Nordijski biskupi o migracijama: Europa traži „novu ravnotežu“

Portal kath.net donosi cjeloviti tekst pastirskoga pisma nordijskih biskupa od 25. listopada 2026. godine, posvećenoga temi migracija pod naslovom „Zemlja je naš zajednički dom“. Pismo prenosimo u cijelosti:

„Draga braćo i sestre,

kada je Bog poslao svoga Sina na svijet, On je došao s neba na zemlju kao migrant. Za Njega nije bilo mjesta u svratištu; pronašao je tek skromne jasle među životinjama. Tek što se rodio, ljudi su ga pokušali ubiti te je bio prisiljen pobjeći u Egipat. Postavši čovjekom, Bog je – od samoga početka – dijelio tešku sudbinu kakvu su kroz povijest iskusili bezbrojni migranti.

U Starome zavjetu vidimo kako je izraelski narod više puta bio prisiljen potražiti utočište drugdje ili otići u progonstvo. Od tada je Božji narod u pokretu – na hodočašću prema vječnomu Kraljevstvu Božjem. Ovdje na zemlji nemamo trajnoga boravišta. Istovremeno, pozvani smo pustiti korijenje ondje gdje živimo i što bolje iskoristiti svoje zemaljsko postojanje. Naš pravi dom je na nebu; no, ondje kamo nas je Providnost smjestila, moramo graditi pravedno i dobro društvo čineći sve što je u našoj moći kako bismo živjeli zajedno u solidarnosti i uzajamnoj brizi. Svako ljudsko biće ima pravo na dobar i miran život. U naše vrijeme migracije su često postale izvor sukoba, što dovodi do polarizacije. Svojim socijalnim naukom Crkva nam pomaže pronaći valjana rješenja. Ona potiče ljude dobre volje na zajedničko djelovanje u ovome važnom pitanju koje je stalni dio ljudske povijesti. Migracije su postojale kroz sva razdoblja i u svim dijelovima svijeta. Zemlja je naš zajednički dom u kojemu bi svi ljudi trebali moći pronaći mjesto za život.

Migranti u nama mogu izazvati osjećaj nelagode. Ipak, oni također mogu prinijeti dobrobiti naroda u kojima se nastanjuju. Bilo da su bili prisiljeni napustiti svoje domovine zbog gladi, rata ili progona, ili su pak vlastitom voljom odlučili potražiti bolji život, migranti sa sobom mogu donijeti dragocjene uvide, energiju i vještine. Oni mogu prinijeti resursima koji u našim zemljama trenutačno nedostaju. U davna vremena, kršćanska se vjera proširila Rimskim Carstvom zahvaljujući misionarima i migrantima koji su svjedočili svoju vjeru kamo god bi pošli. Iz pokrštene Europe Radosna vijest kasnije se proširila cijelim svijetom. U novije doba, Katoličku crkvu u našim nordijskim zemljama – nakon stoljeća progona – ponovno su izgradili migranti koji su sa sobom donijeli svoju katoličku vjeru. Svećenici i redovnici iz raznih dijelova svijeta svojim su nesebičnim predanjem prinijeli izgradnji Crkve diljem sjeverne Europe.

Migracije mogu dovesti i do poteškoća. Migrante je potrebno pažljivo uključiti u društvo zemalja koje ih primaju; u suprotnom mogu nastati ozbiljni problemi. Ljudima koji dolaze iz drugih kultura potrebna je pomoć kako bi se snašli u novoj sredini. Crkva poučava da migranti „imaju dužnost sa zahvalnošću poštovati materijalnu i duhovnu baštinu zemlje domaćina, poštovati njezine zakone i sudjelovati u izvršavanju građanskih dužnosti.“ Ipak, taj prinos ne bi trebalo shvatiti kao nešto što isključuje njihovo legitimno pravo na očuvanje vlastite kulturne baštine. Postoji rizik da bi se migranti mogli izolirati i ne pokušati se prilagoditi novim životnim uvjetima. S vremenom takva sklonost dovodi do nelagode i sukoba. Migrante treba poticati na integraciju, ali ih se ne smije podvrgavati prisilnoj asimilaciji. Postizanje te ravnoteže nije uvijek lako, no, od ključne je važnosti za budućnost naših zemalja. Mnoge europske zemlje sve više zatvaraju svoje granice. Današnje vrijeme više naginje izgradnji zidova nego mostova između naroda i nacija. Naravno, svaka zemlja mora procijeniti koliki broj migranata može primiti. Ako se to ne učini – i ako se primi više ljudi nego što ih se može uspješno integrirati – nastaju društveni problemi. Oni pak dovode do restriktivnijih politika, zbog čega ulazak u našu zemlju postaje gotovo nemoguć čak i za izbjeglice i tražitelje azila koji su zaštićeni međunarodnim standardima koje su naše zemlje dužne poštovati. U nekim slučajevima taj je trend dosegnuo točku u kojoj se smatra poželjnim udaljiti što veći broj ljudi – čak i onih koji su dobro integrirani i značajno prinose našim društvima.

Crkva mora podići svoj glas u obranu onih koji su izloženi nepravednomu postupanju bez ikakva valjana opravdanja. Naše katoličke župe često služe kao središta za integraciju gdje migrante dočekuju s ljubavlju i poštovanjem i gdje oni mogu naučiti skladno živjeti u svojoj novoj domovini. Naše biskupije djeluju kao mjesta susreta različitih kultura. Bogoslužja i kateheze održavaju se na mnogim jezicima. Štoviše, pridošlice dobivaju praktičnu potporu koja im pomaže snaći se u nepoznatu birokratskom sustavu i nepoznatu društvenom okruženju. Na taj način migranti koji se pridruže našim zajednicama uče živjeti svoju katoličku vjeru u novoj zemlji. Uče kako prinijeti izgradnji mjesne Crkve. Jednom kada postanu dio župe, lakše im se integrirati u šire društvo te mu prinijeti vlastitim životnim iskustvima i zalaganjem.

Kroz stoljeća, nordijska kultura obogaćena je ljudima iz cijeloga svijeta koji su među nas primljeni i postali dio našega društva. Naša je molitva i nada da će tako ostati i u budućnosti. Gajenje ljubavi prema vlastitoj zemlji te uvažavanje njezinih tradicija i kulturne baštine dobra je stvar. Međutim, uskogrudni nacionalizam mora biti duboko odbojan katolicima – kao što bi trebao biti i svim ljudima dobre volje. Papa Franjo pozvao nas je da radimo na svijetu u kojemu ljudi različitih kultura i religija mogu živjeti zajedno u miru, suradnji i solidarnosti. Posjetio je mjesta poput Kanarskih otoka i Lampeduse kako bi uputio poziv za pomoć onima koji su bili prisiljeni pobjeći u drugu, sigurniju zemlju. Nadalje, Sveti Otac nas potiče da „razoružamo“ svoj jezik. Poziva nas da pazimo kako govorimo jedni o drugima i da izbjegavamo retorička pretjerivanja. Želimo na to podsjetiti i sebe i sve vas. Primjećujemo da javno izvještavanje i rasprave o imigraciji postaju sve oštriji, manje nijansirani i agresivniji. To može dovesti do oblika manipulacije kojemu se moramo oduprijeti. Kao kršćani, ne smijemo zatvoriti svoja srca pred bespomoćnim i ranjivim ljudima koji stoje pred našim vratima. Moramo prepoznati Isusa u onima u potrebi koji od nas traže pomoć. U tome smislu, Europa traži novu ravnotežu. Iako moramo biti realno svjesni svojih ljudskih i materijalnih ograničenja, ipak moramo uvijek biti spremni ne okrenuti leđa bratu ili sestri koji pate i traže našu pomoć.

Mi, biskupi nordijskih zemalja, izražavamo zahvalnost svima onima koji su došli nama iz inozemstva i koji su, na mnogo različitih načina, dali vrijedan prinos razvoju naše Crkve i društva. Molimo da naši narodi i dalje primaju ljude koji su – u solidarnosti sa svima nama – spremni pomoći u izgradnji svijeta u kojemu svatko može živjeti u miru, pravednosti, pomirenju i jedinstvu.

Povjeravamo svoje zemlje zaštiti Bezgrešne Djevice Marije – „Majke migranata“, kako je zazivamo u litanijama. Molimo za njezin zagovor kako bismo mogli sve vjernije slijediti Isusa Krista u njegovoj ljubavi prema siromašnima i ranjivima.

+Erik Varden OCSO, Trondheim, Tromsø – predsjednik

+Kardinal Anders Arborelius OCD, Stockholm

+Czeslaw Kozon, Kopenhagen

+David Tencer OFMCap, Reykjavik

+Raimo Goyarrola, Helsinki

+Fredrik Hansen, Oslo

(kta)