Dr. Anton Tamarut, profesor dogmatske teologije na zagrebačkom KBF-u

Kroz svoj znanstveni rad prof. Tamarut se bavi temama koje dotiču samu bit čovjekovog i kršćanskoga života: od stvaranja do sakramenata. Ove godine je napunio svojih 50 ljeta života, a svećenik je od 1986. Životni put, u pogledu izobrazbe, odveo ga je do Rima gdje je na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregorijana magistrirao i doktorirao. Ostvarujući svoje svećeništvo vršio je različite službe. Između ostaloga bio je vicerektor i duhovnik u Bogoslovskom sjemeništu u Rijeci. Na riječkoj Teologiji od 1993. do 2003. predavao je predmete iz dogmatske teologije. Potom je prešao na KBF u Zagrebu gdje i danas profesorski i svećenički djeluje.

Poštovani Profesore, fenomen smrti zauzima posebno mjesto u čovjekovoj svijesti tijekom cijele povijesti. Odgovori na njega bili su različiti. Što Katolička crkva u suvremenom društvu nudi na ovom području?

Smrt svakako spada u ključne trenutke ljudskoga života. Ona predstavlja kraj ovozemaljskog putovanja, "prijelaz na drugu stranu rijeke". Naše životne odluke smrću postaju konačne. To je trenutak u kojem je dovršena životna sjetva, vremeniti rast i napredak; događaj kojim ulazimo u novi život u kojem se objavljuju plodovi naše vjere i ljubavi, jedinstvena i konačna kvaliteta naše osobe.
Kolikogod zvučalo paradoksalno, smrt je tiha i tajanstvena svečanost životnog prijelaza, slavlje konačne i potpune predanosti i povjerenja u Boga, koji u nama dovršava svoje djelo milosrđa i ljubavi. U smrti se na jedinstven način susrećemo s Isusom Kristom, novim čovjekom, našom sigurnom i jedinom nadom. Smrt se stoga ne smije banalizirati, ali ne treba je ni tabuizirati. S pogledom na smrt, naš se ovozemaljski život pokazuje iznimno važnim; tjelesna smrt mu daje posebnu težinu i vrijednost. Potiče nas živjeti odgovorno i kvalitetno, pripremiti se za nju u slobodi za ljubav, umirući iz dana u dan svojoj sebičnosti i oholosti. Tajna smrti nas potiče živjeti radosno i zahvalno, upisujući se dnevno u živote svojih bližnjih djelima milosrđa i ljubavi.

Nerijetko se mogu čuti tvrdnje kako je smrt, jednostavno, kraj - kao kada ugasimo računar. Što kazati suprotno ovoj tezi?

Ako je tjelesna smrt kraj čovjekova života, koji bi konačni smisao imala sva naša nastojanja i napori da ovozemaljski život učinimo ljepšim i boljim?! U čemu bi se sastojali konačni razlozi i motivi naše međusobne ljubavi i povjerenja?! Zašto bi u konačnici vrijedilo živjeti? Kakva je, i kolika vrijednost životu, koji ima kraj?! Životu, koji je osuđen na poraz, očito ne bi smjela biti visoka cijena.
Za razliku od računara koji spominjete u pitanju, čovjek može sanjati i maštati, spoznati i ljubiti. On može učiti i napredovati, vjerovati i nadati se. Čovjek se ničim ograničenim i provizornim ne može zadovoljiti; on u sebi nosi neiskorjenjivu i neodoljivu želju i čežnja za beskonačnim, za savršenim i vječnim. Čovjek je po svojim duhovnim sposobnostima i mogućnostima usmjeren k neizrecivom susretu s Izvorom svoje nepomirenosti sa svime što je konačno i nesavršeno.
Čovjek u svojoj duši sluti i osjeća život koji se krije u neraspadljivim sjemenkama ljubavi. Ljubav jedina nikad ne prestaje (1Kor 13,8). Ona je besmrtna. Ljubav pobjeđuje smrt. Stvoren na sliku Božju, čovjek je stvoren za ljubav te se upravo u toj sposobnosti i mogućnosti ljubavi nalazi zalog nade da tjelesna smrt ne može biti čovjekov kraj. Kao kršćani čvrsto vjerujemo, i na tome temeljimo svoju nadu, da je ljubav u Isusu Kristu dosegla svoje konačno i potpuno ostvarenje, svoju savršenu čistoću. U Njemu koji je uosobljena ljubav, smrt je pobijeđena. Ona nije kraj nego prijelaz u ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo te što u srce čovječje nije ušlo, a što je Bog pripravio onima koji Ga ljube (usp. 1Kor 2,9).

Može li, u kontekstu prethodno rečenoga, kao jedno od objašnjenja pomoći činjenica kliničke smrti? I kako, ustvari, Katolička crkva gleda na ovu stvarnost i svjedočenja onih koji su iskusili "fenomen tik prije smrti"?

Teologija kada govori o smrti, odnosno o životu nakon smrti, misli na definitivni kraj tjelesnoga života, na onu točku s koje se više nije moguće vratiti u zemaljski život. U tom smislu, iskustva i doživljaji vezani uz reanimaciju osoba koje su doživjele kliničku smrt, načelno se ne odnose na iskustvo doživljeno u "životu nakon smrti", nego su samo i uvijek iskustvo doživljeno u blizini smrti, na krajnjoj granici zemaljskog života. Stoga tu i ne možemo govoriti o povratku iz "drugoga svijeta", nego najviše o povratku s jedne granične situacije. Dakako, da duboka, osebujna, gotovo neiskaziva iskustva i doživljaji takvih osoba koje su iskusile "fenomen tik prije smrti" mogu biti neizravna potpora i ohrabrenje našoj vjeri i nadi u konačni, radosni i usrećujući susret s Bogom, koji prebiva u "svjetlu nedostupnu" (1Tim 6,16), mogu nam nesumnjivo biti potvrda i poticaj kako se u životu jedino isplati ljubiti i činiti dobro, izbjegavati djela tame, tražiti mir i za njim ići.

Vjerojatno ne postoji čovjek koji se, barem jedanput u životu, nije pitao što slijedi nakon smrti. Katolička crkva ima dosta "razrađen" sustav glede ovoga pitanja, a može ga se pronaći u pojmu eshatologija. Što bi, ukratko bio sadržaj koji se krije iza ove riječi?

Eshatologija je teološko promišljanje o dovršenju i ispunjenju onoga što je započelo u Stvaranju i nastavilo se na nov i konačan način u Otkupljenju. Mogli bismo reći da se eshatologija bavi budućnošću povijesti spasenja. Ona budno prati smjer i dinamiku te povijesti, pozorno iščitava znakove vremena i na temelju čovjekovog dosadašnjeg pojedinačnog i skupnog iskustva s Bogom, poglavito onog koje se dogodilo u Isusu Kristu, hrani i obrazlaže nadu u konačno dovršenje i ispunjenje povijesti svijeta i čovječanstva. Na temelju onoga što je Bog učinio za čovjeka u povijesti spasenja, čovjek se smije nadati da Bog od njega neće nikada odustati nego će konačno i potpuno ostvariti s njime svoj naum ljubavi i prijateljstva. Eshatologija, dakle, nastoji na temelju Objave odgovoriti na pitanja čemu se čovjek smije nadati i na čemu može svoju nadu temeljiti.

Što u bitnomu razlikuje eshatologiju od, primjerice, futurologije ili znanstvene fantastike?

Dok futurologija promišlja i nagađa o "povijesnoj" i "relativnoj" budućnosti čovječanstva, i to poglavito na temelju čovjekovih znanstvenih i tehničkih postignuća, te svoja predviđanja budućih događanja temelji isključivo na ljudskim sposobnostima, dotle eshatologija ima za objekt svoga proučavanja konačnu i apsolutnu budućnost te se u prvom redu temelji na Božjim obećanjima i na Njegovoj vjernosti, na Božjoj inicijativi i na Božjim mogućnostima. Središte kršćanske eshatologije se nalazi u otajstvu Isusovog uskrsnuća. Naime, u Njegovu je uskrsnuću i naše uskrsnuće obećano. Ono je konačni Božji odgovor na život koji, čisto izvanjski gledano, može izgledati besmisleno. Upravo Isusov život, koji se naizgled činio uzaludnim, Bog je potvrdio i prisvojio kao put koji vodi prema cilju. Isus Krist je u tom svjetlu istodobno smjerokaz i cilj naše nade, put i mjesto našeg susreta s Bogom. Stoga, nada da će se i na nama ispuniti Njegovo vazmeno otajstvo, predstavlja samo središte kršćanske eshatologije.
U eshatologiji se ne mogu očekivati informacije i podaci slični onima koje možemo naći u zemljopisnim udžbenicima ili turističkim vodičima. Eshatologija nije geografija, niti je opravdano očekivati da se teolog na ovom području ponaša kao reporter ili turistički vodič. Eshatološko promišljanje i rasprava nije reportažni prikaz. Tu se ne radi o zemljopisnom označavanju nebeskih sjedišta, nego o pokazivanju u kojem se smjeru treba tražiti "nebo" i u kojim se aktualnim iskustvima ono nagoviješta.

