Na temeljima porušene crkve u Gumjeri slavljena sv. Misa o 83. obljetnici svjedočke smrti sluge Božjega vlč. Ante Dujlovića

Na temeljima nekadašnje župne crkve Uzvišenja sv. Križa u Gumjeri banjolučki biskup mons. Željko Majić predslavio je u subotu, 11. srpnja 2026., sv. Misu o 83. obljetnici svjedočke smrti sluge Božjega vlč. Ante Dujlovića.

U koncelebraciji s biskupom sudjelovalo je umirovljeni banjolučki biskup mons. Franjo Komarica te više svećenika Banjolučkog dekanata, dok su se na misnom slavlju okupile časne sestre i vjernici poštovatelji sluge Božjega vlč. Ante Dujlovića, izvijestila je Banjolučka biskupija na svojim službenim stranicama.

Na početku propovijedi biskup je istaknuo kako se Crkva i ove godine okuplja na svetom mjestu kako bi zahvalila Bogu za život i svjedočanstvo njegova vjernoga sluge, svećenika Ante Dujlovića, koji je Evanđelje živio do kraja, sve do posljednjega daha.

Polazeći od Isusovih riječi iz Ivanova evanđelja: „Ako su mene progonili i vas će progoniti“ (Iv 15,20), naglasio je kako Krist svojim učenicima ne obećava život bez križa, nego sigurnost svoje prisutnosti i snagu da ustraju u vjernosti. Povijest Crkve, rekao je, svjedoči da pripadati Kristu nije put ljudske sigurnosti, nego put blagoslova koji se ostvaruje u vjernosti.

Osvrnuvši se na životni put sluge Božjega, podsjetio je da je vlč. Ante Dujlović za svećenika zaređen 30. travnja 1939., a iste godine imenovan župnikom u Gumjeri. Bio je to njegov prvi i, ujedno, posljednji pastoralni zadatak. U ratnim okolnostima nije napustio povjereni narod, nego se, unatoč opasnostima i brojnim preprekama, vratio u svoju župu te pastoralno skrbio ne samo za Gumjeru nego i za više okolnih župa, ostavši gotovo jedini svećenik na velikom prostoru između Vrbasa i Ukrine.

Posebno je istaknuo njegovu pastirsku ljubav prema svakom čovjeku. Podsjetio je na pismo iz siječnja 1943. godine u kojem moli da se zauzme za skupinu uhićenih pravoslavaca nazivajući ih jednostavno „moji ljudi“. U toj jednostavnoj rečenici, naglasio je biskup, sažeta je sva širina njegova svećeničkog srca. Za Kristova pastira nema „naših“, „vaših“ i „njihovih“, nego samo ljudi koje mu je Bog povjerio.

Govoreći o posljednjim danima njegova života, biskup je citirao potresno pismo koje je vlč. Ante napisao koji dan prije smrti: „Blizu sam mučeništva… Rado ginem s njima. Molim Vas, molite se za mene da ustrajem.“ Istaknuo je kako su to riječi čovjeka koji nije tražio smrt, nego je svoj život već bio potpuno predao Kristu.

„Mučenikom se ne postaje u času mučenja. Mučenikom se postaje svakodnevnom vjernošću, a mučeništvo je samo posljednja potvrda već proživljenoga života“, naglasio je propovjednik, dodajući da je na vlč. Anti doslovno ispunjena Kristova riječ: „Ako su mene progonili i vas će progoniti.“

U drugom dijelu homilije biskup je okupljene pozvao da Isusove riječi ne promatraju samo kao spomen na prošla vremena, nego kao trajni poziv na vjernost. Iako se danas od većine kršćana ne traži svjedočanstvo krvi, svakodnevno se traži svjedočanstvo poštenja, istine, vjernosti braku i obitelji, opraštanja te hrabroga ispovijedanja vjere u društvu koje Evanđelje nerijetko želi potisnuti na rub.

Na završetku propovijedi pozvao je vjernike da se ne zaustave samo na divljenju svjedocima vjere, nego da ih nasljeduju u vlastitom životu. Izrazio je i molitvu da, bude li to Božja volja, Crkva jednoga dana i službeno potvrdi ono što vjernici Banjolučke biskupije već desetljećima vjeruju – da je vlč. Ante Dujlović Krista ljubio više od vlastitoga života.

Prije završnoga misnog blagoslova biskup je predvodio opijelo za slugu Božjega vlč. Antu Dujlovića te za sve pokojne vjernike, posebno za svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike – svjedoke vjere Banjolučke biskupije koji su tijekom burnoga dvadesetog stoljeća ostali postojani u vjeri unatoč progonima, tamnovanjima i nasilju.

Gumjera je desetljećima bila živo središte katoličkoga života poljskih doseljenika. Okupljeni oko svoje crkve i župne zajednice, doseljenici su sa sobom donijeli duboku pobožnost, marljivost i ljubav prema Crkvi te ostavili prepoznatljiv trag u životu Banjolučke biskupije. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata preostali vjernici preseljeni su u Poljsku. Time je ugašen život nekada brojne župe, a crkva je tijekom poratnih godina srušena. Ipak, njezini temelji ostali su trajni znak vjere nekadašnjih naraštaja i mjesto na kojem se svake godine okupljaju vjernici kako bi sačuvali uspomenu na župu, njezine vjernike i posljednjega župnika.

Zato Gumjera ostaje mjesto molitve, zahvalnosti i crkvenoga pamćenja – trajni podsjetnik da se crkve mogu srušiti, narodi raseliti, ali da se vjera, ukorijenjena u Kristu i posvjedočena životima njegovih svetih svjedoka, ne može uništiti.

(kta)