Mostar: Izlaganje biskupa Perića na predstavljanju monografije o škriparima

U Galeriji kraljice Katarine Kosače u Mostaru 14. travnja 2026. predstavljena je knjiga “Škripari. Hrvatski pokret otpora u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951.”, izvijestila je Crkva na kamenu.

Organizatori promocije bili su Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru i Hrvatski institut za povijest iz Zagreba. Monografiju je napisao prof. dr. Ivo Lučić, povjesničar, rektor Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu, a izdavač je spomenuti Hrvatski institut, Zagreb, 2026. Među brojnom publikom bilo je više profesora s mostarskoga Sveučilišta s rektorom prof. dr. Ivom Čolakom i dekanom Filozofskoga fakulteta dr. Draženom Barbarićem, generalni konzul Republike Hrvatske dr. Marko Babić, provincijal hercegovačkih franjevaca fra Jozo Grbeš… Knjigu su prikazali dr. Miro Akmadža, ravnatelj zagrebačkoga HIP-a; povjesničar dr. fra Robert Jolić; prof. Ivica Šarac, povjesničar, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru; mostarski biskup u miru mons. Ratko Perić a završnu je riječ izrekao auktor Ivo Lučić.

U nastavku prenosimo izlaganje umirovljenoga biskupa Perića:

Pozdrav pun poštovanja svim sudionicima ove promocije (i vama koji sjedite i vama koji stojite), posebno drugim predstavljačima i piscu knjige prof. Lučiću!
Lučićeva monografija obuhvaća 360 stranica, oko 20-ak izvora, u popisu literature više od 140 knjiga i članaka; oko 650 znanstvenih bilježaka. U Kazalu ima oko 2550 osobnih imena i oko 600 imena mjestâ. Impozantno znanstveno djelo!
Tema je ovoga izlaganja: Biskup Čule o škriparima, posebno o “škriparu” Neđi Markotiću. Služim se Biskupijskim arhivom, Chronica biskupije [Mostar], svez. 1. 1912.-1942. i svez. 2. 1942.-1980. Rukopis biskupa Čule, prijepis s bilješkama don Zvonimira Reze.

I. Biskup Čule o škriparima i partizanima

Tragedija na Sretnicama na Božić 1945.

[Za jednoga oficira sedmero Hrvata]. Biskup: “Na 1. dan Božića 25. XII. 1945. napali su škripari na Sretnicama dvojicu oficira OZNE. Škripari nisu bili sa Sretnica. Jedan je oficir (De[j]an Ćapin) ubijen, a drugi je utekao. Radi toga ubijeno je 6 muškaraca i 1 žena. Ubijeni su: Andrija Čule XIlije iz Čula, Ivan i Jozo Kordić (braća) XNikole (pred njihovom kućom poginuo Ćapin), Mato Marić (Kokeza) sa Sretnica, žena Jure Rozića sa Sretnica, Andrija Smoljan iz Čitluka i 1 čovjek iz Blatnice. Nitko od ovih nije sudjelovao u napadaju. Dapače Ivan Kordić pokušao je obraniti Deana Ćapina, ali su ga škripari odgurnuli i ruku mu slomili. Njih 7-ero strijeljani su na Sretnicama na Ivanjdan 26.[točnije: 27.] XII. – Na sprovodu Deana Ćapina u Mostaru govornici su napali Vatikan, nadbiskupa Stepinca i mostarskog Biskupa te uopće kler.”[1]

