Beskućnici su nepravedno stavljeni na marginu društva

Gosp. Siniša Pucić je diplomirani teolog koji je prije 32 godine rođen i živi u Rijeci. Od 2002. radi kao novinar u Novom listu, a već pet godina pripada Franjevačkom svjetovnom redu, Mjesnom bratstvu Trsat. Pitajući ga otkud zanimanje za beskućnike odgovara da je to sve prema uzoru na život i djelo sv. Franje.
„Shvaćajući značaj susreta sv. Franje i Krista u liku gubavca, kao Franjevački svjetovni red (FSR) odlučili smo prije tri godine učiniti nešto za beskućnike u našem gradu, istinske gubavce naših dana, za koje smo otvorili prihvatilište i do danas ga vodimo.“
Nadalje, otkriva kako se u okviru ovoga projekta rodila ideja pokretanja prvog hrvatskog uličnog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama koji nosi naziv Ulične svjetiljke. Njegova uloga je da kao jedan u nizu programa dadne doprinos u resocijalizaciji ove populacije socijalno isključivih ljudi.
Primjer za pokretanje časopisa pronašli su u Sloveniji, gdje se ovakav projekt do sada pokazao više nego opravdanim. Potvrdu uspješnosti ove zamisli već su vidjeli i sami jer je dosadašnjih osam brojeva Uličnih svjetiljki tiskano u oko 50.000 primjeraka i gotovo sve je prodano na ulicama hrvatskih gradova, iz ruke beskućnika, korisnika nužnog smještaja i radno nesposobnih ljudi.
Cijena primjerka ovog časopisa je 8 HRK. Pola cijene ide prodavaču - beskućniku, a drugom polovicom se kupuje novi primjerak te se tako časopis samofinancira.

Poštovani gosp. Puciću, za početak, možete li nam reći koji je cilj tiskanja Vašeg časopisa?

Cilj je dvostruk – prvo, na taj način pružamo priliku beskućnicima da prodajom časopisa zarade dovoljno novaca kako bi mogli iznajmiti sobu ili garsonijeru, ali i da malo-pomalo skidaju stigmu sa sebe kao onih koji su opasni za društvo. Stoga, ovaj smo časopis nazvali Ulične svjetiljke da javnosti posvjedočimo kako su beskućnici nepravedno stavljeni na marginu društva, u tamu gdje ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a zapravo itekako imaju što pružiti: bilo duhovno, bilo svojim talentima. To mi i nastojimo pokazati u svakom broju časopisa kroz njihove životne priče, pjesme, crteže i ostalo.
Drugo, prodajom časopisa na taj neposredan način, iz ruku beskućnika, želimo javnost senzibilizirati o temama siromaštva i socijalne isključivosti, o čemu u drugim medijima gotovo da i nemaju prilike vidjeti i pročitati. Naravno, kao vjernici, nastojimo kroz svaki tekst ponuditi optimizam, nadu u bolje društvo, potaknuti da se pomogne ljudima u nevolji, ali i jasno progovoriti o Božjem zahvatu u ljudskom životu. Time ovaj časopis ima i evangelizacijski značaj. U ove dvije godine uviđamo kako polako ostvarujemo navedene ciljeve i to nam daje poticaj i dalje zajedničkim snagama doprinositi da Ulične svjetiljke svijetle.

Vaš časopis primljen je i u Međunarodnu mrežu uličnih novina (INSP)?

U prošloj godini podnijeli smo zahtjev za članstvo u ovo posebno udruženje uličnih novina, koje postoji u brojnim zemljama svijeta. Od zemalja bivše države, takav časopis postoji još u Sloveniji i Makedoniji. Kroz INSP želimo svijetu pokazati situaciju u Hrvatskoj kada je riječ o beskućništvu i siromaštvu, a to je rezultiralo nedavnim dolaskom austrijske državne televizije u Rijeku, koja želi napraviti prilog o našem časopisu, radu prihvatilišta i dr.

Osim na ulicama Zagreba, u kojim se još gradovima može nabaviti Vaš časopis?

