Domovina uvijek ostaje san koji iseljenik sanja

Fra Ilija Vrdoljak rođen je 20. ožujka 1949. u Kovačevcima (Bosna i Hercegovina). U Franjevački red stupio je 1966., dok je Red prezbiterata primio 1976. Njegov su svećenički put obilježile brojne službe, a trenutačno je provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Najveći dio svećeništva proveo je u hrvatskim katoličkim misijama (HKM) u St. Poeltenu, Salzburgu i Beču gdje je bio voditelj misije 15 godina, do 2012. Na najvišim razinama vlasti Austrije prepoznato je njegovo dugogodišnje zalaganje u smislu integracije Hrvata u austrijsku sredinu, očuvanja njihove vjere, materinjeg jezika i kulture, gradnje mostova među hrvatskim doseljenicima i Austrijancima te gradišćanskim Hrvatima.Austrijski predsjednik Heinz Fischer odlikovao ga je Zlatnim križem časti, a priznanje mu je u studenom uručio generalni tajnik Ministarstva vanjskih poslova Republike Austrije dr. Michael Linhart uz nazočnost više od 3 000 hrvatskih vjernika u središtu bečkog HKM-a, crkvi Am Hof gdje je slavljenik predvodio svečanu misu uz koncelebraciju apostolskog nuncija mons. Petera Stephana Zurbriggena, mons. dr. Egidija Živkovića te mons. Marinka Antolovića.

Poštovani fra Ilija, što za Vas kao svećenika, redovnika i čovjeka znači visoko priznanje kojim Vas je odlikovao predsjednik Austrije?

To priznanje sam doživio i kao priznanje onima koji su sa mnom surađivali u HKM-u u Beču. Prvenstveno mislim na pastoralno osoblje, ali i mnoštvo drugih u zajednicama s kojima je misija surađivala. Kroz priznanje meni, na neki je način i njima dodijeljena pozornost koju je austrijski predsjednik želio pokazati prema Hrvatima, a u tom nekom izabiru ispao sam ja osoba kojoj će se to dati.

Koliko je HKM značajna i za integraciju Hrvata doseljenih u Austriju i za očuvanje kulture, jezika i vjere, te za gradnju mostova među njima i domaćim ljudima?

Ona je nezaobilazna i ne može se mjeriti ni s čim drugim. Nije da hvalim svoje, ali politika dolazi i prolazi te ima mnogo lica – danas jedna stranka, sutra druga sa svojim vrijednostima – a misija uvijek čuva svoje temeljne vrijednosti čovjeka na kojima se grade i ostale zajednice, počevši od braka pa dalje… U Austriji i zapravo cijelom našem iseljeništvu, pogotovo iz onih teških olovnih godina, Crkvi se jedino i vjerovalo i narod se okupljao oko nje, ne samo radi onoga vjerskoga, već i radi nacionalnoga. Ostao je jedan veliki dio hipoteke dobra kojim je Crkva zračila i zbog toga vani Crkva ima dodatnu vrijednost, što se osjeti u našem životu u dijaspori. Ja sam glavninu svojeg svećeništva proveo tamo pa mogu procjenjivati.

Spomenuli ste teška vremena. Iseljavalo se nakon II. svjetskog rata, tijekom Domovinskog rata, ali i trbuhom za kruhom. Koliko su se iseljenici uspjeli adaptirati, kakav je njihov mentalitet i koliko su zadržali veze s domovinom?

Domovina uvijek ostaje san koji iseljenik sanja … Pogotovo u vremenima kada neki nisu smjeli u domovinu jer ih je politika otpisala i okrenula im leđa. Iseljeništvo je 1990. dočekalo s velikim nadama i očekivanjima, priželjkivali su slobodu i ono što im je bilo zabranjivano i radi čega su bili kažnjavani i pod prismotrom. Svjedoci smo toga – suđenja u Münchenu govore o tim godinama kada ljudi nisu bili sigurni kad ih netko prisluškuje. Živjelo se u tim okvirima i iseljeništvo je na jedan način bilo okrenuto Crkvi. S druge strane, glad je ljude natjerala vani. Ne samo glad za kruhom, već je trebalo školovati djecu. Veliki broj ih je iz BiH. Došli su pošteno zaraditi, školovati djecu, stvoriti neku budućnost, dakle s osnovnim ljudskim traženjima da pruže bolje sutra svojoj obitelji. Svatko je stizao na neko određeno vrijeme, ali se ta privremenost i te kako prolongirala. I računalo se 90-ih da će konačno biti bolje i krenuti, ali, nažalost, dogodilo se da nije stvorila mogućnost povratka. Mnoge je sve prisililo ostaviti djecu na školovanju, prodati svoje nekretnine, te u Austriji graditi. Prvi put mi je to postalo jasno kad su ljudi počeli ukapati svoju djecu u Beču. Onda je to gotovo – ostaju tu gdje im je grob djetetu. Bolna je priča o hrvatskoj dijaspori, a onaj san koji su sanjali donekle je i razočaranje – nisu otpisali domovinu, ali su shvatili da na nju ne mogu računati, da barem za njihova vijeka neće ispuniti njihova očekivanja i da se sami moraju pobrinuti za svoju budućnost te pritom biti realni.