O ovoj “Sretničkoj tragediji” prof. Lučić u Škriparima donosi dopune iz drugih izvora:
– Vozač oficira Dejana Ćapina zvao se Tripko Šešlija koji je uspio pobjeći.
– Oficira Ćapina ubio je škripar Mladen Vego zvani Pašak (str. 123 i 127).
– Ubijena žena Jure Rozića jest Ruža r. Vasilj, koja nije imala nikakve veze sa svojim bratom Grgom Vasiljem, koji je bio škripar.
– Neimenovani čovjek iz Blatnice zvao se Nikola Vučić.
– Inače, veli Lučić, u Kruševu su 23 žene osuđene, što na smrt, što na dugogodišnje zatvorske kazne, jer su pomagale škriparima.
– Udovice ubijenih Kordićâ, Joze i Ivana, otvorile su u svojoj kući u Kruševu gostionicu, u narodu zvanu: “Kod udovicâ”.
– Bilo je oko 30 škripara u dvije skupine: jednu je vodio Nikola Vladić, drugu Ivan Milas. Škripari su se, nakon tragedije na Sretnicama, prebacili preko Neretve prema Hutovu i Hrasnu, gdje su se povezali sa skupinom škripara Marijana Papca s Pušišta u stolačkom kotaru. Vladićeva skupina sukobila se s jugo-vojskom i neki su poginuli, a preživjeli vratili se na položaje od Metkovića do Blizanaca. Dio škripara povezao se sa škriparima Grge Vasilja, zvanog Kekušić. Iz njegove skupine Ivan Volarić 8. ožujka 1946. ubio je “na spavanju” Mladena Vegu iz Čapljine, za kojega se pretpostavljalo da je odgovoran za onih sedmero ubijenih na Božić na Sretnicama (str. 126-127).

* Ne samo među partizanima, nego ni u “Hrvatskom pokretu otpora” više puta ne zna se ni tko pije, ni tko plaća, tj. ne drže se moralnih načela! Nekada više “plaćaju” pravednici nego li krivci!

Biskup Čule, 1946.: [Partizan pogubljen – župnik Crnča zatvoren]. “Oko 25. V. zatvoren je župnik Crnča, o. fra Lovro Babić [1896.-1986.]. Povod je bio, što su se u župi pojavili ‘škripari’, pa je u borbi s njima poginuo jedan partizan” [9. lipnja].[2]

Druga tragedija u Kruševu na svetkovinu Duhova, 1946.

[5 partizanskih odbornika ubijeno – 36 Hrvata zatvoreno]. “Na Duhove večer [9. lipnja] u Kruševu ustaše, koji se nazivaju i ‘križari’, a borave po šumama, pobili 5 ljudi, odbornika ili partizanskih simpatizera i na Sretnicama Ićana Kordića, a na Krivodolu i dva Šaravanje, 1 Marijanovića i 1 Senkića. Radi toga nastalo po Kruševu hapšenje pa se još nalazi u Mostaru u zatvoru 36 osoba pod sumnjom, da su bili u vezi sa ‘škriparima’ (‘križarima’). Među uhapšenima nalazi se i kći moga brata Marka – Janja”,[3] piše Biskup.

Prof. Lučić, na temelju Stradanja Hrvata Kruševa (2004.) don Ljube Planinića (X2022.), donosi imena poginulih: “Tijekom noći 9. lipnja ubili su [‘križari’] trojicu odbornika, Ivana Ićana Kordića sa Sretnica te Martina Marijanovića i Marijana Šaravanju, sina Marijanova, te Grgu Senkića kojeg su optužili da nije odbornicima predao poruku iz Mostara… Grgo je po svemu sudeći ubijen bez ikakve krivnje, poruku je predao…” (str. 89).

* Krvavi se obračun odvija između “naših”: škripara i partizanskih simpatizera! Tako se međusobno ubijaju kao da nikada ne će stati pred sudište Božje!

Preseljenja pučanstva

Biskup nastavlja: [Tri partizana ubijena – tri sela raseljena]. “Pred Božić [1946.] ubili ‘škripari’ skojevca Juru Čolaka u Mokrom. Isto tako u tom mjestu ubili i Anđela Ćeškića, ali pogrješno jer su ga zamijenili s njegovim bratom Andrijom Ćeškić[em], koji je također član SKOJ-a. – Na Uzarićima isto ubili nekog Udovičića, koji je rodom Dalmatinac, ali se vjenčao u kuću Lovrića”.

Prof. Lučić detaljnije: Križari se “na prijedlog Stanka Sliškovića zvanog Paškić, spustili u Mokro jer su se tamo nalazila neka dva omladinska aktivista koje ‘treba ubiti’. Tako je i bilo, 18. prosinca 1946. Slišković je hitcima iz pištolja ubio Juru Čolaka (18) i Anđela Ćeškića (19)”. Točna je vijest da je ubio i Juru Udovičića (str. 94).

* Nastavlja se krvavi pohod: katolik Stanko pogrješno ubija katolika Anđela umjesto naumljena mu brata Andriju, i još k tomu dvojicu katolika Jurâ, pretpostavljenih skojevaca! O Stanku posljednje vijesti na str. 139-141, ali ne znamo kako je završio.

Biskup Čule: “Kao represalija raseljeno iz Mokrog 70 obitelji koje su otjerane u Poljica niže Ravna u Popovu polju [posve srpsko selo]. S Uzarića također 3 obitelji otjerane u Poljica. Ostali Uzarićani iseljeni dijelom u Jare, a dijelom u Knežpolje. Iseljenim obiteljima vojska svu stoku poklala. Selo Crnač pak pretjerano u Izbično.
Ovim preseljavanjem rukovodio sin Šimuna Praljka iz Čapljine. Na njega se inače tuže, da zlostavlja narod, čak da nogama tuče i ženske. On je također rekao, da bi trebalo pobiti sve fratre osim trojice”.[4]

– Toga Praljka, Mirka, prof. Lučić spominje na str. 181, 200 i 244.

Biskup Čule: “Na 16. siječnja 1946. dobili su od UDBE (OZNE) franjevci na Š. Brijegu i čč. Sestre na Lištici nalog, da moraju odmah seliti u Mostar. Isto i svi župnici kotara Široki Brijeg. Na Čerinu je ipak ostao fra Živko Martić [1897.-1963.] na intervenciju Bože Barbarića. Također u Most. Gracu ostavljen je fra Zlatko Sivrić [1893.-1980.], jer su vlasti s njim zadovoljne, budući je on pozivao ‘škripare’ na predaju. Međutim i fra Zlatko je kasnije sam napustio župu. U Rasnu je ostao samo kapelan fra David Zubac [1919.-1993.], jer je navodno obećao govoriti proti škripara”.

– fra Živka Martića i fra Davida Zubca nema u Lučićevoj knjizi, a
– o fra Zlatku Sivriću, “crvenom fratru”, vidi str. 212, 313.

* Možda su to ta tri fratra za koje Praljak reče da ih ne bi trebalo “pobiti”?

Godina 1947. Biskup Čule: “Na 17. siječnja dobio sam poziv na OZNU (UDB-u: Uprava državne bezbjednosti). Ispitivao me Mile Perković iz Prisoja, potpukovnik i zamjenik ministra unutrašnjih poslova za Bosnu i Hercegovinu. Predmet ispitivanja bile su moje propovijedi, osobito ona od 31.XII.1946. Perković je dobio široke ovlasti i on rukovodi mjerama proti svećenstva i ‘škripara’ pa eto i proti Biskupa. – Malo prije [toga] održana je u Mostaru okružna skupština, na koju su došla i 4 ministra iz Sarajeva. Tu se je ministar bez portfelja Mostarac Avdo Humo [1914.-1983.] prijetio ubivstvom ne samo protivnicima nego i onima u koje se samo sumnja da bi mogli biti protivnici NOF-a odnosno komune”.[5]

– Lučić spominje Milu Perkovića na dva mjesta (str. 243 i 246). Navodi njegovu službu: Bio je pomoćnik načelnika Ozne za BiH.

* O Mili Perkoviću malo se zna. Netko se pobrinuo da mu se trag što više zametne!

II. Biskup Čule i “škripar” Neđo Markotić

Javni tužitelj NR BiH Čedomir Mijović podigao je 28. lipnja 1948. optužnicu Okružnom sudu u Mostaru protiv biskupa Čule [i 1 dijecezanca, 3 franjevaca, 4 sestre franjevke i 2 laikinje]. Biskup je Čule sa spomenutom skupinom optužen za povezanost s “rukovodiocima naoružane ustaško-križarske odmetničke bande” s hercegovačkih prostora, među njima i Neđo Markotić.[6]

Optužba na sudu: “S jeseni 1946 godine [biskup Čule] primio u zgradi biskupije ranjenog odmetnika Neđu Markotića, izdavši prethodno naređenje optuženoj Kravcar Feliksi [franjevki], da se za pomenutog odmetnika spremi soba radi njegova prenoćišta, što je ova i učinila, zavila mu ranu [uručila molitvenik poklonjen od optuženog Čule] i dala mu šolju mlijeka. Sutradan optuženi Petar Čule doručkovao je zajedno u svojoj blagovaoni sa pomenutim odmetnikom Neđom Markotićem”.[7]

Biskup Čule: “Neđo Markotić iz Ilića, sin tzv. Jugoslavena Markotića, križar ili škripar, u ožujku 1946. poginuo je negdje nad Mostarskim Blatom”.[8]

* Dakle najmanje pola godine prije “jeseni 1946.”!

