvatskoga jezika u odnosu na ostale jezike, obično se upućuje na promišljanje o njegovoj budućnosti s obzirom na broj govornika. Broj se jezika u svijetu stalno smanjuje, svaka dva tjedna u svijetu nestane jedan jezik. S jezikom koji umire nestaje jedna kultura, cjelokupna baština koja je postojala na tom jeziku. Brojni su jezici koje govori oko 1 000 ili manje od 1 000 govornika i kojima prijeti nestajanje. U tom smislu hrvatski nije u opasnosti jer ima nekoliko milijuna govornika. Kad je riječ o utjecaju drugih jezika, danas se najčešće spominje engleski. Odavno se u jezikoslovlju upozoravalo na širenje engleskoga jezika na jezike manjih jezičnih zajednica. Kao globalni jezik engleski je utjecao na mnoge suvremene standardne jezike. Neprekinut dodir s engleskim hrvatski je uspostavio već 50-ih godina 20. st. Kad je 90-ih godina situacija postala povoljnija za hrvatski jezik, počela su znatnija istraživanja utjecaja engleskoga, ali i drugih jezika na hrvatski; ojačale su normativističke i purističke aktivnosti u hrvatskome jeziku, što je utjecalo na smanjenu uporabu tuđica i posuđenica, barem u pojedinim funkcionalnim stilovima hrvatskoga jezika. I u tom je smislu njegovo mjesto prilično stabilno. Posuđivanje i uporaba tuđica uobičajena je pojava i u drugim jezicima.

Hrvatski jezik relativno je mali, međutim postoje li povijesni trenutci i činjenice koje mu daju veliki značaj?

Iz bogate povijesti hrvatskoga jezika teško je u nekoliko rečenica izdvojiti neke posebne trenutke i činjenice koje hrvatskomu daju veliko značenje. Svi trenutci u procesu njegova oblikovanja, rasta, standardizacije, otpora, hrvanja, dokazivanja od srednjega vijeka do danas čine ga jedinstvenim i svi su utkani u njegovu povijest: od Baščanske ploče, Kašićeve gramatike, Vrančićeva rječnika, okolnosti i jezičnih mijena u vrijeme katoličke obnove, prijevoda Biblije, djelovanja ozaljskoga književnog kruga, uvođenja hrvatskoga kao „diplomatičkoga“ jezika, ilirskoga pokreta, jezične unitarizacije, Deklaracije 1967., sudbine „londonca“, „književnojezičke politike“ (BiH) do jezične politike nakon 90-ih godina 20. st., izbora hrvatskoga kao 24. jezika Europske unije, itd.

Kad je riječ o hrvatskoj povijesti, zainteresiranoj javnosti preporučujem rezultate desetogodišnjega znanstveno-istraživačkog projekta (dovršena 2019.) Povijest hrvatskoga jezika od srednjega vijeka do XXI. stoljeća, koji nam u šest knjiga donosi zabilježene spoznaje o razvoju hrvatskoga jezika, odnosno obuhvatan prikaz njegove povijesti od hrvatskoga srednjovjekovlja do 21. st. Sve su analize, istraživanja i opisi bitnih sastavnica povijesnoga razvoja hrvatskoga jezika i opisi hrvatskih narječja obrađeni na osnovi vjerodostojnih vrela i relevantne literature. Iscrpno je prikazan kontinuitet razvoja hrvatskoga jezika od prvih pisanih spomenika do 21. st.

Kakva je, prema Vašem mišljenju, hrvatska jezična stvarnost u Bosni i Hercegovini?

U posljednjem desetljeću 20. st., nakon velikih društveno-političkih promjena u BiH jezična se politika počela uređivati u okviru svake jezične zajednice. Hrvatski je jezik u BiH postao ustavna činjenica, jedan od triju službenih jezika. To je jezik starosjedilačkoga naroda Bosne i Hercegovine. Jezična ravnopravnost, jasno definirana na pravnoj i zakonskoj razini, postala je, a ponegdje i do danas ostala, problematična u praktičnoj primjeni. Devedesetih je godina u hrvatskome jeziku u BiH bilo mnogo lutanja i nesnalaženja, preslikavanja iz Republike Hrvatske, protjerivanja riječi, površnih ocjena i osuda jezične situacije, prijepora oko naziva jezika, političkoga manipuliranja jezikom i sl. Hrvatski je jezik jedinstven, ali različiti životni uvjeti utječu i na pojavu nekih jezičnih posebnosti hrvatskoga u BiH. Ne treba ih odbaciti, nego sustavno, stručno proučiti, sagledati prema općehrvatskoj jezičnoj normi. Sve je to naša jezična povijest. Nužno je poraditi na poboljšanju jezične kulture, učiti o jezičnoj pravilnosti i povijesti, unositi novine prema potrebama, u skladu s njegovim normama i funkcionalno ga dograđivati.

Nedavno se pojavila vijest da u udžbenicima u Srbiji stoji da ne postoji hrvatski jezik, nego je to srpski jezik koga hrvatska manjina u Srbiji naziva hrvatskim… Kako gledate na negiranje hrvatskoga jezika, a uz to onda i hrvatske kulture, i na kraju države?

Što se tiče nijekanja hrvatskoga jezika, u povijesti je uvijek nekomu odgovaralo da hrvatskoga nema. U okvirima ovoga razgovora nemoguće je, a i nepotrebno, dokazivati da postoji hrvatski jezik. Ako pogledamo u hrvatsku jezičnu povijest samo jedno stoljeće unatrag, nailazimo na zabrane uporabe hrvatskoga jezika, njegova imena, nazivlja, skoro osam desetljeća monarhističkoga i komunističkoga zatiranja, neprimjerena tumačenja hrvatskoga na slavističkim katedrama, itd. I danas se čuju različita neumna tumačenja i nijekanja njegove povijesti prema jednostranome izboru činjenica. Uostalom, hrvatski je jedan od samobitnih europskih jezika, njegovu položaju doprinose i međunarodna priznanja: Međunarodno tijelo za norme donijelo je odluku po kojoj se od 1. rujna 2008. srpski i hrvatski jezik razlikuju kao dva potpuno samostalna jezika i dobivaju zasebne kodne oznake za bibliografsku i terminološku primjenu, a od 2013. hrvatski je službeni jezik Europske unije.

Razgovarao: Željko Ivković

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba