Don Boris Dabo, misionar u Zambiji

Misionar Boris Dabo rođen je 7. rujna 1952. u Novalji na Pagu. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu da bi se nakon njezina završetka odlučio za svećeničko zvanje i krenuo u sjemenište u Pazin. Bogoslovne nauke završio je u Rijeci i diplomirao teologiju u Zagrebu. Za svećenika Krčke biskupije zaređen je 1979. Tri je godine vršio službu duhovnog pomoćnika u Malom Lošinju. Tada je na vlastitu molbu, a s odobrenjem tadašnjega krčkog biskupa Karmela Zazinovića, otišao u Dublin na misijsku pripravu i učenje engleskog jezika kako bi mogao raditi kao misionar u Zambiji gdje djeluje od 1983. S dugogodišnjim misionarom razgovarali smo o njegovu misionarskom putu te o svemu onomu što je vezano za misionarsku službu, a posebice o projektima pomoći u koje se mogu uključiti svi ljudi dobre volje.

Prvi put ste na afričko tlo stupili 2. srpnja 1983. i Vaš misionarski angažman još traje. Što Vas je prije više od 30 godina odvelo u misije?

Zanimljivo je s ove distance od više od 30 godina odgovarati na ovo pitanje. Bila je to potreba i to je trebalo učiniti. Prije samog odlaska prethodile su godine maštanja, ideala, vjere i odgovaranja na poziv Učitelja čiji je glas dopirao iz neodređenih prostora Afrike. Trebalo je iznutra razjasniti je li taj poziv i ta potreba od Učitelja ili od nekog nepouzdanog izvora. A za to razjašnjenje trebalo je vremena, molitve, savjeta, odlaska kod duhovnika i župnika, zatim biskupa dok konačno on nije rekao: „Ajde, kad si već navalio.“

Misionar je i svećenik i graditelj i pomoćnik u svakom problemu. Kako Vi, s obzirom na svoje i iskustvo Vaših kolega, opisujete pojam misionar?

Svatko ide u misije s vlastitim shvaćanjem misija i misijskog djelovanja, slijedi neke uzore i modele, no sve to nije to, to su samo početci. Svatko treba naći svoj put, prema svom pozivu i usklađivati ga s potrebama na terenu i smjernicama koje dolaze od crkvenog poglavarstva. Mladi misionar ili misionarka se ima uklopiti u redovite trendove, a pri tome zadržati ono što im je specifično jer je to onaj dragocjeni talent koji samo ti imaš. Treba se uklopiti i dodati ono svoje. A da bi se uklopio, treba puno učiti, gledati, slušati, pokušati razumjeti, griješiti i opet započinjati, puno izdržati. Treba se i na sve privikavati – od klime do hrane, drugačijih ljudi do podnošenja vlastitih mana te učiti biti ponizan vjerujući da ti imaš nešto ponuditi, ali to moraš nuditi na njima prihvatljiv način, s poštovanjem njihove tradicije i shvaćanja, uvažavajući njihove vrjednote. Trebaš puno biti strpljiv i vjerovati da će već Bog pokazati pravi način. Najviše je da imaš ljubav prema svom pozivu i ljudima s kojima si. A to su sve dnevne vježbe u kojima se ima uspjeha i neuspjeha, ima boljih i manje dobrih dana, kao i svugdje, preispitivanja, borbe sa samoćom, ponovnog otkrivanja smjera i obnovljene radosti.

Kad sam odlazio u misije, znao sam da imam biti svećenik i navjestitelj, a nisam znao da ću trebati biti i graditelj. To sam naučio na terenu i to su tražile potrebe. Ne samo graditelj, nego i socijalni radnik, savjetnik, seoski poglavica, bolničar, da ne idemo dalje…

Gdje ste do sada službovali i čega se rado sjećate iz prethodnih misijskih postaja?

Imao sam u početku župe u kojima je trebalo nastaviti rad prijašnjih misionara i župnika. To su bile misija Sichili (10 godina) i župa Maramba u gradu Livingstonu (3 godine). U objema župama sam stekao dragocjeno iskustvo, no srce me je vuklo tamo gdje je trebalo početi ispočetka. Tako su nastale četiri nove misijske postaje: Shangombo (8 godina), Lusu (8 godina), Ndjoko i Nawinda (u kojima sam sada).

Svaka od tih postaja jedinstvena je i teško je nešto izdvojiti. Jedinstveno je iskustvo počinjanja od prvotne evangelizacije, dakle od ničega, do stvaranja male skupine ljudi koji se okupljaju na molitvu nedjeljom, planiranje gradnje prve crkvice onako od slame. Onda paralelno s time dolazi okupljanje djece i otvaranje prvog razreda škole, pa drugi razred i tako dalje te paralelna gradnja školskih zgrada (kao u Lusu). Onda, isto paralelno, otvaranje male zdravstvene ustanove jer je bolnica predaleko, pa suradnja s državnim zdravstvenim i školskim vlastima. Oni naše zdravstvene i školske aktivnosti uzimaju kao pomoć državnim institucijama kojima je dužnost providjeti usluge, ali zbog siromaštva ne uspijevaju. U tom se smislu mi uklapamo u rad države, tako to oni kažu. No, mi znamo da nam nije namjera pomagati državi, nego siromašnom narodu koji je ili bolestan ili nepismen ili gladan.

