Kardinal Müller: Konzistorij je bio dobro iskustvo kolegijalnosti kardinala sa Svetim Ocem

Prenosimo osvrt kardinala Gerharda Müllera bivšeg pročelnika Kongregacije za nauk vjere, današnjega Dikasterija za nauk vjere, na protekli konzistorij održan 26. i 27. lipnja u Vatikanu.

Konzistorij održan 26. i 27. lipnja bio je dobro iskustvo kolegijalnosti kardinala sa Svetim Ocem. Prema katoličkoj vjeri, on je nasljednik Petra kojega je sam uskrsnuli Krist imenovao svojim namjesnikom kada ga je uz Tiberijadsko more postavio za sveopćega pastira Crkve uz riječi: „Pasi ovce moje.“ Stoga rimski papa nije predsjednik globalne vjerske i društvene korporacije, nego je on „vidljiva glava cijele Crkve koja zajedno s biskupima kao nasljednicima apostola ‘upravlja kućom Boga živoga’“.

Usput, valja ukazati na grubu teološku pogrešku u „Annuarium Pontificium“ gdje se ove bitne oznake Petrove službe još uvijek navode kao puki povijesni naslovi, dakle oni koji su biskupu Rima pripali tek slučajno. Ono što se ovdje od posljednjega pontifikata prodavalo kao poniznost, nije bilo ništa drugo doli neuspjeh „teologije u oskudnu vremenu“. Terminologija se svakako povijesno razvijala, ali te su odrednice analitički sadržane u poslanju svetoga Petra i njegovih nasljednika u rimskoj biskupskoj službi, koje je odredio sam Krist.

Dugujemo zahvalnost svetomu ocu Lavu XIV. za potvrdu središnje uloge koju ima Zbor kardinala Rimske crkve unutar zajedništva mnogih drugih mjesnih Crkava. Od vremena Ireneja Lyonskoga do Prvoga vatikanskog koncila, o papinu primatu nije se govorilo kao o izoliranome pojedincu, već prije kao o primatu Rimske crkve čiji je biskup istodobno vidljiva glava cijele Katoličke crkve. Time se željela izbjeći njegova izolacija od Crkve, iznad koje on ne lebdi poput kakva proroštva ili usamljenoga autokrata. Kao rimski biskup, on je uvijek ujedno i glava zbora suburbikarnih biskupa rimske crkvene pokrajine te rimskoga klera, prezbitera i đakona. Naime, postoji široka i vanjska kolegijalnost pape s biskupima ostalih Crkava, ali postoji i nutarnja kolegijalnost, utoliko što je biskup uvijek u zajedništvu sa svojim prezbiterijem, kako kaže Ignacije Antiohijski. Jedan dio rimskoga klera se u povijesnome procesu institucionalizirao u Kardinalski zbor koji nije izravno nadležan za pastoral u Rimskoj biskupiji. Kardinalski zbor, čiji članovi svi imaju naslovnu crkvu u gradu Rimu, služi papi kao „instrument“ kojim se on služi u svome učiteljstvu i upravljanju općom Crkvom.

Stoga bi također trebalo razmotriti metodu „sjedenja u krugu“ pri provođenju konzistorija. Ona se ne može jednostavno preslikati s prošlih sinodskih zasjedanja koja su organizirana prema načelima Isusovačkoga reda. Isusovci su doduše važan i zaslužan Red, ali oni nisu model ustroja opće Crkve. Neobično je što su rezultati savjetovanja, koji su predstavljali heterogeni konglomerat crkvenih utopija i modernističkih lista želja, izdani kao dokument redovitoga učiteljstva. Budući da se imenovanjem svećenika i laika s pravom biskupskoga glasa neopravdano iz temelja mijenja ili uništava narav biskupske sinode, takvi skupovi ne mogu polagati pravo na učiteljski autoritet. Naime, Papa nikomu izvan sakramenta svetoga reda ne može podijeliti biskupske ovlasti poučavanja, upravljanja i posvećivanja Crkve, što bi nakon Drugoga vatikanskog sabora moralo biti jasno svakome tko je imalo teološki obrazovan (usp. „Lumen gentium“ 21). Tek je nedavno Dikasterij za bogoštovlje razjasnio u pismu njemačkim biskupima da ovlast propovijedanja tijekom euharistije proizlazi iz Učiteljstva (munus docendi) koja je svećeniku dodijeljena sakramentalnim ređenjem te se stoga bitno razlikuje od sudjelovanja krštenika u poslanju Crkve da svjedoči evanđelje i da se iznutra pridruži prinošenju žrtve Krista i Crkve na temelju zajedničkoga svećeništva svih vjernika (usp. „Lumen Gentium“ 10).

Redovno učiteljstvo Crkve označava opće naviještanje objavljenoga nauka Crkve koji se temelji na Svetome pismu, apostolskoj predaji i doktrinarnim odlukama koje su papa i biskupi prethodno donijeli na saborima, kao i njihovo izlaganje u pastirskim pismima, katekizmima i sl.

Ne može se pozivati ​​na razvoj doktrine kako bi se opravdale željene promjene u crkvenome učenju; jer taj koncept implicira samo da se terminologija i teološko uokvirivanje moraju prilagoditi trenutnomu stanju diskursa, a ne da se sadržaj Otkrivenja – izražen u svojoj punini i istini u Isusu Kristu, Riječi koja je tijelom postala – može mijenjati, nadopunjavati ili ispravljati. Prečesto se privlačne fraze poput „promjene paradigme“ i „daljnjega razvoja doktrine“ koriste kako bi se stvorio privid usklađenosti sa sekulariziranim duhom vremena, dok se zapravo vjernike dovodi u zabludu o istini evanđelja.

Metode i postupci biskupske sinode ili kardinalskoga konzistorija moraju biti u skladu s naravi ovih crkvenih skupština. Za razliku od političkih stranaka ili korporacija, ovdje nije cilj sukob mišljenja – gdje jedno gledište konačno prevlada diplomacijom ili čak podmuklom taktikom – već zajedničko svjedočanstvo vjere koju su apostoli predali biskupima i cijeloj Crkvi: vjera u Božju samoobjavu u Kristu za spasenje svijeta i naviještanje evanđelja danas.

Povijesne slike i suvremene fotografije sabora i sinoda podjednako prikazuju rasprave koje se odvijaju na plenarnoj skupštini. Stoga bi otvorena razmjena koja sadrži dobro pripremljene izjave trebala prethoditi radu u skupinama i imati veći značaj nego što je to sada slučaj. U svakom slučaju, nova metodologija zahtijeva daljnje promišljanje u svjetlu prave prirode crkvenoga susreta kardinala i biskupa s papom.

(kta)