To potvrđuje i prof. Lučić, samo se razlikuje od Čule u mjesecu pogibije: “Jedna od tih grupa bila je grupa Nedjeljka Nede Markotića koja je imala pet do šest članova, a kretala se širim prostorom Mostara. Markotić je ubijen u travnju 1946. na Bilima kod Goranaca” (str. 167).

* Markotić nema nikakve veze s biskupom Čulom.

Zaključak: Biskup Čule osuđen je 18. srpnja 1948. na 11 godina i 6 mjeseci zatvora, od čega je izdržao 7 i pol godina. Još 2 godine proveo je u zatočeništvu, uglavnom u franjevačkom samostanu u Tolisi i u Nadbiskupiji u Sarajevu. Osuđen je za “kolaboraciju s neprijateljem i vezu s križarima”. Bilo je to montirano političko suđenje, a presuda utemeljena na iznuđenim svjedočenjima. Jedan od komunističkih vođa iz Mostara, Džemal Bijedić (1917.-1977.), koji je u vrijeme suđenja bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova NR BiH, nakon svega rekao je beogradskom arhitektu Bogdanu Bogdanoviću, a ovaj biskupu Čuli: “Takva je bila direktiva, moj biskupe”![9] To je Čule doznao tek 1955. Kada je izišao iz zatvora, 30. listopada 1955., napisao je pismo Titu prosvjedujući “zbog krive osude i surova postupka u zatvoru”.[10]
Biskup Čule u spisu “Historijat moga hapšenja i suđenja” tri puta spominje Neđu Markotića.[11]

Lučić piše da je “u razdoblju od 1945. do 1. svibnja 1959. u BiH ubijeno (…) 1914 ustaša”. “Osuđeno (…) 1228 ustaša” (str. 305).

N. Machiavelli, talijanski pisac i diplomat, napisao je djelo Il Principe/Vladara 1513., objavljeno 1532. U njemu kaže da se u djelovanju vladara gleda na rezultat, ne na sredstva, odatle ona: “Cilj opravdava sredstva”. Božji moral kaže: Ni za najplemenitije ciljeve ne mogu se koristiti nećudoredna sredstva. Tako ni za slobodu domovine, ni za obranu vjere, ni za vječno spasenje ne mogu rabiti sva sredstva, npr. ubojstva i laži, inače bismo sličili: “čovjekoubojici od početka” i “ocu laži” (Iv 8,44). Jutros sam u Svećeničkom domu slavio sv. Misu za duše svih poginulih žrtava i u ratu i poslije rata: Neka im se milosrdni Bog smiluje!
Vama hvala na strpljivosti i pažnji, a prof. Lučiću čestitka na ovako studioznu djelu!

[1] Kronika Biskupije, svezak I., str. 32.

[2] Kronika, svezak I., str. 34.

[3] Kronika, svezak I., str. 34.

[4] Kronika, svezak I., str. 34.

[5] Kronika, svezak I., str. 39.

[6] A. Luburić – R. Perić, prir., Za Kraljevstvo Božje, Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule, Crkva na kamenu, Mostar, 1991., str. 199.

[7] Za Kraljevstvo Božje, str. 158.

[8] Kronika, svezak I., str. 48.

[9] Za Kraljevstvo Božje, str. 119.

[10] Za Kraljevstvo Božje, str. 46.

[11] B. Ivešić, Izvješće mons. Josepha Patricka Hurleya o religijskim prilikama u Jugoslaviji od veljače 1946. do veljače 1947., Mostar, 2025., str. 167-174. Neđo se Markotić spominje na str. 170, 172, 174.