Čega se rado prisjećam? Otvaranja novih zajednica vjere u Isusa Krista, njihova jačanja i prelaženja u redovitu župu koju onda preuzima biskup. Tako je bilo u Shangombou i u Lusuu. Ostale dvije još uvijek vodim, a nadam se skorom pojačanju iz Sarajeva, Bože daj!

Paralelno s time rado se sjećam škola i bolnica koje smo otvorili u Lusu, bolnica u Ndjoko i još jedna koja se završava u misiji Nawinda. U te projekte koji iziskuju novac uključeni su brojni pojedinci i skupine, osobito misijske skupine koje su sudjelovale i bez njih ne bi bilo škola ni bolnica. To je misijska suradnja i to su ljudi koji su dio misijskog rada i koji su potrebni.

Sada ste u dvjema susjednim misijama – Nawinda i Ndjoko, obje relativno nove, obje jako siromašne i s potrebom gradnje tradicije kakvu imaju krajevi u koje je ranije došlo kršćanstvo. Možete li nam ukratko predstaviti područje svog djelovanja?

Evo vam slikovito: nakon završetka asfaltne ceste u gradiću Sesheke, nastavljate uzvodno rijeke Zambezi po pjeskovitom ili blatnjavom putu, ovisno o sezoni, 60 km prema misiji Ndjoko. S lijeva vam je rijeka, veličanstvena i lijepa, a s desna su vam sela, kolibe gdje se odvija dnevni život stanovnika. Kolibe su slamnate, a znak napretka je poneka koliba pokrivena limom, no njih ima malo. Putem još možete susresti goveda, a u svakom zaseoku će vas pozdraviti psi čuvari. Slična slika će vas pratiti do misije Ndjoko, a i do misije Nawinda koja je još 90 km istočnije u unutrašnjosti.

Ljudi žive skromno i siromašno, što ćete odmah zaključiti iz načina njihova stanovanja ili odijevanja. Dobrostojeće obitelji imaju dovoljno jesti i obući se. No, ni njima nije lako u sezoni kao što je ova kad je kiša zakazala i nije bilo redovitog uroda kukuruza. Većina uglavnom gladuje ili jedu „na pola“. Tako će potrajati do prvih plodova tamo negdje u veljači, ožujku. Oni koji žive u blizini misije imaju sreću jer se tu često nađe brašna na prodaju, a oni najsiromašniji dobiju bespatno ako ima darovatelja.

Još ćete putem vidjeti skupine djece koja idu ili se vraćaju iz škole i koja trebaju pješačiti nekoliko sati do odredišta. Ponekad možete uočiti bijelu zastavu podignutu na visoki štap. To je znak da je u tom selu vrač i trenutno nekoga liječi ili proriče, tražeći uroke. Ako je zastava šarena, to znači da je u tom selu slavlje inicijacije mlade djevojke, a ako čujete bubnjeve, znači da je ceremonija u tijeku.

Prije nekoliko mjeseci pisali ste nam iz Zambije da su tamošnji ljudi toliko siromašni da se bogatim smatra onaj tko ima dovoljno hrane i nužnu odjeću za cijelu obitelj. Možete li nam podrobnije opisati prilike u kojima žive, njihove najveće materijalne potrebe i naznačiti kako im ljudi dobre volje mogu pomoći? Prema informacijama iz Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela u BiH, dogovorena je akcija pomoći Vašoj misiji koju su odobrili i biskupi BiH.

Ponajprije bih želio zahvaliti Nacionalnoj upravi PMD-a u BiH, kao i biskupima BiH što su se ponovno sjetili moje misije i potreba vjernika kojima služim. U vezi sam s nacionalnim ravnateljem don Ivanom Štironjom radi propagiranja dvaju odabranih projekata.

Prvi je projekt nabavke limenih krovova za crkvice u selima. To su sela, udaljena od misijske postaje, koja su prihvatila Radosnu vijest Isusa Krista po našem propovijedanju ili neka po propovijedanju ranijih misionara u nekim krajevima misije Nawinda. Ljudi su već sagradili crkvice u kojima se okupljaju nedjeljom i prekrili ih travom jer za bolji krov nije bilo mogućnosti. Taj travnati krov može trajati svega nekoliko godina. Zna se dogoditi da netko namjerno, a može biti i slučajno, podmetne vatru i ode cijela crkva. Zato bi bila velika pomoć dotičnoj crkvi da umjesto trave stave lim koji je trajan. To bi za njih bio znak napretka, a, također, i osjećaj da su im vjernici iz nekog drugog kraja svijeta pomogli pa se tako osjećaju povezanima, dok je Crkva katolička, sveopća.

Drugi je projekt hrana za školsku djecu. U našoj misiji Nawinda imamo na brizi 30-ak djece koja polaze školu u centru Nawinda, a inače su iz udaljenih sela. Za njih smo izgradili dvije kućice, jednu za cure, a drugu za dečke. Tu stanuju, a misijsko osoblje im zamjenjuje roditelje. No, nismo u mogućnosti dati im hranu. Stoga djeca moraju preko vikenda pješačiti kući, i to satima da bi se vratili sa zavežljajem onoga što se kod kuće našlo, no ni toga uvijek nema. Ne znam ni sam kako uspiju preživjeti i biti veseli. Mi bismo im željeli priuštiti odmor preko vikenda da bi ostajali na misiji, otišli u crkvu i primili pouku umjesto da pješače kući po malo kukuruza ili suhog povrća. Djeca nisu zahtjevna te bi i s malim bili zadovoljni.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik