Kardinal Müller: Ljudi ne mogu reformirati Crkvu niti osnovati novu prema vlastitim hirovima

Cjeloviti tekst propovijedi koju je kardinal Gerhard L. Müller održao 25. listopada 2026. u katedrali sv. Mihaela povodom završetka jubileja 100. obljetnice utemeljenja biskupije Łomža donio je portal kath.net. Grad Łomža se nalazi na sjeveroistoku Poljske, otprilike 150 kilometara sjeveroistočno od Varšave.

„Preuzvišeni biskupe Januszu, pomoćni biskupe Tadeuszu, dragi svećenici i redovnice, sestre i braćo, ljubljeni u Kristu Gospodinu!

Dok privodimo kraju stogodišnji jubilej Biskupije Łomža, usmjerimo pogled prema budućnosti. U ovome trenutku neka se svaki kršćanin, a osobito svaki mladi katolik, zapita: Kakvo je stanje moga osobnog odnosa s Bogom, Trojedinim Bogom – Bogom ljubavi i istine? Mi ne pripadamo zajednici u kojoj se vrijednost pojedinca mjeri isključivo time koliko dobro služi svojoj društvenoj klasi i njezinoj ideologiji. Ne poistovjećujemo se s jakobincima, komunistima, fašistima ili šovinistima. Mi smo osobe koje je Bog stvorio i ljubi, koje su po sakramentima krštenja i potvrde pozvane poimence na život pun smisla, proživljen u zajedništvu s drugima – nama jednakima – u duhu ljubavi i jedinstva. Svojim putem ne koračamo sami, izolirani od drugih; kroz život putujemo unutar zajednice braka i obitelji, s prijateljima, u školi, na poslu i u slobodno vrijeme – unutar različitih skupina, u našemu gradu, našoj regiji i našemu narodu, diljem Europe te unutar cjelokupne zajednice naroda. Štoviše: cijeli svoj životni put prolazimo u zajedništvu Crkve putnice, krećući se prema našemu konačnom odredištu – vječnomu životu u društvu svih svetih. A kada, nakon našega uskrsnuća, budemo gledali Boga licem u lice, ponovno ćemo se sjediniti sa svim svojim dragima. Tada će svaka patnja biti nadvladana, a svaka suza zaboravljena.

Nakon burne povijesti Biskupije Łomża – od njezina utemeljenja, preko razdoblja Drugoga svjetskog rata, strašne okupacije od nacističke Njemačke i komunističke diktature, pa sve do ponovnoga stjecanja slobode 1989. godine – slobode za koju Europa uvelike duguje poljskomu narodu i njegovu najvećem sinu, papi Ivanu Pavlu Velikom – sada upravljamo pogled prema budućnosti. Što je Crkva i kako ona u Kristu koji je njezina Glava služi spasenju čovječanstva i svakoga pojedinca koji je usmjeren prema Bogu: našemu Stvoritelju, našemu Otkupitelju i Onomu koji sve privodi punini? Crkva nije nevladina organizacija niti to ikada može postati; drugim riječima, ona nije vjersko-društvena zajednica kojoj bi cilj bio stvoriti zemaljski raj; takav je pothvat od samoga početka osuđen na propast. Ona je, naprotiv, živi organizam: Tijelo Kristovo, čija su Glava i Otkupitelj On sam.

Ljudi ne mogu reformirati Crkvu niti osnovati novu prema vlastitomu nahođenju; Bog je taj koji nas reformira i obnavlja kako bismo postali dobri kršćani – živi udovi Njegova Tijela, zajednice Crkve – putem sakramenata, a ponajprije putem sakramenta Euharistije. Naša zadaća nije reformirati Božju Crkvu, već preobraziti vlastite živote. Sveti Pavao piše Rimljanima: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, milo i savršeno“ (Rim 12, 2).

Krist je Glava; mi smo, međutim – biskupi i svećenici – Njegovi službenici (usp. 1 Kor 4, 1) koji djeluju za spasenje čovječanstva. „Nitko naime ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a to je Isus Krist“ (1 Kor 3, 11). Ta Božja riječ mora biti temeljno načelo koje oblikuje budućnost Crkve u Łomži.

Crkva je Tijelo Kristovo, Sina Božjega. Uskrsli Gospodin rekao je apostolima: „Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas“ (Iv 20, 21). Oni su naviještali evanđelje „da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, te da vjerujući imate život u imenu njegovu“ (usp. Iv 20, 31). U svojim oproštajnim govorima, izrečenima uoči svoje Muke, Isus je odgovorio na molbu apostola Filipa: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ (Iv 14, 8). Ovim odgovorom Isus nas vodi u samu srž naše vjere, govoreći: „Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga poznajete i vidjeli ste ga“ (Iv 14, 7). Filip se pitao kako je moguće ugledati Boga – koji „prebiva u svjetlu nedostupnom, kojega nitko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti“ (1 Tim 6, 16). Isus je odgovorio: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Iv 14, 9).

Kada stojimo licem u lice s Isusom – promatrajući njegovo ljudsko lice – u njegovim očima prepoznajemo dobrostivu, prodornu, razboritu i spasonosnu moć ljubavi; onu ljubav koja Bog jest, u jedinstvu i zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Svojim tjelesnim očima promatramo Isusa, dok istovremeno – zahvaljujući „prosvijetljenim očima srca“ (Ef 1,18) – spoznajemo njegovu božansku narav i moć. U božanskoj Osobi, koju je Otac podario Sinu, Kristova vječna božanska narav sjedinjena je s ljudskom naravi koju je on uzeo na sebe. Samo po Isusu možemo doći do Oca, jer jedino on tvori most preko beskrajnoga ponora između stvorenja i Stvoritelja. „Jer jedan je Bog, i jedan posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus“ (1 Tim 2,5). On je Božji sveopći plan spasenja, utjelovljen – on „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine“ (1 Tim 2,4). U svojoj ljudskoj naravi, Isus je put kojim su istina i život ušli u ovaj svijet (usp. Iv 14,6).

Apostol Pavao opisuje Kristovu ljudsku narav kao „sliku [ikonu] Božju“ (usp. 2 Kor 4,4) po kojoj prepoznajemo Božju slavu i njome bivamo ispunjeni. To nije slika Boga koju je zamislio konačan um ili oblikovale ljudske ruke. Čak i prije utjelovljenja Riječi, Sin – unutar trojedinoga Boga – jest slika biti Boga Oca, ili, riječima Novoga zavjeta, „odsjaj slave i otisak bića njegova“ (Heb 1,3). Krist je pravi Bog od pravoga Boga. On nije „bog“ pod navodnicima, niti je bog u čisto metaforičkome smislu. Krist je Sin Očev, rođen iz same biti Očeve. Kako sveti Atanazije prigodno objašnjava u svome djelu „Protiv arijanaca“ (I, 39): „Dakle, nije riječ o tome da je On kasnije postao Bog, poput čovjeka; naprotiv, budući da je Bog, kasnije je postao čovjekom, kako bi nas posinio.“ Usred tame grijeha koja zasljepljuje umove nevjernika (usp. 2 Kor 4, 4), Bog je upalio svoje svjetlo u srcima vjernika kako bi spoznaja o slavi Božjoj zasjala na licu Kristovu (usp. 2 Kor 4, 6).

Braćo i sestre, danas završava godina slavlja, ali naše poslanje ovdje ne prestaje. Naprotiv! Prelazimo prag u naše drugo stoljeće. Kakvo će ono biti? To ovisi o našoj vjeri, našoj ljubavi i našemu osjećaju odgovornosti za Crkvu. Pred nama su novi izazovi. Danas žarko molimo za nova, sveta zvanja u svećeništvo i redovnički život kako ovoj zemlji nikada ne bi nedostajalo ruku koje će dijeliti blagoslov i lomiti kruh. Molimo za naše obitelji, da budu snažne u Bogu i da se hrabro suoče s krizama našega vremena. Potrebne su nam žive zajednice u kojima mladi mogu pronaći put do Krista. Slijedeći primjer našega glavnog zaštitnika, svetoga Brune Kverfurtskog, biskupa i mučenika, moramo ponovno postati revni misionari na svojim radnim mjestima, u školama i na fakultetima te u svakodnevnome životu.

Uskoro, prije završetka ove svete misne žrtve, zapjevat ćemo svečanu himnu hvale „Te Deum“. Prinesimo na oltar u ovoj katedrali u Łomži cijelu našu prošlost – sa svom njezinom ljepotom i svim njezinim poteškoćama. Prinesimo i našu sadašnjost te s pouzdanjem pogledajmo prema budućnosti. Neka nadolazeće stoljeće u povijesti Biskupije Łomža bude vrijeme novih svetaca, živih župa i nepokolebljive ljubavi prema Bogu.

Majko lijepe ljubavi, sveti Bruno, naš zaštitniče – povedite nas u novo sutra! Amen.“

(kta)