Svakako su se morali integrirati u tamošnje društvo, a Hrvati su i međusobno povezani.

Hrvati su vani stvorili neku rezervnu domovinu. Umrežili su se, uvezali, regionalno odredili, stvorili svoje klubove na jednoj široj razini. Zavičajni klubovi su i kulturni klubovi, u njima ima i etničkoga, dosta folklora, a neka okupljanja prođu i s 2 000 ljudi. Tu su i sportski klubovi s raznim događajima. Hrvatska se zajednica vani u mnogim stvarima uobličila stvorivši nekakav svoj rad. I ljudi nisu ostali samo na onomu da su osigurali stan te da nedjeljom dođu u crkvu, već su pokušali osmisliti društveni život, specifičan i važan za svaku zajednicu. Kod hrvatske je lijepo da ona funkcionira prilično harmonično – nije nasilna, nije ksenofobna, pokušava se na jedan način integrirati, a pritom čuvajući svoje. Vrlo je lijepo živjeti u toj zajednici. Konačno, i sami Austrijanci koji su nas kao domaćini primili, nemaju nekih problema s našom zajednicom, kao ni s našim okupljanjima jer unutar toga nema nečega nasilnoga i isključivoga, kao što, nažalost, pojedine zajednice žele stvoriti neke probleme. Zbog toga je, rekao bih, cijela ta priča o Hrvatima vani jedna simpatična priča. Ispočetka nas nisu znali razlikovati – svi su bili Jugoslaveni, a kada je to postalo jasno i po onom sportskom, polako su Austrijanci uvidjeli posebnost i ta im se zajednica počela sviđati i sve su više na nju počeli računati.

Djelovali ste u Hrvatskoj prije odlaska u Austriju gdje ste proveli mnogo vremena, a onda ste se ponovno vratili u Hrvatsku. Možete li usporediti pastoralni život u Austriji i u Hrvatskoj, te istaknuti njegove posebnosti?

Put u Austriju odveo me kao mladog svećenika, prvo u St. Poelten pa u Salzburg.Austrija je podijeljena na devet pokrajina, a u osam su naše katoličke misije, osim u Gradišću gdje tamošnji Hrvati imaju svoj pastoral. Pastoral u Austriji je drukčiji od onoga u domovini, iako su temeljne stvari iste. Pogotovo u prvim godinama svećenički rad uključivao je i jako puno socijalnog. Svećenici su morali poznavati mnoga pitanja važna vjernicima. Ispočetka smo im ispunjavali formulare koje su radnici morali odnositi na biro za zapošljavanje, zatim potvrde za školovanje djece. Odlazili smo im u tvrtke, zapošljavali, posjećivali ih u bolnicama, zatvorima... Nije imao tko doći osim nas. Naše misije bili su pastoralni i socijalni centri. S godinama su ljudi naučili jezik, a nastale su i neke dodatne službe koje su im osiguravale, primjerice, prevoditelje pa je jedan dio posla odlazio iz misije. Jednako su tako i kulturni posao preuzimale razne udruge. Tako je misija sve više preuzimala pastoralni rad. U domovini je taj rad koordiniran preko župa, povezan je regionalno u biskupijama. U Austriji je taj rad trebalo koordinirati s Crkvom u domovini, preko dušobrižnika s direktorom za pastoral u inozemstvu, a trebalo je izgraditi i vezu s Crkvom domaćinom koja nas je primila. Crkva u Austriji ima 13 katoličkih zajednica stranaca i mi smo svoj rad morali dogovarati s matičnom Crkvom, a graditi i odnose koji će doprinijeti da djelujemo kao jedna zajednica. Uvijek je opasnost u tom asimilacijskom loncu da se izgubi identitet i pomiješaju sve te različitosti, a da se izgubi osnovni smisao. Tu je Crkva u hrvatskom narodu odigrala iznimno važnu zadaću u povezanosti s drugima, a s druge strane u očuvanju osobnoga.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Fotografije: Ilija Kuprešak
Katolički tjednik