Da bi se Ulične svjetiljke prodavale u nekom gradu, potrebno je ispuniti dva uvjeta – imati barem jednog beskućnika koji bi na pravilan način bio prodavač časopisa, ali i imati volontere i distributere koji će tom istom prodavaču ili više njih izdavati nove primjerke, kojima će se beskućnici moći obratiti, što je i prilika da se s njima više komunicira, u krajnjem slučaju, da im se pokuša adekvatno pomoći.
Stoga, trenutno samo u Rijeci i Zagrebu na ovakav način funkcionira prodaja. Pokušavamo i u Splitu, a želja nam je pojaviti se i u ostalim gradovima. No, za to, kako rekoh, treba ispuniti navedene uvjete.

U Rijeci ste zajedno s Franjevačkim svjetovnim redom s Trsata otvorili prihvatilište za beskućnike Ruže Sv. Franje? Recite nam nešto o tome?

Uz pomoć Riječke nadbiskupije koja je ustupila prostor na adresi Baštijanova 25a, u sklopu župe sv. Romualda i Svih svetih na Kozali te braće franjevaca, prostor je opremljen, okupljeni su članovi Bratstva i drugi volonteri, a kako su počeli u prihvatilište pristizati i prvi beskućnici, uključile su se i mjesne vlasti, ali i brojni donatori.
Prihvatilište ima cilj pružiti najpotrebnijima ne samo prenoćište, nego ih prije svega osposobiti za ponovnu integraciju u društvo. Rad Prihvatilišta se temelji na resocijalizaciji beskućnika te je stoga prvenstveno naglasak na pronalasku zaposlenja i adekvatnog smještaja za radno sposobne korisnike, odnosno odgovarajuće ustanove za one koji nisu u stanju brinuti sami o sebi. Dosadašnja iskustva pokazuju da je više od 60 % korisnika uspješno reintegrirano u društvo. Rad se uveliko temelji na individualnom i zajedničkom razgovoru s njima, odnosno duhovnoj pomoći, kako bi ih se na različite načine potaknulo da počnu rješavati svoju tešku situaciju ili potraže stručnu pomoć, ukoliko se radi o ovisnicima.
Prihvatilište može osigurati smještaj za 13 beskućnika, ali posljednji mjeseci pokazuju da je potreba za smještajem sve veća. Inače, u tri godine koliko djeluje, riječko, jedino utočište za beskućnike, primilo je gotovo 200 ljudi bez krova nad glavom iz cijele Hrvatske i inozemstva, svih struka, vjeroispovijesti i nacionalnosti.

Osjeća li se potreba i namjeravate li otvarati slična prihvatilišta u drugim gradovima?

Potreba za smještajem beskućnika osjeća se u svakom gradu u Hrvatskoj, pa i šire. Nažalost, u Zakonu o socijalnoj skrbi niti u bilo kojem drugom zakonu ne postoji riječ "beskućnik", pa tako ni obveze državnih vlasti pomoći radu prihvatilišta za beskućnike koja djeluju u šest hrvatskih gradova: Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu i Zadru. To je ključni problem, pa uglavnom pomoć u radu s beskućnicima pristiže s mjesne razine, od udruga društvenih i vjerskih organizacija te gradskih i županijskih vlasti, uz veliki doprinos donatora, što fizičkih što pravnih osoba. Stoga je na razini Hrvatske osnovana Neformalna mreža prihvatilišta za beskućnike kojoj je osnovni cilj izmijeniti postojeći Zakon o socijalnoj skrbi, odnosno utkati u njega brigu za beskućnike, građane ove države.
Mi kao mjesno bratstvo FSR-a možemo samo poticati ostala naša bratstva diljem Hrvatske da netko od njih slijedi naš primjer, ali putem medija apeliramo i na sve crkvene i društvene institucije da pokrenu programe brige za ovu sve veću populaciju ljudi u društvu. Isto se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, pa apeliram na sve čitatelje Katoličkog tjednika da nam se, ukoliko imaju želju nešto učiniti, mogu slobodno javiti.

Što biste, onda, na kraju kazali svima onima koji apriorno odbacuju ideju pomaganja beskućnicima?

Najčešći uzrok beskućništva je nedostatak obiteljske podrške, gubitak oslonca u onima koji su najbliži. No, brojni su beskućnici obespravljeni hrvatski branitelji, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, bivši zatvorenici, bivši ovisnici… Mahom su to ljudi koji nisu izabrali put beskućništva već su spletom različitih okolnosti to postali. Svatko od nas mora znati da se tako lako može postati beskućnikom, jer danas mnogi građani žive na granici beskućništva, jedva podmirujući troškove kredita ili pak podstanarstva.

Razgovarao: Francisko Pavljuk
Katolički tjednik