Može li se kršćanin složiti s tvrdnjom da postoji sudbina? Ili drugim riječima, da je nečija smrt morala biti na takav i nikako drugačiji način?

Ako pod sudbinom mislimo na Božji plan ljubavi za svakoga od nas, onda na Vaše pitanje mogu odgovoriti potvrdno. Prema našem dubokom kršćanskom uvjerenju, Bog je za čovjeka jedina sudbina, tj. njegovo jedino životno određenje i odredište, njegov konačni Počinak. Podsjetimo samo na glasovitu misao sv. Augustina: "Za sebe si nas stvorio Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi". Čovjekovim životom ne ravna nikakva slijepa i surova sila, sudbina kao neka zasebna, neosobna i okrutna veličina. Život smo primili od Boga na dar da ga u slobodi koju nam je također On darovao njegujemo i čuvamo, da u daru života, zajedno sa svojim bližnjima i sa svim stvorenjima, uživamo, da se u Njemu uvijek iznova sa svojim Bogom susrećemo i sve tješnje povezujemo te konačno da po tom daru zemaljskoga i vremenitoga života uđemo u vječni život, "u radost gospodara svoga" (usp. Mt 25, 21.23).
Nažalost, Božji je dar života zbog slobode koju možemo i zloupotrijebiti često na ovaj ili onaj način ugrožen. Grijeh je stvarnost koja se opire i suprotstavlja životu. Ona želi omesti Božji plan ljubavi i radosti u čovjeku. No, na našu sreću, grijeh je u Kristovu vazmenu otajstvu pobijeđen te ne može imati zadnju riječ. U zajedništvu s Kristom možemo se oduprijeti grijehu. Ispunjeni milošću, tj. plodovima Njegove otkupiteljske smrti, možemo svako protivljenje životu, pobijediti.
Aludirajući na drugi dio Vašega pitanja, možemo stoga s Apostolom reći, kako "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji Ga ljube, s onima koji su odlukom Njegovom pozvani" (Rim 8,28). Nije, naime, rijetki slučaj, da Bog, u duhu portugalske poslovice, i krvim potezima ravno piše. Zašto je nečija smrt bila upravo takva a ne drugačija, u gledištu nedokučivih i neistraživih Božjih putova, nikada nećemo saznati, a to u konačnici i nije važno. Ono što je jedino važno, jest to, da u smrti, kakva god ona bila, budemo u zajedništvu s Kristom.

Iskustvo pokazuje da postoje različiti običaji vezani uz pogreb i vrijeme neposredno poslije ukopa pokojnika. Tako je u nekim krajevima običaj otići na grob: treći, deseti ili četrdeseti dan. Ima li to neke veze s kršćanskim poimanjem zagrobnoga života?

Naši pokojnici nisu nestali, njima se život, kako molimo i u jednom od predslovlja za pokojne, nije oduzeo, nego samo promijenio. Upravo u duhu vjere u općinstvo svetih, mi s pravom ostajemo s njima povezani u zahvalnosti, u ljubavi i poštovanju. Prigodom njihova ukopa to najbolje činimo slavljem Kristove žrtve. Tu, u spomen-činu Kristova vazmenog otajstva prije svega molimo da se po Božjem milosrđu i praštanju u našim pokojnicima očituje pobjeda nad grijehom i smrću, da se u njima ostvari potpuno zajedništvo ljubavi s trojedinim Bogom, prijateljstvo sa svima svetima. Dakako da osim svete mise postoje i druge molitve i pobožne vježbe i običaji kojima možemo iskazati vjeru, nadu i ljubav prema našim pokojnicima. Među te običaje spadaju i odlasci na grob koje spomenuste. Ukoliko su ti običaji motivirani zdravim naukom o općinstvu svetih i ukoliko se temelje na vjeri u uskrsnuće, koju hranimo svetom misom, slavljem Kristova vazmenog otajstva, treba ih podržavati i njegovati. Sabranost nad grobovima naših pokojnika, molitva, paljenje svijeća, sađenje i polaganje cvijeća, sve to treba prije svega biti izraz naše vjere u uskrsnuće tijela i život vječni.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik