Dr. fra Slavko Topić

Dr. fra Slavko Topić rođen je 1940. u Bukovici. U Franjevački red Franjevačke provincije Bosne Srebrene stupio je 1960., a šest godina poslije zaređen je za svećenika. Nakon teologije završene u Sarajevu, na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu započinje studij glazbe koji nastavlja na Papinskom glazbenom institutu u Rimu gdje je diplomirao i magistrirao, dok je doktorirao u Kölnu godine 1985. Svećenički je služio u više župa, bio pomoćnik voditelja novaka i bogoslova te se posvetio profesuri (sjemenište, Franjevačka teologija, sadašnji Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu i franjevački novicijat) i publicističkom radu. Trenutno je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Dugi niz godina proučava domaću crkvenu pučku glazbu, a uz to se posvećuje skladanju vlastitih i harmoniziranju tuđih djela uglavnom na liturgijsko-crkvene tekstove. Razgovor s ovim našim poznatim stručnjakom za crkvenu glazbu započinjemo od tumačenja osnovnih pojmova. 

Poštovani fra Slavko, možete li za početak pojasniti pojam liturgijske glazbe i njezinu namjenu te cilj?

Pojam liturgijske glazbe bitno je vezan uz pojam katoličke rimske liturgije. Ona je stvorena i stvara se samo za liturgiju, s ciljem da liturgijsko otajstvo što bolje, što zornije, što potpunije i neodoljivije približi srcu vjernika.

Kako u biti takve skladbe nastaju – što ih motivira? Kakvi su bili početci uvođenja takve glazbe u bogoslužje i što je doprinijelo njezinu prihvaćanju u Crkvi i među vjernicima?

Liturgijsku glazbu nadahnjuje sveta liturgijska riječ, pokret, obred, otajstveni događaj spasenja. U samim početcima liturgijska melodija je jednostavna, spontana i kao takva uvijek vrlo poželjna i nenadoknadiva. Sasvim sigurno i – nadahnuta. U tom smislu bi se moglo reći da se ova prava sveta (liturgijska) glazba rađa iz duše same Crkve – po skladatelju-vjerniku. To je nešto njezino. U toj glazbi vjernik prepoznaje sebe i svoju dušu.

Liturgijska glazba je umjetnička glazba i, za razliku od zabavne, ona je sveta i duhovna. Koje su još upečatljive razlike između crkvene i svjetovne glazbe?

Razlika između crkvene, svete (liturgijske) i profane (svjetovne, zabavne) glazbe jest unutarnja. Slikovito govoreći, „tijelo“, to jest izvanjska forma, im može biti ista, ali su im duše različite. Svjetovna glazba prati onu izvanjsku, tjelesnu stranu i narav ljudskog života (rad, igra, zabava), a sveta ili liturgijska glazba svojevrsna je molitva Bogu, zahvala, poklon, klicanje, radosno postojanje u Bogu. Za razliku od svjetovne glazbe, liturgijska sveta glazba gradi svoju pobožnu melodiju jednostavnijim, mirnijim, ozbiljnijim ritmičko-melodijskim elementima i dinamikom.

Koliko se ostvarenja liturgijske glazbe mijenjaju kroz povijest i koliko sveopći napredak određenog vremena tomu doprinosi? Koliko pritom međusobnih utjecaja imaju liturgijsko i svjetovno?

Forma, ili lice i naličje crkvene glazbe u pojedinim kulturno-povijesnim razdobljima, promjenjiva je i prilagodljiva svojem vremenu. Ali uvijek tako da se ljubomorno čuva njezina unutarnja svetost i dostojanstvo. To pravilo vrijedi posebno kad je u pitanju neizbježni međusobni upliv profane i svete glazbe. Povijesna je činjenica da je gregorijanska glazba prvoga tisućljeća glavni nositelj i učiteljica u kasnijem razvoju glazbene misli i umjetnosti na Zapadu uopće. Po sebi i po svojoj ulozi i danas je nenadmašiva. Druge vrste crkvene glazbe, osobito pučki oblici kao što je crkvena pučka popijevka, nisu bez upliva paralelnih profanih formi. Naime, isti pučki subjekt stvara i svoju profanu i svoju svetu liturgijsku pjesmu. Do Tridentinskog sabora (1545. – 1563.) postojao je ogroman broj pučkih sekvenci i tropa, koje je taj Sabor doslovce protjerao iz liturgije jer su se vremenom te pjesme potpuno profanizirale i unijele u svetu liturgiju profani svjetovni duh.

Liturgijska glazba ima i svoje podvrste s obzirom na stilske odrednice i prigode izvođenja u Crkvi – gregorijanski koral i svetu polifoniju. Kakve značajke i ulogu ima svaka pojedina vrsta?

Uz već spomenuti gregorijanski koral, kao druga snažna crkveno-liturgijska glazba jest sveta polifonija koja dominira u drugom tisućljeću od kraja XVI. stoljeća – renesansno pa i kasnije razdoblje.

Drugi vatikanski sabor tu glazbenu umjetnost priznaje za svoju i daje joj drugo mjesto u svetoj liturgiji, odmah nakon gregorijanske umjetnosti (SC, 116). Obje su tradicionalne, duhovno snažne, stoga vrlo važne i nenadoknadive. Sposobne su u ljudskoj duši pobuditi najviši molitveni zanos i udivljenje i pobožnost. 

Koncil je konačno i crkvenu pučku popijevku digao na rang svete liturgijske glazbene umjetnosti jer je i ona sposobna posredovati i prenijeti dušama liturgijsko otajstvo. Ona se nakon Koncila kod raznih naroda brojem obogatila i obnovila i u liturgiji učvrstila, jer je po svojoj jednostavnosti puku najbliža i najprikladnija za zajedničko pjevanje i posebno prikladna za aktivno sudjelovanje u obnovljenoj misi.

Četvrta vrsta svete glazbe jest orguljska glazbena umjetnost. Koncil jedino orgulje smatra vlastitim tradicionalnim glazbenim instrumentom jer sviranje orgulja u crkvi diže ljudski duh do neslućenih visina – rekli bismo, u same anđeoske sfere (SC, 120).

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik