Održana redovita rekolekcija svećenika četiriju dekanata Banjolučke biskupije

U župi bl. Ivana Merza u Budžaku, u srijedu 22. listopada 2025., održana je redovita rekolekcija banjolučkih svećenika koji pastoralno djeluju u četiri dekanata – Banjolučkom, Bihaćkom, Bosanskogradiškom i Prnjavorskom, predvođeni dekanima vlč. Žarkom Vladislavom Ošapom, vlč. Markom Vidovićem i vlč. Marijanom Stojanovićem. Susretu su se pridružila i četvorica svećenika iz Broćanskog dekanata predvođeni  dekanom preč. Đurom Benderom.

Ovaj je susret imao i posebno značenje jer su Banjolučki i Broćanski dekanati partnerski. To je odlučeno još na prvim sjednicama Međudekanatskog susreta u Bosni i Hercegovini koji se redovito održava u Nadbiskupskom sjemeništu „Petar Barbarić“ u Travniku. U dosadašnja dva susreta, prvom na Petrićevcu 2019. i drugom u Gradnićima 2023. godine, sudjelovalo je više od 700 vjernika i dvadesetak svećenika obaju dekanata. Ponovnim okupljanjem svećenika nastavljeno je bratstvo i zajedništvo u molitvi te upoznavanje.

Nakon pozdravnih riječi dekana preč. Ošapa, predavanje je održao izv. prof. dr. sc. vlč. Josip Knežević, profesor Patrologije, Istočnog i Ekumenskog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. U povodu 1700. obljetnice Nicejskoga sabora govorio je na temu: „1700 godina Nicejskog koncila (325.–2025.)“.

Prof. Knežević je na početku posvijestio kako polog vjere "depositum fidei" počiva na Svetom pismu i Predaji, naglasivši da Novi zavjet već donosi osnovne izraze trinitarnog nauka, odnosno objavu Boga kao Trojstva – Oca, Sina i Duha Svetoga. Istaknuo je da je definiranje tog odnosa bio "mukotrpan zadatak" u prvim stoljećima Crkve, što je kulminiralo poznatom „arijanskom kontroverzijom“ u 4. stoljeću. 

U nastavku je predavač predstavio nauk svećenika Arija iz Aleksandrije koji je naučavao o apsolutnoj božanskoj jedinstvenosti Boga Oca, tvrdio kako Sin ne proizlazi iz Očeve biti. Nijekanje suvječnosti Sina s Ocem dolazi kao zaključak svega njegova nauka jer Arije je eksplicitno nijekao da Sin može dijeliti vječnost s Ocem jer, prema njemu, on nije postojao prije nego je rođen (=stvoren).  Takav nauk izazvao je rasprave i potrese u Crkvi te je aleksandrijski biskup Aleksandar, nakon što je Arije odbio povući svoje teze, sazvao sinodu koja ga je osudila i izopćila.

Arijev nauk izazvao je rasprave koje su remetile političko-vjersko jedinstvo Carstva te je car Konstantin, koji je otvoreno simpatizirao kršćanstvo, pisao Aleksandru i Ariju potičući ih na rješavanje tog, kako je shvaćao, „terminološkog nesporazuma“. Sazvan je stoga opći koncil koji je okupio biskupe cijele Crkve, a koji se održavao između svibnja i srpnja 325. u Niceji u Bitiniji, današnji Iznik, u sjeverozapadnoj Turskoj. To je prvi koncil ekumenskog karaktera i uspostavio je praksu koju će Crkva odtada slijediti u rješavanju najgorućih dogmatskih i disciplinarnih prijepora, pojasnio je prof. Knežević.

Na Koncilu je riješeno pitanje proslave Uskrsa (odlučeno je da se Uskrs slavi prve nedjelje nakon punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija, što je imalo i liturgijsku i političku važnost jer se time težilo jedinstvu među kršćanima) te je usvojeno 20 disciplinskih kanona koji su uređivali crkvenu hijerarhiju, nadležnosti metropolita i patrijarha, pitanje klerika, ponašanje u liturgiji itd. Također je donesena presudna odluka u vezi s arijanskim pitanjem – Sin je priznat kao istobitan (grč. homoousios) s Ocem. Ovaj pojam, iako nebiblijski, uveden je kako bi se jasno isključila svaka mogućnost subordinacionizma i time očuvala vjera u Kristovo istinsko božanstvo.

Tijekom Konstantinova života (+337.g.) pristaše Arijevih teza, iako nezadovoljni "Simbolom vjere" utvrđenim u Niceji, nisu se usuđivali izravno ga napadati. Takozvani Euzebijevci (Euzebije Nikomedijski i njegovi pristaše) radije su krenuli neizravno, spletkareći i manevrirajući kako bi najvažnije branitelje nicejskog "Simbola vjere" uklonili sa svojih položaja. Značajan dokaz njihovog uspjeha može se pronaći u progonstvu biskupa Eustahija Antiohijskog, Marcela Ancirskog i Atanazija Aleksandrijskog koji su bili glavni akteri Nicejskog koncila, istaknuo je predavač.

Nicejsko vjerovanje bilo je prva dogmatska definicija kršćanske Crkve i stoljećima je služilo kao "lakmus" test pravovjerja (i, u malo izmijenjenoj verziji koju je 381. odobrio Prvi koncil u Carigradu, svaki kršćanin ga i dan-danas recitira na nedjeljnoj misi). Od akata Koncila do nas su došli samo "Vjerovanje" s dodanom anatemom protiv arijanaca, disciplinski kanoni, popisi prisutnih biskupa (koji postoje na različitim jezicima i nisu uvijek koherentni) i sinodalno pismo koje obavještava aleksandrijsku Crkvu o izopćenju Arija i njegovih sljedbenika. Iako je nicejski sud o arijanizmu bio jasan i konačan, uzrokovao je velike podjele na Istoku sve do 381. godine (godine održavanja Drugog ekumenskog koncila u Carigradu), uglavnom zbog izraza "homooùsios".

Zaključno, prof. Knežević je naglasio da rasprava o arijanizmu nije završila na Nicejskom koncilu, već je trajala desetljećima, ostavljajući dubok trag u povijesti Crkve i teologije. Nakon predavanja svećenici su mogli postavljati pitanja i dodatno produbiti temu.

Slijedila je sveta misa koju je predvodio preč. Đuro Bender, dekan Broćanskog dekanata. U homiliji je pozvao prisutne da razmišljaju o slobodi koja bdi, istaknuvši kako su sloboda i budnost dvije središnje stvarnosti kršćanskog života. Dvije riječi koje se ne mogu odvojiti, jer prava sloboda bez budnosti brzo postaje zloporaba, a budnost bez slobode pretvara se u strah. Zato nas Isus, a onda i Pavao pozivaju da živimo slobodu djece Božje, ali budnu, odgovornu, svjesnu slobodu – slobodu koja zna kome pripada.

„Blažen onaj sluga kojega gospodar, kad dođe, nađe da tako radi.“ Isus govori  Evanđelju dana o čovjeku koji zna da će gospodar doći, ali ne zna kad. To znači da ga ne pokreće strah, nego vjera i ljubav. On ne radi zato što se boji kazne, nego zato što voli gospodara i zna da mu je povjereno nešto veliko, vrijedno i dragocjeno. To „biti budan“ ne znači živjeti u strahu, nego u svjesnosti. Znači svakog jutra se pitati: „Gospodine, što Ti danas očekuješ od mene?“ Budnost nije samo čuvanje od grijeha, nego trajna prisutnost srca – srce koje sluša, koje prepoznaje Boga u svakodnevici.

Homiliju je preč. Bender završio riječima pape Lava XIV., upućenima hrvatskim hodočasnicima na Trgu u Vatikanu 7. listopada 2025.: „Dragi hrvatski hodočasnici, ne zaboravite da vjera raste i da se jača onda kada se dijeli: stoga vas pozivam da s radošću prenesete svojoj djeci i novim generacijama kršćanske vrijednosti koje su oblikovale vašu dugu povijest i vašu kulturu. Na ovaj način nastavit ćete biti kvasac mira, dobra i nade u svijetu rastrganom nasiljem i ratovima, kojega vi također poznajete iz vaše povijesti.“

„Reći ću ovo i završit ću: Do sada smo bili predziđe kršćanstva, a sada nas Papa poziva da budemo živa Crkva, kvasac mira, dobra i nade u svijetu koji trpi zbog sukoba i beznađa. To je velika odgovornost na nama svećenicima i našem hrvatskom narodu“, zaključio je preč. Bender.

Na kraju mise uslijedilo je kratko predstavljanje dekanata. Istaknuto je da Broćanski dekanat u sedam župa okuplja oko 18.000 vjernika i bilježi vitalnost i rast, dok četiri dekanata Banjolučke biskupije broje oko 3.500 vjernika u 34 župe s dvadeset pastoralnih djelatnika – što, kako je naglašeno, odražava stanje laganoga nestanka.

Susret je zaključen zajedničkim druženjem u kripti župne kuće i bratskim ručkom koji je pripremio domaćin vlč. Zlatko Matić, župnik i vojni kapelan te biskupijski postulator za kauze beatifikacije i kanonizacije.

Nakon susreta svećenici Broćanskog dekanata, zajedno s dekanom Ošapom, posjetili su samostan u Trapistima gdje su ih dočekali župnik o. Zvonko Topić i presnački župnik, ravnatelj KŠC-a i ekonom biskupije mons. Ivica Božinović. Ondje su se upoznali s bogatom poviješću trapista u Banjoj Luci, potom s prelijepom Gospinom crkvom u Presnačama, sada Marijanskim svetištem Banjolučke biskupije, muzejom i bibliotekom. Posjetili su i župnu crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije, najstariji sakralni objekt na području općine Banja Luka, sagrađen 1892. godine. (kta/ž.v.o.)